P-6220/2016-42 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 6220/16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice V. Č., O.: …, iz S., zastupane po pun. iz odvj. društva L. i Č. u S. protiv tužene K. R., O.: …, iz S., zastupane po pun. M. J., odvj. u S., radi činjenja, nakon održane glavne i javne rasprave dana 25. rujna 2019. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužiteljice i tužene osobno s pun., dana 8. studenog 2019. g.,

p r e s u d i o j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana porušiti i odnijeti vrata s prostorija drvarnica i praonica i da ne ometa tužiteljicu u korištenju praonice i drvarnica položenih u podrumu zgrade u S., označene kao kat. čest. zgr. 7389 z.u. 7660 k.o. S..''

II.Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tuženoj na ime parničnog troška iznos od 6.500,00 kn.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu 20. prosinca 2016. g. tužiteljica je navela da je etažni vlasnik stana u S. z.k. tijelo I.-4 (E-4), površine 77,03 m² i suvlasnik zajedničkih dijelova zgrade, kat. čest. zgr. 7389, upisane u z.u. 7660 k.o. S.. Tužena da je etažni vlasnik stana oznake E-9 u podrumu te nekretnine. Tužiteljica je suvlasnica i zajedničkih prostorija u podrumu zgrade i to praonice i drvarnica. Tužena da je postavila vrata ispred praonice i drvarnica pa je tako onemogućila tužiteljici upotrebljavati i koristiti te prostore. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tuženoj naložiti porušiti i odnijeti vrata s prostorija drvarnica i praonica te joj zabraniti ometanje tužiteljice u korištenju praonice i drvarnica položenih u podrumu zgrade u S., označene kao kat. čest. zgr. 7389, upisane u z.u. 7660 k.o. S..

U odgovoru na tužbu tužena se u cijelosti usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor promašene pasivne legitimacije, a budući da je tužiteljici, kao kupcu stana opisanog u tužbi, prodavateljica M. P. temeljem U. o kupoprodaji od 3. svibnja 2012. g. uz predmetni stan prodala drvarnicu koju nije imala ni u vlasništvu ni u posjedu, pa je stoga tužiteljica trebala tužiti prodavateljicu odnosno njene slijednike za naknadu štete. Tužiteljica da, po smrti prodavateljice, nije ni mogla preuzeti ključeve drvarnice, kako to stoji u čl. 5.2. U. o kupoprodaji, jer M. P. nije ni mogla imati ključeve nepostojeće drvarnice. Predniku tužene, njenom pok. djedu A. R. da je, suglasnošću ostalih suvlasnika, ustupljen u posjed njihov suvlasnički dio zajedničkih prostorija u podrumu zgrade još prije više od 20 godina (točnije 1981. g.). Nitko od suvlasnika zgrade (pak tako ni prednica tužiteljice M. P.) da nije koristio ni praonicu ni drvarnice, te se nisu protivili da ih prednik tužene pripoji svom stanu, a što je on i učinio odmah po ishođenju suglasnosti ostalih suvlasnika. Osim toga, predaju u posjed praonice koja predstavlja zajednički dio zgrade mogli bi tražiti samo svi ostali suvlasnici zgrade, izuzev tužene, zajedno ili tužiteljica, ali isključivo uz suglasnost ostalih suvlasnika. Tu suglasnost da tužiteljica nikada nije imala. U tužbi da nije jasno navedeno što predstavlja predmet spora jer se drvarnica i praonica spominju i u jednini i u množini.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom U. o prodaji nekretnina od 3. svibnja 2012. g., zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 7660 k.o. S. od 14. svibnja 2010. g., 19. prosinca 2016. g. i 25. svibnja 2017. g., zapisnika sa sastanka suvlasnika zgrade u ''U S., 2. studenog 2005. g.'' s popisom suvlasnika, fotografija vrata, popisa drvarnica od 27. listopada 2016. g., e-mail poruke od 15. studenog 2016. g., molbe za proširenje stana od 14. i 28. rujna 1981. g., zahtjeva za kupnju stana od 21. svibnja 1993. g., zahtjeva za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ''U S., 21. svibnja 1993. g.'', zapisnika o bodovanju od 14. listopada 1988. g., rješenja o nasljeđivanju broj O-7267/15 od 17. listopada 2016. g. i izjave o priznanju prava vlasništva ''U S., 3. listopada 2017. g.'' s popisom stanara. Sud je izveo dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke J. B. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje, saslušanjem svjedoka G. R., N. V., S. O., M. M., P. M. i J. M.. Izveden je i dokaz saslušanjem parničnih stranaka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

U ovom postupku tužiteljica je ustala negatornom tužbom, navodeći da je vlasnica jednog stana, kao posebnog dijela stambene zgrade u S., označene kao čest. zgr. 7389 z.u. 7660 k.o. S., te navodeći da je tužena uznemirava u izvršavanju njenog prava suvlasništva nad zajedničkim dijelovima zgrade jer je ispred praonice i drvarnica u podrumu zgrade postavila vrata te na taj način onemogućila tužiteljicu upotrebljavati i koristiti zajedničke prostorije u podrumu zgrade.

S obzirom da je tužena radove, za koje tužiteljica navodi da predstavljaju uznemiravanje njenog prava suvlasništva nad zajedničkim dijelovima zgrade, vršila nakon što je tužiteljica kupila stan od ranije vlasnice M. P. (3. svibnja 2012. g.) proizlazilo bi da je u postupku bilo potrebno primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV), a u skladu s odredbom čl. 388. st. 2. tog Zakona prema kojoj se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Međutim, kako je prema navodima tužene, do podjele zajedničkih dijelova zgrade u podrumu zgrade između vlasnika posebnih dijelova došlo još osamdesetih godina XX. stoljeća kada su njenom predniku pok. A. R., ostali suvlasnici zgrade dopustili proširenje stambenog prostora na dio zajedničkih prostorija u podrumu, te da je tada prednici tužiteljice pok. M. P. u prostoru bivše praone ostavljen jedan dio za odlaganje njenih stvari, znači da je trebalo je primijeniti i odredbe Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (NN broj 53/91, 9/92 i 77/92) koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. g.

Prema stajalištu ovog suda suvlasnici zgrade mogli su se sporazumjeti da prostorije u podrumu zgrade gdje su se nalazile drvarnice i praona ili jedan dio tih prostorija ostane u vlasništvu jednog od etažnih vlasnika i da služi njegovim potrebama, jer isključivi vlasnik ili svi suvlasnici zajedno zajedničkim dijelovima mogu promijeniti njihovu namjenu i upotrebu u kojem slučaju taj dio prestaje biti zajednički dio zgrade. Dakle, suvlasnici se čak mogu dogovoriti da podrum ili dio podruma prestane biti zajednički dio zgrade te isto tako mogu izvršiti i diobu podruma.

Tužena je ispričala sudu u svom iskazu da su stanari njenom pok. djedu dopustili da ''kužini'' i sobi u podrumu pripoji dvije zajedničke prostorije pa je on u jednoj napravio apartman s WC-om, a u drugoj da je soba, da je jedna prostorija, koja je ranije bila praonica, ostala nepripojena i da je u toj prostoriji pok. M. P., pravna prednica tužiteljice, imala jedan "kantunić"-kut gdje je držala svoje stvari, a budući da ona jedina od svih stanara nije htjela djedu prepustiti praonu. Djed da se sa ostalim stanarima dogovorio da mu prepuste svoje dijelove u praoni, a on je njima zauzvrat prepustio sve u potkrovlju. Djed da je teti M. taj "kantunić"-kut ogradio drvenim letvama i taj se dio nije zaključavao katancem. Pravna prednica tužiteljice da nikada nije imala ključeve vrata stana tužene nego bi je tužena propustila proći, odnosno imala je pravo nesmetano proći kroz stan tužene za doći do praonice gdje je držala stvari te joj tužena to pravo nije nikada branila. Prednica tužiteljice da nikada nije imala ključeve stana tužene u podrumu niti joj je tužena bila sprema te ključeve predati. Drvena vrata koja je zamijenila spornim vratima da predstavljaju ulaz u stan tužene u podrumu još od osamdesetih godina XX. stoljeća. Pok. M. da je zaista jedne prilika ušla u drvarnice kroz vrata stana tužene zajedno s tužiteljicom ali tom prilikom tužiteljicu nije predstavila kao kupca stana nego samo kao osobu s kojom želi ući u drvarnicu. Sama tužiteljica da je od nje tražila predaju ključeva ulaznih vrata stana tužene kako bi nesmetano mogla sama pristupati u drvarnice, dok nije tražila da joj tužena omogući ulazak kroz ta vrata do njene drvarnice. Tužiteljica da do svoje drvarnice u dijelu praonice može pristupiti na isti način na koji je pristupala i njena pravna prednica pok. M. P.: tako da nazove tuženu da joj otvori vrata stana i da uđe u tu prostoriju.

Tužiteljica je navela sudu da joj je prodavateljica M. P. prilikom kupoprodaje stana uručila ključeve katanca od drvarnice, da se u drvarnice u podrumu, prije nego što je tužena promijenila vrata, prilazilo kroz drvena vrata koja su se zaključavala ''elzet'' (cilindar) bravom, da se iza tih vrata nalazio predprostor iz kojeg se ravno ulazilo u stan tužene, a lijevo u zajedničke drvarnice. Prilikom uvođenja u posjed od strane prodavateljice stana da nije dobila ključeve tih vrata jer ih ni pok. M. nije imala. Kad je tužiteljici pokazivala drvarnice da je prethodno nazvala tuženu, kazala joj da će se spustiti u podrum pa im je tužena otvorila ta vrata, za koja je navela da se radi o zajedničkim vratima. Ni drugi suvlasnici zgrade da nisu imali ključeve tih ranijih drvenih vrata, te je dodala da su se, prema njenom saznanju iz priča susjeda, to ustručavali pitati jer je djed tužene bio prijeke naravi, a osim toga, ostali stanari su se sa svojim drvarnicama prebacili u potkrovlje, a samo je pok. M. P. zadržala drvarnicu u podrumu. Tužena da je stara drvena vrata srušila i ugradila vrata koja je tužiteljica fotografirala i dostavila u spis te joj, na traženje, nije predala ključeve tih novih vrata. Na poziv suda osvrnuti se na navode zapisnika sa sastanka suvlasnika zgrade od 2. studenog 2005. g. gdje je u točki 5. navedeno kako prednik tužene potvrđuje pok. M. P. da ima nesmetan pristup u njezin podrum kroz stan gosp. R. kazala je kako zaključuje da je prednik tužene već tada pripojio dio podruma svom stanu, porušio postojeći zid koji je držao ulazna vrata u njegov stan, ta vrata uklonio i u svoj stan ulazio kroz ta zajednička drvena vrata. Kad je s prodavateljicom pok. M. P. 2012. g. ulazila u prostorije podruma kroz zajednička drvena vrata koja im je otključala tužena da nije imala dojam da ulazi u stan tužene nego u pred prostoriju, stan da je bio odmah naprijed i nije imao vrata, a drvarnice su bile u odvojenom dijelu na dnu hodnika. Nakon kupoprodaje prodavateljica da je još tri godine živjela u tom stanu jer je bilo dogovoreno da u stanu živi sve do smrti, da li je u tom vremenu koristila drvarnicu tužiteljici nije bilo poznato, a nakon smrti prodavateljice da je pitala tuženu da joj omogući ulazak u drvarnicu, što joj je tužena i omogućila te je ušla kroz zajednička drvena vrata.

Već iz iskaza tužiteljice sud je smatrao da je ovaj predmet potpuno razjašnjen na način da je od strane same tužiteljice potvrđen navod tužene da su stanari, prije nego je tužiteljica kupila stan u toj zgradi, postigli dogovor vezano za korištenje zajedničkih prostorija u podrumu zgrade: svi stanari osim prednice tužiteljice prepustili su predniku tužene svoje prostorije u podrumu radi proširenja njegovog stana te su počeli koristiti za odlaganje stvari prostorije u potkrovlju zgrade, prednica tužiteljice pok. M. P. zadržala je dio praone za odlaganje svojih stvari te je u taj prostor pristupala ulazeći kroz drvena vrata, s tim da ključeve tih vrata nije imala već bi, kad je imala namjeru pristupiti svojoj drvarnici u dijelu praone, o tome obavijestila tuženu, koja bi joj otvorila drvena vrata koja su se zaključavala te joj tako omogućila pristup u podrum, bivšu praonu odnosno dio u toj prostoriji gdje je odlagala stvari. Naime, tužiteljica je potvrdila da je na takav način s prodavateljicom i uvedena u posjed dijela praone nakon kupoprodaje stana.

Navode parničnih stranaka, nije suvišno napomenuti, potvrdila je saslušana svjedokinja G. R., koja u spornoj zgradi od 2002. g. živi na visokom prizemlju, preko puta stana koji je kupila tužiteljica, i koja je navela da su stanari pok. djedu tužene dozvolili da se proširi sa stanom na prostor drvarnica, da su svi drugi stanari, osim pok. M., pristali umjesto u podrumu imati drvarnice na ''šufitu'' te da je pok. M. s T. (pok. ocem tužene) komunicirala i dogovarala se kad joj je trebalo ući u njen dio drvarnice odnosno praone, jer su se vrata zaključavala budući da je to bio ulaz u stan. Na mjestu gdje se danas nalaze sporna vrata da su prije bila bijela stara vrata, odnosno onakva vrata kakva su svi stanari imali na svojim etažama, te su se, po pričanju stanara, iza tih vrata u prošlosti nalazila još jedna vrata i prostor za ulazak u praonu. Taj pred prostor da danas više ne postoji jer je, po pričanju stanara, te zidove davno srušio pok. djed tužene tako da nema ni tih drugih vrata koja su bila iza postojećih.

Slično je navodila i svjedokinja M. M., stanarka u zgradi od 1984. g. u stanu nasuprot stanu tužene koja je kazala da je 1984. g. podrum već bio prenamijenjen u stan i tu je živio djed, baka i otac tužene s obitelji. Pok. M. P. da je koristila jednu prostoriju u tom dijelu zgrade jer je tu bila njena drvarnica, a pristupala je u podrum tako da bi uvijek prije pozvonila A.-baki tužene jer ključeve starih drvenih vrata koja su tu bila prije postavljena nije imala jer su to ulazna vrata u stan tužene. Suprug svjedokinje P. M., koji u zgradi živi od rođenja 1957. g., opisao je detaljnije kako je došlo do prenamjene podrumskih prostorija u stan. Od svih stanara jedino da je pok. M. P., iako je isto potpisala dozvolu da se prenamjeni podrumski prostor u stan, htjela da joj u podrumu ostane na raspolaganje njena drvarnica i da u tu drvarnicu može pristupiti kad god želi, što se i ispunilo jer je pristupala na način da bi pozvonila na ulazna vrata stana koja su bila stara drvena vrata jer ključeve od tih vrata, naravno, nije imala.

Svjedokinja J. M., koja je u razdoblju od deset godina vodila kućanstvo u obitelji P. potvrdila je da ju je pok. M. znala slati po neke stvari u drvarnicu, ali da u podrum ipak nije nikada sišla, jer se drvarnica tete M. nalazila praktički unutar stana u kojem je tada živio pok. otac tužene, pa joj je to bilo iznimno neugodno jer se prvo moralo ući u njegov stan i to u hodnik tog stana pa onda kroz vrata u te drvarnice.

Dakle, do stupanja na snagu ZV-a stanari su uredili način korištenja zajedničkih dijelova zgrade, konkretno podruma i potkrovlja, te su nakon stupanja na snagu ZV-a, kao etažni vlasnici izvršili diobu zajedničkih dijelova zgrade i u cijelosti je proveli na način da je većina zajedničkih prostorija u podrumu zgrade prestala imati ta svojstva jer je na taj dio podruma proširen stan prednika tužene. Dio tog dogovora i diobe predstavlja i detaljno opisani način pristupanja u podrumske prostorije od strane prednice tužiteljice, koja nije imala ključeve od drvenih vrata na ulasku u podrumske prostorije nego je ključeve tih vrata imao isključivo prednik tužene i nakon njegove smrti tužena, a s obzirom da ta vrata više nisu predstavljala zajednička vrata za ulaz u podrumske prostorije već ulazna vrata stana prednika tužene koja je on zaključavao i od kojih niti jedan drugi suvlasnik u zgradi nije imao ključeve.

Stoga tužena, promijenivši stara drvena vrata, suzivši ulaz u prostorije stana i podruma i postavivši nova metalna vrata, ni u kojem dijelu nije prekoračila dogovor stanara jer je u cijelosti poštovala dotadašnje stanje vezano za pristup suvlasnice pok. M. P., odnosno tužiteljice kao njene pravne slijednice, u prostorije njene drvarnice u sklopu zajedničke prostorije koja je bila bivša praona. Tužena nije promijenila zajednička vrata nego ulazna vrata u svoj stan i nije imala obvezu uručiti tužiteljici, kao pravnoj slijednici pok. M. P., ključeve novopostavljenih vrata jer pok. M. P. nije imala ni ključeve drvenih vrata koja su promijenjena, a budući da je u prostorije podruma pristupala nakon što bi joj prednik tužene odnosno tužena otključali drvena vrata. To znači da je zahtjev tužiteljice da tužena poruši i odnese vrata s prostorija drvarnica i praonica te da se suzdrži od ometanja tužiteljice u korištenju praonice i drvarnica u cijelosti neosnovan, jer tužena opisanim radnjama nije ni na koji način uznemirila suvlasnička prava tužiteljice, a kako predviđa odredba čl. 167. ZV-a, a u vezi s čl. 46. st. 1. ZV-a, radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) budući da je tužena u cijelosti uspjela u sporu pa je tužiteljicu bilo potrebno obvezati na naknadu parničnog troška tuženoj. Tuženoj je, tako, valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima od 28. rujna 2017. g., 9. veljače 2018. g. i 13. lipnja i 25. rujna 2019. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 22. ožujka i 30. studenog 2017. g. i 11. rujna 2018. g. i za sastav podneska od 21. travnja 2017. g. po 25 bodova (ukupno 100 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 1. lipnja 2017. g. od 50 bodova.

Ukupan broj bodova (650 bodova) valjalo pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisan način (6.500,00 kn) predstavlja trošak kojem je bila izložena tužena sudjelujući u sporu i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude.

Tuženoj nije priznat trošak sastava podneska od 30. siječnja 2018. g. jer taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tuženoj nije priznat ni trošak sastava podneska od 31. svibnja 2017. g. i zastupanja na ročištu od 30. studenog 2018. g. jer podnesak s tim datumom nije zaprimljen u spis, a ročište s navedenim datumom nije održano. Tuženoj nije priznat ni trošak sudskih pristojbi jer njen zahtjev u tom dijelu nije bio postavljen na određeni način, a kako zahtijeva odredba čl. 164. st. 1. ZPP-a.

U Splitu, 8. studenog 2019. g.

S U D A C

SANDA PETRIČIĆ,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).