Kž-185/2014-7 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl. br. Kž-185/14

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Edvine Draguzet Suevich kao predsjednice vijeća, te Sene Midžić Putigna i Dorijane Dolenec Kujundžić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Tanje Lorencin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika okrivljenog Đ. B., zbog kaznenih djela iz čl. 292. st. 1. Kaznenog zakona i dr. („Narodne novine“ broj 110/97,27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 113/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 u daljnjem tekstu KZ/97) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i okrivljenika Đ. B. putem branitelja M. Z., odvjetnika iz P., podnesenim protiv presude Općinskog suda u Pazinu, posl. broj K-17/08 od dana 26. rujna 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj u odsutnosti uredno obaviještenih ZŽDO Pula – Pola i branitelja okrivljenika M. Z., odvjetnika iz P., dana 20. siječnja 2015. godine

p r e s u d i o i r j e š i o j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, te se prvostupanjska presuda ukida u odluci o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Djelomično se prihvaća žalba okrivljenika, te se preinačuje pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, pa se izriče da je okrivljeni Đ. B. djelom za koje je pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim počinio jedno kazneno djelo zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st.1. al. 6. i st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97,27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 113/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 u daljnjem tekstu KZ/97), a kažnjivo po čl. 292. st.2. KZ/97, te djelom za koje pod toč.3. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim počinio jedno produljeno kazneno djelo zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st.1. al.5. i 6. i st.2. u svezi sa čl. 61. KZ/97, a kažnjivo po čl. 292. st.2. KZ/97.

III. Prihvaća se žalba državnog odvjetništva, te se preinačuje pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se okrivljenom Đ. B. za kazneno djelo iz čl. 292. st.1. al.6. i st.2. u svezi sa čl. 61. KZ/97 opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude temeljem odredbe čl. 292. st.2. u svezi sa čl. 60. st.1. KZ/97 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz čl. 292. st.1. al.6. i st.2. KZ/97 opisano u toč.2. izreke prvostupanjske presude, temeljem odredbe čl. 292. st.2. i čl. 60. st.1. KZ/97 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz čl. 292. st.1. al.5. i 6. i st.2. u svezi sa čl. 61. KZ/97 opisano u toč.3. izreke prvostupanjske presude temeljem odredbe čl. 292. st. 2. i čl. 60. st.1. KZ/97 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, te se okrivljeni Đ. B. temeljem odredbe čl. 60. st.2. toč.c. KZ/97 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci u koju mu se temeljem čl. 63. KZ/97 uračunava vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od dana 16. studenog 1999. godine do dana 26. siječnja 2000. godine.

IV. Žalba okrivljenog Đ. B. se u ostalom dijelu odbija kao neosnovana, te se u preostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

V. Uslijed odluke pod III. temeljem odredbe čl. 102. st.4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03- pročišćeni tekst i 115/06 u daljnjem tekstu ZKP/97) protiv okrivljenog Đ. B. određuje se pritvor.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda Pazinu, posl. br. K-17/08 od dana 26. rujna 2013. godine okrivljenik Đ. B. oglašen je krivim da je počinio tri kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja i to jedno produljeno kazneno djelo zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st.1. al.6. i st.2. kažnjivo po st.2. u svezi sa čl. 61. KZ/97, jedno kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st.1. i 2. kažnjivo po st 2. KZ/97 i jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st.1. i 2. kažnjivo po st.2. u svezi sa čl. 61. KZ/97.

Temeljem odredbe čl. 292. st.2. u svezi sa čl. 57. st.2. i 4. toč.b. i čl. 60. st.1. KZ/97 okrivljenom Đ. B. je za kazneno djelo opisano u toč.1. prvostupanjske presude iz čl. 292. st.1. al.6. i st.2. u svezi sa čl. 61. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, za kazneno djelo opisano u toč.2. iste presude iz čl. 292. st.1. i 2. u svezi sa čl. 57. st.2. i 4. toč.b. i čl. 60. st.1. KZ/97 je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok mu je za kazneno djelo opisano u toč.3. iste presude iz čl. 292. st.1. i 2. kažnjivo po st. 2. u svezi sa čl. 61. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine.

Temeljem čl. 60. st.2. toč.c. KZ/97 okrivljeni Đ. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci.

Temeljem čl. 63. KZ/97 okrivljenom Đ. B. je u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i izvršavanja mjere pritvora i to od dana 16. studenog 1999. godine od 13.30 sati do dana 26. siječnja 2000. godine.

Temeljem čl. 122. st.4. ZKP/97 okrivljeni je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude pravodobne žalbe su podnijeli Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu i okrivljenik Đ. B. putem branitelja M. Z., odvjetnika iz P..

Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu žalbu podnosi zbog odluke o kazni i odluke o trošku kaznenog postupka, te predlaže da se okrivljeniku izrekne veća mjera kazne zatvora, kao i da se ukine kao preuranjena odluka suda kojom je okrivljenik u cijelosti oslobođen plaćanja troškova postupka.

Okrivljenik žalbu podnosi iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Kaznenog zakona i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu je podnijelo odgovor na žalbu okrivljenika, a okrivljenik Đ. B. je putem branitelja M. Z., odvjetnika iz P. podnio odgovor na žalbu tužitelja sa prijedlozima da se žalbe protiv kojih su podneseni odgovori odbiju kao neosnovane.

Ovaj sud je temeljem čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavio spis na dužno razgledanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola koje je dana 28. svibnja 2014. godine vratilo spis ovome sudu.

Dana 20. siječnja 2015. godine održana je javna sjednica u odsutnosti ŽDO Pula-Pola i branitelja okrivljenika M. Z., odvjetnika iz P., koji su uredno obaviješteni o vremenu i mjestu održavanja sjednice, a temeljem odredbe čl. 374. st. 1. i 4. ZKP/97.

Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, kao i djelomično žalba okrivljenika u pogledu povrede Kaznenog zakona, dok je u preostalom dijelu žalba okrivljenika neosnovana.

Nije osnovana žalba okrivljenika iz žalbene osnove bitne povrede odredba kaznenog postupka iz čl. 367. st.1. toč.11. ZKP/97.

Naime, iako pravilno ističe žalitelj da u pogledu pravne kvalifikacije kaznenih djela pod toč. 2. i 3. prvostupanjske presude za koje je okrivljeni oglašen krivim, nisu navedene i alineje odredbe čl. 292. st.1. za koje se oglašava krivim, već samo odredba čl. 292. st.1. i st.2. KZ/97, time prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na način da bi izreka prvostupanjske presude bila nejasna.

Naime, u pogledu oba kaznena djela u činjeničnom opisu je navedeno za koje radnje je okrivljenik oglašen krivim, u pravnom opisu je navedeno da je takvim postupanjem pod toč.2. okrivljenik grubo prekršio pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, a pod toč.3. da je namjenska sredstva kojim je raspolagao koristio protivno njihovoj namjeni, te na drugi način grubo prekršio pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, a koje radnje su i opisane u odredbama čl. 292. st.1. KZ/97 kao modaliteti počinjenja ovog kaznenog djela.

Stoga je izreka presuda u pogledu kaznenih djela za koje je okrivljeni oglašen krivim jasna i neproturječna, a u obrazloženju je prvostupanjski sud i dao razloge za takva svoja utvrđenja.

Međutim, ovakvim postupanjem prvostupanjskog suda počinjena je povreda Kaznenog zakona, na način da nije u cijelosti primijenjen zakon koji je trebalo primijeniti jer je unatoč pravilnom zakonskom opisu koji je sukladan činjeničnom opisu kaznenih djela po toč. 2. i 3. prvostupanjske presude u pravnoj oznaci djela izostavio navođenje alineja članka 292. st.1. KZ/97, pa je time počinjena povreda Kaznenog zakona iz čl. 368. toč.4. ZKP/97, te je ovaj sud u tom dijelu prihvaćajući žalbu okrivljenika preinačio prvostupanjski presudu u pogledu kaznenih djela opisanih pod toč. 2. i 3. prvostupanjske presude, a kako je navedeno je u toč. II. ove drugostupanjske odluke i time sanirao ovu povredu Kaznenog zakona.

Nije u pravu žalitelj kada smatra da, iako je okrivljenik osuđen da je pod toč. 2. i 3. osuđen da je grubo prekršio zakon ili pravila poslovanja, time što nije navedena odredba članka zakona ili pravila poslovanja koja je time prekršio je izreka nerazumljiva, a u samom obrazloženju nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

Suprotno ovakvom stavu žalitelja u činjeničnom i u pravnom opisu ovih kaznenih djela je navedeno jasno i određeno da je okrivljenik postupajući kao odgovorna osoba i dajući nalog da se iz sredstava trgovačkog društva A. d.o.o. izvrši prijenos iznosa od 180.000,00 kuna na račun obrta za prijevoz K. p. navodeći neistinito da se radi o pozajmici, te je temeljem lažnog računa, iako prijevoz od strane tog prijevoznika za to trgovačko društvo nije izvršen, već su podmirene obveze drugih trgovačkih društava okrivljenika i njega kao vlasnika i da je time grubo prekršio pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, kao i da je iz kredita koje je podizao L. kod P. direktno taj novac u vidu pozajmica plasirao u korist drugih svojih trgovačkih društava, iako L. u to vrijeme i nije mogao davati pozajmice obzirom na svoje obveze, te da te pozajmice nisu niti mogle biti vraćene ni naplaćene zbog stanja tih trgovačkih društava, i da je to dovelo do blokade žiro - računa L., pa dakle da je time na drugi način grubo prekršio pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, a u pogledu namjenskih sredstava koja je dobio temeljem namjenskih kredita i raspolagao tim sredstvima protivno njihovoj namjeni.

Obzirom na ovakav činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenih djela za koja je okrivljeni oglašen krivim pod toč. 2. i 3. prvostupanjske presude jasno je da je okrivljenik oglašen krivim da je postupao protivno uobičajenih pravila poslovanja, te da nije postupao kao dobar gospodarstvenik kada je sredstvima oštećenih trgovačkih društava podmirivao obveze drugih trgovačkih društava u svojem vlasništvu bez ikakvog valjanog pravnog osnova, te davao pozajmice iz sredstava dobivenih za druge namjene, za koje je bilo jasno da neće biti vraćene, pa da je postupao protivno poslovnim interesima tih oštećenih trgovačkih društava.

Stoga i nije bilo potrebno navoditi u činjeničnom opisu posebice odredbe zakona ili nekih pravila poslovanja kako to smatra žalitelj, a da bi djela za koja je okrivljeni oglašen krivim bila opisana u skladu sa odredbama Kaznenog zakona.

Nadalje, u pogledu ovih odlučnih činjenica prvostupanjska presuda sadrži jasno i neproturječno obrazloženje, obzirom da je prvostupanjski sud naveo iz kojih dokaza je utvrdio da je okrivljeni počinio upravo radnje kaznenih djela za koja je oglašen krivim. Stoga nije osnovana žalba okrivljenika iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st.1. toč.11. ZKP/97, a ovaj sud je još temeljem odredbe čl. 379. st.1. toč.1. ZKP/97 ispitao pobijanu presudu, te je našao da nisu počinjene ni ostale povrede odredaba kaznenog postupka navedene u toj zakonskoj odredbi.

Osim u pogledu prije navedene povrede Kaznenog zakona koja se sastoji u pogrešnoj pravnoj oznaci za kaznena djela pod toč. 2. i 3. prvostupanjske presude, a u kom dijelu je i preinačena prvostupanjska odluka, nije osnovana žalba okrivljenika ni zbog žalbene osnove povreda Kaznenog zakona koju okrivljenik nalazi u pogrešnoj primijeni instituta produljenog kaznenog djela u pogledu kaznenog djela pod toč.1. presude, pogrešne primijene Kaznenog zakona nakon stupanja na snagu novog Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12- u daljnjem tekstu KZ/11), te zastare.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je radnjama okrivljenika opisanim pod toč.1. pobijane presude, a koje je sve poduzeo u svojstvu direktora trgovačkog društva A. d.d. B. i to sa istom namjerom kako bi podmirio obveze svog trgovačkog društva B-C. predao u četiri navrata osobna vozila kupljena iz sredstava A. d.d. B. i to kontinuirano u razdoblju od kraja svibnja 1996. godine do proljeća 1997. godine, obzirom na namjeru okrivljenika koji je u istom svojstvu počinio više kaznenih djela na isti način istovrsnim radnjama u istom vremenskom razdoblju i to da bi iz sredstava A. d.d. B. podmirio obveze trgovačkog društva B-C., počinjeno jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st.1. al.6. i st.2. u svezi sa čl. 61. KZ/97.

Nadalje, nije u pravu žalitelj niti kada smatra da je prvostupanjski sud povrijedio Kazneni zakon time što je unatoč činjenici stupanja na snagu novog KZ/11 primijenio KZ/97 kao blaži zakon.

Naime, iako kazneno djelo iz čl. 292. st.1. i 2. KZ/97 za koja je okrivljenik oglašen krivim ovom presudom ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, to kazneno djelo iz KZ/11 nije blaže za okrivljenika, i to unatoč činjenici da je pravnim shvaćanjima kaznenog odjela Vrhovnog suda od dana 27. prosinca 2012. godine o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenog djela, kao zakonsko obilježje znatne imovinske koristi, odnosno znatne štete kod kaznenog djela iz čl. 246. st.2. KZ/11 radi o iznosu koji prelazi 60.000,00 kuna u odnosu na 30.000,00 kuna za čl. 292. st.2. KZ/97.

Naime, u konkretnom slučaju okrivljenik je oglašen krivim za počinjenje tri kaznena djela iz čl. 292. st.1. i 2. KZ/97 od kojih je svakim od kaznenih djela pribavljena znatna protupravna imovinska korist od preko 60.000,00 kuna, time da je djelima pod toč.2. i 3. oglašen krivim da je pribavljena imovinska korist, odnosno nanesena šteta u značajno višem iznosu od 60.000,00 kuna, i to djelom pod toč.2. od 180.000,00 kuna, a djelom pod toč. 3. u iznosu od preko 23.000.000,00 kuna, pa stoga a obzirom je za kazneno djelo iz čl. 292. st.1. i 2. KZ/97 propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, a za čl. 246. st.1. i 2. KZ/11 propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, obzirom na viši maksimum propisane kazne KZ/11kao novi Kazneni zakon nije blaži za okrivljenika.

Stav žalitelja da bi radnje produljenog kaznenog djela opisane po toč. b, c, i d kaznenog djela iz toč.1. presude, obzirom da je njima pribavljena imovinska korist manja od 60.000,00 kuna predstavljala kaznena djela iz čl. 246. st.1. KZ/11 za koja je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, te da stoga je i za ta kaznena djela nastupila temeljem odredbe čl. 81. KZ/11 protekom petnaest godina zastara kaznenog progona, također nije osnovan.

Naime, sve radnje produljenog kaznenog djela se uvijek pravno označavaju prema najtežem od tih kaznenih djela, pa stoga, a obzirom da je djelom pod toč.a pribavljena imovinska korist od 68.240,00 kuna, dakle preko 60.000,00 kuna, bi se i primjenom KZ/11 radilo o kaznenom djelo iz čl. 246. st.1. i 2. KZ/11 za koja je propisana kazna zatvora do deset godina, te za to kazneno djelo ni po tom zakonu ne bi nastupila zastara kaznenog progona za radnje počinjenja tog kaznenog djela opisane pod toč. b, c i d.

Dakle, ni u pogledu odredbi o zastari KZ/11 nije povoljniji za okrivljenika od KZ/97.

Valja napomenuti da je u pogledu odredbi o kažnjavanju za produljeno kazneno djelo također KZ/11stroži za okrivljenika, obzirom da temeljem odredbe čl. 52. st.4. KZ/11 za produljeno kazneno djelo se može izreći kazna za polovicu veća od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno djelo, dok se temeljem KZ/97 za produljeno djelo mogla izreći kazna samo u okvirima kazne propisane za to kazneno djelo.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 3. Kaznenog zakona primijenio KZ/97, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, obzirom da novi KZ/11 nije blaži za okrivljenika.

Ovaj sud je još povodom žalbe okrivljenika, a po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 379. st.1. toč.2. ZKP/97 ispitao pobijanu presudu, te je našao da na štetu okrivljenika nije povrijeđen Kazneni zakon.

Iako, okrivljenik ističe i žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovu žalbenu osnovu na obrazlaže, pa ju ovaj sud nije ni razmatrao.

Žalba tužitelja zbog odluke o kazni je osnovana, dok je žalba okrivljenika neosnovana.

U pravu je tužitelj kada ističe da prvostupanjski sud nije pravilno odmjerio kako pojedinačne kazne, tako i jedinstvenu kaznu zatvora obzirom da je precijenio olakotne okolnosti, te nedovoljno kritički cijenio otegotne okolnosti na strani okrivljenika.

Naime, prvostupanjski sud olakotno je cijenio okrivljeniku lošije zdravstveno stanje, relativnu stariju dob je jer rođen 1957. godine, da je u braku i otac dvoje djece, te da je terećena kaznena djela počinio u razdoblju od 1996. do 1999. godine, dok mu je otegotno cijenio da je u tom razdoblju počinio tri kaznena djela, a od toga dva produljena, da je ostvarena višemilijunska korist, odnosno šteta i dosadašnju osuđivanost, pa mu je za kaznena djela iz toč. 1 i 2. cijeneći prije navedene okolnosti kao osobito olakotne okolnosti utvrdio kazne od šest mjeseci ispod zakonskom minimuma od godine dana, a za kazneno djelo pod toč. 3. kaznu zatvora u trajanju od tri godine, te jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci.

Prvostupanjski sud je pravilno cijenio kao olakotno da je okrivljenik lošijeg zdravstvenog stanja, kao i da je oženjen, međutim, okolnosti da je okrivljenik rođen 1957. godine i da je otac dvoje punoljetne djece, ovaj sud ne drži olakotnim okolnostima, kao ni okolnost vremena počinjenja kaznenih djela, posebice kada se ima u vidu da je okrivljenik nakon počinjenja ovih kaznenih djela višestruko osuđivan upravo zbog kaznenih djela prijevare u gospodarskom poslovanju, zlouporabe položaja i ovlasti i krivotvorenja službene isprave.

Prvostupanjski sud je precijenio značaj olakotnih okolnosti, a podcijenio značaj otegotnih okolnosti, pa je tako u pogledu kaznenog djela pod toč. 1 u nedovoljnoj mjeri cijenio upornost okrivljenika u činjenju tog produljenog kaznenog djela koji je u četiri navrata kao direktor trgovačkog društva A. d.d. B. iz sredstava tog trgovačkog društva davao u vlasništvo osobna vozila kako bi podmirio dugove drugog trgovačkog društva B-C. kojem je on bio vlasnik, te u pogledu kaznenog djela pod toč. 2. da je pribavio korist od 180.000,00 kuna, dok je produljenim djelom pod toč. 3. s više radnji pribavio imovinsku korist, odnosno nanio štetu u iznosu od preko 23.000.000,00 kuna, a posebice okolnost da je nakon počinjenja ovih kaznenih djela pravomoćno osuđivan zbog kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti, prijevara u gospodarskom poslovanju i krivotovrenja službene isprave, pa je time pokazao izrazitu upornost u činjenju takvih kaznenih djela i u nepoštivanju pravnog sustava.

Stoga je valjalo prihvatiti žalbu tužitelja zbog odluke o kazni, te je ovaj sud cijeneći sve prije navedene okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne za kazneno djelo pod toč. 1. mu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, za kazneno djelo pod toč. 2. kaznu zatvora u trajanju od godinu, za kazneno djelo pod toč. 3. kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, kao primjerenu svim prije navedenim okolnosti i svrsi izricanja kazni propisanoj zakonom.

Kako je okrivljenik osuđen na kaznu zatvora dulju od pet godina, valjalo mu je temeljem odredbe čl. 122. st.4. ZKP/97 odrediti pritvor.

Osnovana je žalba tužitelja i zbog odluke o troškovima postupka.

Naime, okolnosti da okrivljenik prima mirovinu u iznosu od 3.600,00 kuna, da je u braku i otac dvoje punoljetne djece, uz nepostojanje podataka o prihodima bračnog druga, kao i podataka o prihodima drugih članova obitelji koji žive u zajedničkom domaćinstvu sa okrivljenikom, nisu takve okolnosti da bi se okrivljenika u cijelosti oslobodilo troškova ovog kaznenog postupka temeljem čl. 122. st. 4. ZKP/97.

Ovakvu odluku sud je mogao donijeti tek nakon pribave podataka o imovinskim prilikama okrivljenika, te osoba koje je on dužan uzdržavati, a i tada je trebao cijeniti da li je okrivljenik u mogućnosti makar djelomično, ako ne u cijelosti platiti troškove kaznenog postupka, a da ne bude dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanja, kao ni osoba koje je dužan uzdržavati.

Stoga je valjalo prihvatiti žalbu tužitelja i ukinuti prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima postupka.

Obzirom da je djelomično osnovana žalba okrivljenika iz žalbene osnove povrede Kaznenog zakona, te da je osnovana žalba tužitelja zbog odluke o kazni i troškovima postupka, valjalo je temeljem čl. 390. st. 1. i 2., čl. 388. i čl. 387. ZKP/97 presuditi i riješiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Puli-Pola, dana 20. siječnja 2015. godine

Zapisničar

Predsjednica vijeća

Tanja Lorencin,v.r.

Edvina Draguzet Suevich,v.r.