I Kž-801/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 801/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milivoja Mikora, dr. Petra Novoselca i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i stručnog suradnika Rajke Tomerlin-Almer, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. T.I.D.C. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 4. lipnja 1993.g. broj K 213/92, u sjednici održanoj 1. veljače 1994.g., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.V.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. T.I.D.C., opt. A.V.N., opt. P.J.T. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu pobijanom presudom oglasio je krivim opt. T.I.D.C. zbog kriv. djela iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, opt. A.V.N. zbog kriv. djela iz čl. 127. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH i opt. P.J.T. zbog kriv. djela iz čl. 127. st. 1. KZRH u vezi čl. 22. st. 2. i čl. 17. st. 1. OKZRH, koja djela su počinjena na način kako je to činjenično i pravno opisano u izreci presude suda prvog stupnja, te im izrekao kazne zatvora i to opt. T.I.D.C. u trajanju od 15 godina, opt. A.V.N. u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci i opt. P.J.T. u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci. Svim optuženicima izrečena je mjera sigurnosti iz čl. 65. OKZRH protjerivanja stranca iz zemlje zauvijek.

Protiv te presude žale se optuženici.

Opt. T. žali se zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno da se presuda "preinači u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni".

Opt. A. žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine, odnosno preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Opt. P. ističe sve žalbene osnove, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pismenom prijedlogu, stavljenom na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu opt. T. kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP).

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka žalitelj nalazi u tome što su razlozi o odlučnoj činjenici - postojanje umišljaja, kod optuženika na lišenje života oštećenika "potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni". Nejasno je, tvrdi žalitelj, na temelju čega je sud stvorio zaključak o volji optuženika da oštećenog M.B. liši života, sud je trebao, tvrdi se obrazložiti, kada je ta namjera kod ovog optuženika stvorena, posebno zbog toga, jer kako tvrdi opt. N., postojao je dogovor da se izvrši samo oružana pljačka. Nasuprot navoda žalbe, sud prvog stupnja vrlo detaljno analizira i daje razloge za postojanje svijesti i volje optuženika da liši života ošt. M. (str. 12-13 presude). Pri tome sud opravdano ukazuje da je optuženik kao profesionalni vojnik bio svjestan da će pucanjem iz pištolja iz tako male udaljenosti u najvitalniji dio tijela usmrtiti oštećenika i da je to htio. Cilj takvog postupanja je bio, što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da se on domogne novčanih sredstava. Umišljaj kod optuženika obuhvaća u konkretnom slučaju i životnu situaciju u kojoj je iznenada došlo do odluke optuženika da liši života oštećenika i da mu oduzme novac. Taj konkretan sadržaj umišljaja važan je za ocjenu stupnja krivnje, a time i za kaznu, ali ne dovodi u pitanje postojanje samog umišljaja kod optuženika.

Razlozi koje je sud prvog stupnja dao, za postojanje umišljaja su potpuno jasni i svode se na to da iz postupka optuženika, ostvarene radnje izvršenja djela i svojstva njegove ličnosti, proizlazi njegovo svjesno i voljno izvršenje bića krivičnog djela, a da pri tome nema nikakovih proturječnosti između tih razloga. Prema tome, s pravom prvostupanjski sud prihvaća navode optužnice prema kojoj svaki od optuženika odgovara u granicama svoga umišljaja, neovisno o krivnji opt. T., time jasno naglašavajući punu autonomiju krivične odgovornosti suučesnika. U konkretnom slučaju postoji, naime, eksces na strani opt. T. budući postoji bitno neslaganje između predodžbe o djelu što ga je imao opt. N. i opt. P. i onoga što je ostvario opt. T.. Ovakvo značajno kvantitativno odstupanje od onog djela koje su suučesnici imali u vidu, dovelo je do različite kvalifikacije na strani saučesnika, ali nije doveo u pitanje postojanje suučesništva.

Daljnju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka žalitelj nalazi u tome, da je prvostupanjski sud propustio provesti psihijatrijsko vještačenje optuženika iako je, smatra žalitelj, postojala sumnja u njegovu uračunljivost, a to je bio dužan sud učiniti pa je to bilo od utjecaja na pravilno donošenje presude (čl. 354. st. 2. ZKP).

Nije u pravu optuženik, kada tvrdi, da neprimjenjivanje odredba iz čl. 248. st. 1. ZKP, odnosno propuštanje njene primjene, predstavlja u konkretnom slučaju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Naime, za primjenu te odredbe morala bi se pojaviti sumnja kod suda da je uračunljivost optuženika u vrijeme izvršenja djela bila isključena ili smanjena zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja. Kako se nije tokom postupka pojavila takva sumnja usprkos načina izvršenja djela, kao i vremena koje je optuženik proveo na ratištu, sud je pravilno postupio kada nije odredio vještačenje psihijatrijskim pregledom optuženika. Takova odluka suda nije po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda bila od utjecaja, niti je mogla biti od utjecaja, na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti na pravilno donošenje presude u konkretnom slučaju.

Prema tome, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koju se poziva žalitelj.

Optuženici nisu u pravu kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Opt. T. prije svega smatra, da se zaključci suda, tko je pucao, temelje na tri razloga od kojih se niti jedan ne može prihvatiti. Tako, smatra žalitelj, bez detaljne analize uz rekonstrukciju na licu mjesta sa balističkim vještakom, ne može se za sada prihvatiti utvrđenje suda da je pucao upravo opt. T., iako je ulazna rana na glavi oštećenika sa stražnje strane. Optuženik u žalbi ukazuje da treba ispitati sve mogućnosti pod kojima bi smjer hica mogao biti takav, kakvim ga je utvrdio sud i to isključivo na temelju ulaznih i izlaznih rana. Pri tome od značaja je, tvrdi žalitelj, u kakvom se položaju nalazio oštećenik kada je pogođen, a nalaz liječnika vještaka upućuje na neke moguće položaje u kojima je moglo biti pucano i sa pozicije suvozača.

Protivno tim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju prije svega, podataka i zapisnika o uviđaju iz kojih je vidljivo, uz ostale tragove i oštećenje na instrument-tabli vozila, nastalo od metka, te na temelju nalaza liječnika vještaka, koji smjer projektila određuje pravcem desno-zatiljno prema desno-čeono, kao i na temelju nalaza balističkog vještaka, koji zaključuje da je smjer kanala projektila bio, obzirom na ulaznu i izlaznu ranu, takav kakvim ga nalazi i sudsko-medicinski vještak, da je pucano u oštećenika iz stražnjeg sjedala, dakle sa sjedala gdje je sjedio opt. T.. Prema tome, nema nikakve potrebe za provođenjem rekonstrukcije na licu mjesta i dodatnim vještačenjima. Nadalje, opt. T. . svojoj žalbi navodi kako okolnost da kod opt. N. na rukama nisu pronađeni tragovi barutnih čestica ne potvrđuje zaključak suda da on nije kritične zgode pucao u oštećenika, pri tome iznosi da je taj optuženik profesionalni vojnik, koji je svakodnevno u kontaktu sa oružjem i da mu je dobro poznato na koji način se takovi tragovi uklanjaju, pa je to mogao učiniti. Upravo okolnost da tragova nije bilo ukazuju na sumnju da ih je on uklonio. Ne može se prihvatiti takvo zaključivanje žalitelja, da upravo činjenica što na rukama opt. N. nisu pronađeni tragovi barutnih čestica ukazuje da je on te tragove uklonio. Ovo posebno kada je utvrđeno da je opt. P. predao pištolj opt. T., te da je pucano sa stražnjeg sjedala vozila na kojem je nesporno sjedio taj optuženik.

Neosnovano nadalje opt. T. u žalbi tvrdi kako se ne može pokloniti vjera obrani opt. N., jer da je ta obrana u suprotnosti sa iskazima svjedoka, koji su potpuno nezainteresirani i nemaju interesa govoriti neistinu. Iz iskaza svjedoka, tvrdi žalitelj, proizlazi da prije hica nitko nije napuštao vozilo, a opt. N. u svojoj obrani tvrdi da je ranije izašao iz vozila, pretvarajući se da mu je zlo, da bi se tek poslije ispaljenog hica vratio prema automobilu. Prema tome, ta obrana se razlikuje od iskaza svjedoka, pa je krajnje nesigurna, tvrdi žalitelj.

Međutim, prvostupanjski sud, s pravom ukazuje da ne poklanja vjere dijelu obrane opt. N. u kojem ovaj optuženik tvrdi da je napustio vozilo prije hica. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su obojica optuženika izašli iz vozila nakon hica. Ovi svjedoci doista nemaju nikakvog razloga da govore neistinu, dok opt. N. nastoji takvom obranom što više se udaljiti od opt. T. u času kad je ovaj pucao, očito smatrajući da će time izbjeći krivičnu odgovornosti za kriv. djelo za koje se optužuje. Ova nedosljednost dijela njegove obrane ne može dovesti u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja da je pucao upravo opt. T., kako je već obrazloženo u ovoj presudi.

Opt. N. nastoji u žalbi uvjeriti ovaj drugostupanjski sud da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se je on u trenutku kada je ispaljen hitac nalazio u automobilu. Žalitelj smatra da svjedoci koji nisu bili neposredno prisutni događaju iz svojih soba, s obzirom na udaljenost, nisu mogli točno vidjeti što se je događalo, te da su kroz prozor pogledali nakon pucnja, pa nisu uočili njegovo kretanje prije hica. Treba se vjerovati, navodi se u žalbi, dosljednoj obrani opt. N., da se u trenutku pucnja nalazio izvan automobila, ovo posebno kad se imade u vidu da su iskazi saslušanih svjedoka nesigurni, budući se razlikuju međusobno iskazi dani u istrazi i na glavnoj raspravi.

Nasuprot tim navodima, opravdano prvostupanjski sud, cijeneći iskaze svjedoka koji su slučajno očevici i potpuno nezainteresirani, utvrđuje da se i opt. N. nalazio u automobilu kada je ispaljen hitac. Iskazi svjedoka na tu okolnost su potpuno suglasni, nema nikakvih razlika izmađu iskaza tih svjedoka danih na glavnoj raspravi i u istražnom postupku, a iz tih iskaza nedvojbeno proizlazi da su obojica optuženika, nakon opaljenog metka, pošto se je automobil zaustavio, istrčali iz njega.

Pokraj toga treba napomenuti da okolnost, da li se opt. N. nalazio u automobilu ili izvan njega, nema odlučnog značaja za krivičnu odgovornost opt. N., jer je nedvojbeno utvrđen dogovor između optuženika da se domognu novčanih sredstava od oštećenika uz prijetnju oružjem, a prema takovom dogovoru opt. N. je i postupao.

Opt. P. u svojoj žalbi tvrdi da ničime nije dokazano da bi u trenutku posudbe pištolja znao zašto drugoj dvojici optuženika pištolj treba. Radilo se o profesionalnim vojnicima između kojih je normalna posudba oružja. Ponašanje opt. P., njegov povratak u vojarnu, nakon što mu je vraćen pištolj, ukazuje, smatra žalitelj, da nije znao što su ostali optuženici radili. Oružje koje mu je vraćeno nije niti prekontrolirao njegovo pitanje da nedostaje jedan metak opt. T. mu je odgovorio da ga je izgubio. Prema tome, ovaj optuženik nije mogao niti znati u trenutku kad je posuđivao pištolj za što će on poslužiti ostaloj dvojici optuženika, tvrdi se u žalbi.

Protivno tim navodima žalbe, pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da upravo profesionalni vojnici imadu odgovornost prema oružju i ne posuđuju ga olako. Iz obrane opt. N., opravdano zaključuje sud, da je opt. P. znao čemu imade poslužiti pištolj koji je dao opt. T., on znade, kako tvrdi opt. N. da će taj pištolj biti sredstvo prinude da se oni domognu novčanih sredstava. Dogovoru ove dvojice optuženika, da uz prijetnju oružjem oduzmu od nekoga novac, prisutan je i opt. P., te kada je opt. T. od njega zatražio da mu za izvršenja djela posudi pištolj, on je to učinio. Prema tome, pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da je opt. P. znao, kada je predao pištolj, zašto taj pištolj treba poslužiti.

Iz svega izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu jesu li optuženici počinili krivična djela za koja se optužuju i jesu li krivično odgovorni.

Stoga nisu osnovani navodi žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu opt. T. kada se žali zbog povrede krivičnog zakona, ističući da radnja izvršenja djela upućuje na nesretan slučaj ili nehatno lišenje života, a nikako ne na ubojstvo iz koristoljublja, jer da je tome tako optuženik bi još jednom upotrijebio pištolj, a ne bi pobjegao sa lica mjesta. Optuženik smatra da je neuvjerljivo obrazloženje suda da su sa lica mjesta pobjegli zbog toga što je oštećenik pokazivao znakove života i da su se toga uplašili. Naime, pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da je kod opt. T. postojala težnja pribavljanja koristi pod svaku cijenu, on ne preza niti od oduzimanja tuđeg života da bi ostvario korist. Za postojanje ovog djela nije neophodno da je korist ostvarena, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, dakle, nije od značaja što su se optuženici prestašili i pobjegli iz vozila. Kako je, prema tome, sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalan zakon nije počinjena povreda krivičnog zakona na koju se poziva žalitelj.

Nisu u pravu optuženici niti kada se žale zbog odluke o kazni.

Opt. T. prigovara prvostupanjskoj presudi zbog ocjene utvrđenih otegotnih okolnosti, te ističe postupanje optuženika na licu mjesta, koje ukazuje da se ne radi o bešćutnoj osobi, koja hladnokrvno izvršava kriv. djelo ubojstva. Kao olakotno sud je trebao ocijeniti optuženiku da je kao dobrovoljac došao u Hrvatsku da se bori na strani hrvatske vojske. Sud je nadalje precijenio otegotne okolnosti, a potcijenio značaj olakotnih okolnosti.

Opt. N. navodi da je sud prvog stupnja precijenio otegotne okolnosti, posebno da je djelo učinjeno prema vozaču taksija, a potcijenio olakotne okolnosti (mladost i djelomično priznanje djela optuženika). Optuženik je u vrijeme izvršenja djela bio star tek 19 godina i 5 mjeseci, a u vrijeme suđenja nije navršio niti 21 godinu. Proveo je određeno vrijeme u redovima Hrvatske vojske, to je izuzetan eksces u njegovom životu. U radnji izvršenja djela nema one upornosti koje nalazi prvostupanjski sud. Opt. P. samo ističe, ali ne obrazlaže isti žalbeni osnov.

Suprotno navodima optuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja kod odmjeravanja kazne optuženicima. Tako utvrđene okolnosti sud je pravilno cijenio, ne precjenjujući otegotne i ne potcjenjujući olakotne okolnosti. Izrečene kazne optuženicima i po nalaženju ovog drugostupanjskog vijeća primjerene su društvenoj opasnosti djela što su ga počinili optuženici ličnosti samih optuženika, te će tako izrečene kazne i po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 31. u vezi čl. 4. st. 2. OKZRH.

S pravom je sud prvog stupnja utvrdio da način izvršenja krivičnog djela i druge okolnosti ukazuju na nepoželjnost daljnjeg boravka optuženika na teritoriju Republike Hrvatske i izrekao im mjeru sigurnosti protjerivanja stranca iz zemlje zauvijek.

Zbog svega navedenog odlučeno je, temeljem čl. 374. ZKP kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 1. veljače 1994.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rajka Tomerlin-Almer, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

/Štefica Klepac/