Gž-900/2012-2 · Županijski sud u Rijeci



Poslovni broj Gž-900/2012-

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Alena Perhata kao predsjednika vijeća, Ivana Vučemila kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Brankice Malnar kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FK iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dušanu Drači, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJA D.D. Zagreb, Filijala Rijeka, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Branka Šćulac, Tulija Zele-Janjanin i Adrijana Jovanović iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-133/11 od 20. listopada 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 03. travnja 2013. godine

p r e s u d i o j e

IOdbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Delnicama posl. br. P-133/11 od 20. listopada 2011. godine u točki I. izreke u odnosu na glavnu tražbinu za iznos od 44.400,00 kuna i zateznu zakonsku kamatu na taj dio odnosno u dijelu u kojem su tužiteljici u tom iznosu dosuđeni pojedinačni mjesečni iznosi u visini od 1.200,00 kn sa zateznom kamatom te odluka o parničnom trošku do iznosa do 4.948,19 kn, kao i žalba tužitelja u točki II. izreke.

IIDjelomičnim uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č u j e s e naprijed citirana presuda točki I. izreke za iznos preko 44.400,00 kn pa do iznosa od 50.100,00 kn (za iznos od 5.700,00 kn) odnosno za pojedinačne iznose dosuđene preko 1.200,00 kn mjesečno sa zakonskim zateznim kamatama na navedene iznose, kao i odluka o trošku preko iznosa od 4.948,19 kn pa do iznosa od 5.940,90 kn (za iznos od 992,80 kn) i u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

IIIOdbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe i odgovora na žalbu tuženika.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku na naknadi tužiteljici iznos od ukupno 50.100,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne u razdoblju od 1. srpnja 2008. do 1. srpnja 2011. godine od dospijeća pa do isplate, kako je pobliže navedeno u presudi, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.940,90 kn, sve u roku od 15 dana.

U točki II. izreke predmetne presude odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 22.266,70 kuna.

Rješenjem suda prvog stupnja tužiteljica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

Protiv navedene presude podnose žalbu i tužiteljica i tuženik, tužiteljica pobijajući točku II. izreke presude, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112,99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, dalje: ZPP), a tuženik pobijajući točku I. izreke presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a).

Tužiteljica u žalbi navodi da je sud povrijedio odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. i 223. ZPP-a. Naime, sud da je pogrešno ocijenio provedene dokaze i pogrešno izveo zaključak o bitnoj činjenici visini štete. Iz spisa da nedvojbeno da proizlazi da je tužiteljica dokazala visinu štete, prvo, pozivom na sudsku praksu glede gotovo istovjetnog stanja stvari, a drugo, pozivom na cijenu sata rada nekvalificirane radne snage u iznosu od 15,00 kn po satu, koju cijenu sata rada da prihvaća postojeća sudska praksa. Sud da nije naveo jasnih razloga radi čega je odbio dio tužbenog zahtjeva tako da se presuda u odbijajućem dijelu ne može ispitati čime da je počinio daljnju povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Nadalje, navodi da pobija i odluku o troškovima postupka, jer da je pogrešno primijenjen čl. 154. ZPP-a, budući da je tuženik osporavao i osnovanost tužbenog zahtjeva te da je stoga sud pogrešno izveo zaključak da je tužitelj u sporu uspio sa 69%. Osim toga, sud da nije primijenio odredbu čl. 156. st. 1. ZPP-a budući da nije sporno da je krivnjom osiguranika tuženika došlo do prometne nezgode u kojoj je tužiteljica zadobila povrede zbog kojih trpi štetu, tuženik da po zakonu slijedi sudbinu svog osiguranika te da je tužiteljica bila prisiljena ustati predmetnom tužbom radi zaštite povrijeđenih prava nastalih isključivom krivnjom tuženikova osiguranika.

Predlaže da sud prihvati žalbu i preinači točku II. izreke presude na način da prihvati i odbijajući dio tužbenog zahtjeva, kao i da mu dosudi zatražene parnične troškove kao i troškove žalbe.

Tuženik u žalbi navodi da poslovi koje je tužiteljica obavljala u slobodno vrijeme i od kojih je ostvarivala određene prihode ne opravdavaju dosuđenje naknade štete zbog gubitka na zaradi iz dopunske djelatnosti u dosuđenom iznosu. Materijalna korist koju bi tužiteljica izvjesno ostvarila da nije nastupila nesposobnost za rad da je znatno manja od štete koju je sud dosudio tužiteljici zbog gubitka na zaradi iz dopunske djelatnosti. Šumski plodovi da se beru nekoliko mjeseci u godini, i u tim mjesecima da je tužiteljica mogla ostvariti zaradu od njihove prodaje, no barem šest mjeseci u godini da nema nikakvih plodova i tada da zarade po tom osnovu nije moglo ni biti. Potražnje za heklanim i vunenim predmetnima na tržištu danas gotovo da nema ili da je vrlo mala pa da je i zarada po tom osnovu upitna. Dosuđena naknada da je previsoka i neosnovana jer da vrijednost proizvoda kao i cijena rada nije rasla iz godine u godinu, svi poslovi koje je tužiteljica obavljala da su sezonske naravi pa tako da zarada ne može biti podjednaka za svaki mjesec u godini, a time i dospijeće kamata na dosuđene iznose, proizvode da je tužiteljica prodavala preko posrednika pa da je gotovo nemoguće da je mogla zaraditi od dopunske djelatnosti od 1.200,00 do 1.500,00 kn za utuženo razdoblje. Tužiteljica da bi dopunskim radom mogla mjesečno prosječno zaraditi najviše 800,00 kn mjesečno. Na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud da je pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tuženika.

Predlaže da sud preinači napadanu presudu u smislu žalbenih navoda tuženika, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje. Potražuje trošak sastava žalbe i pristojbe na istu.

Na žalbu tuženika tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu.

U odgovoru navodi da tuženik svoje žalbene razloge temelji na djelomičnom iskazu tužiteljice koji je dala na ročištu 16. lipnja 2011. godine, koji da pogrešno i nedosljedno tumači, zanemarujući cjelovitost iskaza, zatim da zanemaruje i činjenicu da se tuženica pozvala na nemogućnost ostvarivanja dodatne zarade i skupljanjem otpadnih sirovina (plastične i staklene ambalaže i sl.), a sve zbog posljedica tjelesne ozljede. Sud da je suprotno tvrdnjama tuženika proveo sve predložene dokaze, pravilno utvrdio činjenično stanje i glede dosuđenog iznosa pravilno primijenio materijalno pravo. Žalba tuženika da je neosnovana i zbog toga što dosuđeni iznos naknade štete ni u čemu ne odudara od pravomoćno dosuđenog iznosa naknade štete tužiteljici po istom osnovu u predmetu istog suda posl. br. P-26/07.

Predlaže da sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrdi, uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi izgubljenu zaradu koju je mogla ostvariti u razdoblju od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2011. godine, a nije zbog smanjene opće životne aktivnosti za 30-35% uslijed štetnog događaja (prometne nezgode) prouzročenog po osiguraniku tuženika. Izgubljenu zaradu tužiteljica potražuje s osnova izgubljene plaće koju bi ostvarivala na radnom mjestu spremačice u O.Š. "Ive Tijardovića" u Delnicama, te s osnova prihoda koje bi ostvarivala tijekom slobodnog vremena čišćenjem, pomaganjem u kući, obrađivanjem vrta, ubiranjem plodova prirode, trava, borovica, gljiva i sl. Prije ovog među strankama su vođena dva pravomoćno završena postupka, posl. br. P-92/97 i posl.br. P-26/07, sa tužbenim zahtjevom iz iste činjenične i pravne osnove, ali kojima su bila obuhvaćena vremenska razdoblja prije predmetnoga, i u kojima je tužbeni zahtjev nađen djelomično osnovanim (u pogledu visine istoga).

U ovome postupku prvostupanjski sud utvrđuje da je među strankama sporno da li tužiteljica zbog prometne nezgode gubi na zaradi, kako s osnova plaće zbog prestanka radnog odnosa tako i zbog nemogućnosti obavljanja dopunskih poslova izvan radnog vremena. U odnosu na gubitak zarade na plaći temeljem radnog odnosa, sud utvrđuje zahtjev neosnovanim, kako je utvrđeno i u prethodnim postupcima P-97/92 i P-26/07, budući da tužiteljici radni odnos nije prestao zbog prometne nezgode u kojoj je stradala već zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa tj. zbog štete nanesene imovini i djelatnicima na radu, vezano za što je proveden i kazneni postupak.

U odnosu na izgubljenu zaradu s osnova dopunskog rada sud je, radi ekonomičnosti, uz suglasnost stranaka, proveo dokaz čitanjem iskaza JK, UK, ĆK kao i iskaza tužiteljice iz prethodno spomenutih postupaka, te proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u predmetnom postupku.

Prvostupanjski sud utvrđuje da se tužiteljica prije nezgode bavila ručnim radom - heklanjem i pletenjem, sakupljanjem borovnica, gljiva, šumskih jagoda, lipovog i bazginog cvijeta, šipka i borovih iglica. Na tržnici da je prodavala proizvode od naprijed navedenih plodova te poljoprivredne proizvode - krumpir i drugo povrće, te nadalje da je ispomagala u kućanskim poslovima drugim sumještankama. S te osnove tužiteljica da je ostvarivala dobit koju bi po redovnom tijeku stvari da nije bilo prometne nezgode nastavila ostvarivati. Sud ne prihvaća stav tužiteljice da bi za utvrđivanje visine izgubljene zarade trebao primijeniti kriterij minimalne plaće u Republici Hrvatskoj niti eventualno kriterij minimalne cijene sata nekvalificirane radne snage u RH, već visinu utvrđuje primjenom čl. 233. ZPP-a pri čemu navodi da je pri utvrđivanju visine naknade imao u vidu da je tužiteljica prije štetnog događaja bila u radnom odnosu s pola radnog vremena, te da joj je za preostale dopunske poslove ostajala druga polovica radnog dijela dana te ostatak dana, da su cijenjene gospodarske prilike i odnos ponude i potražnje na tržištu te cijena proizvoda koje je nudila tužiteljica imajući u vidu platežnu moć građana toga vremena, vrste i količine plodova koje je sakupljala, količine proizvoda koje je obradom dobivala te općepoznate cijene koje su se za takve proizvode na tržištu mogle ostvariti.

Prema slobodnoj ocjeni sud smatra da bi tužiteljica dopunskim radom u 2009. godini ostvarivala mjesečno 1.200,00 kn (tako da je odlučeno i u pravomoćno završenom postupku P-26/07 za prvu polovicu 2008. godine). Nadalje da bi se prihodi tužiteljice povećavali prema povećanju cijena proizvoda i usluga na tržištu, pa da bi u 2009. godini ostvarivala po 1.300,00 kn mjesečno, u 2010.godini po 1.400,00 kn mjesečno, a u 2011. godini po 1.500,00 kn mjesečno.

U iskazu tužiteljica da navodi da je prodajom 1kg šumskih jagoda ostvarivala 30,00 do 40,00 kn po sezoni, a da je znala ubrati 3-4 kg jagoda, 1 kg vrganja da su stajali 30,00 – 40,00 kn, a godišnje da ih je brala do 50 kg. Nadalje litra sirupa od borovih iglica da je stajala oko 40,00 kn, a godišnje da je znala pripraviti oko 10 litara i td.

Žalba tužiteljice je neosnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

Nisu osnovani navodi tuženika da se presuda ne može ispitati, budući da se ista može ispitati jer sadrži jasne razloge. Također u postupku nisu počinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

Neosnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da je visinu svoje tražbine dokazala pozivom na sudsku praksu i satnicom od 15 kn po satu nekvalificirane radne snage. Naime, pravilno je sud ocijenio da nema mjesta utvrđivanju visini tražbine prema navedenoj visini satnice kako to traži tužiteljica, budući da se uistinu radilo o prihodu koji je tužiteljica ostvarivala izvan radnog odnosa te je primjeren način utvrđivanja iste prema iskazu tužiteljice (s čime se suglasio i tuženik) o količini njenih aktivnosti odnosno količini ubranih plodova na godišnjoj razini i dobiti koju bi ostvarivala po jediničnoj cijeni, umjesto prema satnici koja se odnosi na plaćeni rad.

U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženika, ovaj sud uvažava tvrdnju istoga da je tužbeni zahtjev usvojen u previsokom iznosu budući da ovaj sud smatra da porast troškova života i ostale okolnosti na koje se poziva prvostupanjski sud ne opravdavaju ocjenu suda prema kojem bi se godišnje mjesečni iznos zarade tužiteljice povećavao za iznos od 100,00 kn. U odnosu na navode tuženika o tome da bi se radilo o sezonskim poslovima te da zarada ne bi mogla biti podjednaka svaki mjesec u godini, a na koju činjenicu se tuženik nije pozivao u tijeku postupku ističe da se radi o novim činjenicama na koje se ne može pozivati u žalbi u smislu čl. 352. st. 1. ZPP-a, pa unatoč tome valja reći da bi se mjesečni iznosi s obzirom na mjesečne varijacije u prihodima u konkretnom slučaju mogle utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, tako da je ispravno prvostupanjski sud primjenom čl. 223. ZPP-a za mjesečnu obvezu uzeo godišnji prosjek, a sukladno iskazu tužiteljice koja u pravilu govori o godišnjim količinama pojedine robe. Sud smatra da nije od bitnog utjecaja na visinu obveze ovakav način utvrđivanja obveze tuženika s obzirom na visinu i iznos kamate.

U odnosu na troškove postupka, pogrešno je tumačenje tužiteljice da je sud prilikom dosuđivanja istog prema uspjehu u sporu trebao uzeti u obzir da se tuženik protivio i osnovi postavljenog zahtjeva, budući da se uspjeh u sporu kod novčanih tražbina utvrđuje kroz odnos visine postavljenog i dosuđenog zahtjeva tako da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio uspjeh u sporu (koji je ovaj sud dodatno umanjio djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika). U odnosu na tumačenje tužitelja da je postupak vođen isključivom krivnjom tuženika pa da je sud trošak trebao dosuditi primjenom čl. 156. st. 1. ZPP-a, valja uputiti tužitelja da pogrešno tumači domašaj predmetne odredbe, budući ona predstavlja iznimku (korektiv) od dosude troška prema čl. 154. st. 1. ZPP, a ne pravnu osnovu za dosudu troškova i odnosi se na, u pravilu, nepotreban trošak postupka do kojeg je došlo krivnjom ili slučajem jedne strane, a o čijoj naknadi sud odlučuje u smislu čl. 156. st. 3. Osporavanjem tužbenog zahtjeva tuženik ne uzrokuje troškove tužiteljici svojom krivnjom te je pravilno sud dosudio tužiteljici trošak primjenom čl. 154. st. 2., a ne čl. 156. st. 1 ZPP-a.

S obzirom na navedeno valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao i zahtjev za naknadu troška sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu, a dosuđeni trošak od 5.252,10 kn dodatno prebiti sa iznosom od 304,00 kn što predstavlja trošak sastava žalbe tuženika, prema uspjehu žalbe, a prema razlici od prvostupanjskom presudom dosuđenog iznosa od 50.100,00 kn do presudom ovog suda dosuđenih 44.400,00 kn, odnosno 12% od zatraženog troška tuženika.

Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a.

U Rijeci, 03. travnja 2013. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Alen Perhat

OPĆINSKOM SUDU U DELNICAMA