Rev-1740/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1740/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u građansko- pravnoj stvari tužiteljice A. D. iz K., koju zastupa R. I., odvjetnik iz K., protiv tuženog H. M. iz M., koga zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik iz K., radi utvrđenja i priznanja prava vlasništva, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 28.veljače 1991 br. Gž-1447/90,kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 18. siječnja 1990. br. P-820/89, u sjednici održanoj dana 25. svibnja 1992.godine

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužiteljica A. D. iz K., s tužbenim zahtjevom koji glasi:

Utvrđuje se da je tužiteljica A. D. iz K., kao jedini nasljednik iza pok. H. J., suvlasnik u 1/2 dijela čkbr.4255 kuća br. 8 i dvor M. sa 672m2, čkbr. 4256/2 voćnjak M. sa 392 m[2] , obje upisane u zk.ul. br.1750 k.o. K., što joj je tuženi H. M. iz M., dužan priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu sposobnu za zk.prijenos 1/2 ovih nekretnina, naime tužiteljice,koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda, kao i naknaditi joj parnični trošak sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

I. Tužiteljica A. D. iz K., dužna je platiti tuženom H. M. iz M., na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 146,000 dinara, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja".

Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv pravomoćne drugostepene presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužiteljica predlaže da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Člankom 172. Zakona o nasljeđivanju određeno je da u postupku za ostavinsku raspravu sud utvrđuje tko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu imovinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima i drugim osobama.

U stavku 2. točka 2. članka 225. Zakona o nasljeđivanju propisano je da izreka rješenja o nasljeđivanju treba između ostalog sadržavati i oznaku nekretnina koje sačinjavaju ostavinsku imovinu.

Ostavinski postupak iza pok. H. J. proveden je kod prvostepenog suda pod oznakom O-113/76 i okončan je pravomoćnim rješenjem (list 4 spisa O-113/76) u kojem su kao ostavinska imovina utvrđene nekretnine upisane u z.k.ul. br.1851 k.o. K. u 1/2 dijela a njezinom univerzalnom nasljednicom na temelju oporuke proglašena je njezina kćerka N. D. (tužiteljica u ovom predmetu).

Nesporno je da je u ostavinskom postupku sudjelovao i tuženi.

U ovom parničnom postupku utvrđeno je da je ostaviteljica u svojoj oporuci navela da u njezinu imovinu koju oporukom ostavlja tužiteljici spadaju u 1/2 dijela i nekretnine koje su predmet spora u ovom predmetu ali je utvrđeno i to da tužiteljica i tuženi u ostavinskom postupku ove nekretnine nisu označili kao ostavinsku imovinu i da o tim nekretninama uopće nije bilo nikakvog spora o tome da trebaju ući u ostavinsku imovinu i pripasti tužiteljici.

Tužiteljica je rješenje o nasljeđivanju primila 1. travnja 1976.godine i protiv tog rješenja nije ulagala žalbu.

Tek 9. veljače 1983.godine tužiteljica ustaje tužbom u ovom predmetu u kojoj kao nasljednik svoje pok. majke traži od tuženog (svog oca) da joj prizna pravo suvlasništva u 1/2 dijela na nekretnini opisanoj u izreci prvostepene presude a koje se u zemljišnim knjigama vode kao isključivo vlasništvo tuženog.

Kad je dakle utvrđeno da je ostaviteljica u oporuci navela da njezinu ostavinsku imovinu sačinjavaju i nekretnine koje su predmet spora u ovom postupku, ali da ih ostavinski sud uz znanje tužiteljice kao oporučene nasljednice nije utvrdio kao ostavinsku imovinu rješenjem o nasljeđivanju protiv kojeg rješenja tužiteljica nije ulagala žalbu, onda odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno jer je utvrđeno da takvo pravomoćno rješenje veže tužiteljicu kao učesnika ostavinske rasprave u smislu čl. 221. Zakona o nasljeđivanju. To zato što pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju veže sve osobe koje su sudjelovale u postupku za raspravljanje ostavine i proteže na sve činjenice koje su ostavinskom sudu bile poznate i nesporne u vrijeme raspravljanja ostavine i donošenja rješenja o nasljeđivanju.

U postupku nije učinjena ni bitna povreda iz toč.10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se prema tome nije ostvario ni jedan revizijski razlog i zato je revizija temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 25.svibnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović,v.r.