Gž-190/2018-2 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-190/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz P., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik iz U., protiv tuženika S. K. iz P., , OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. V., S. B., D. J., M. I., A. S., I. B. K., M.

V., V. V. i A. A. iz P., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-270/17-168 od 23. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja, uz odbijanje žalbe tuženika, preinačuju se st. I. i II. presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-270/17-168 od 23. studenog 2017. na način da isti, sada preinačeni, glase:

„Nalaže se tuženiku da na ime naknade štete isplati tužitelju novčani iznos od 27.200,00 kuna (dvadesetisedamtisućadvijestotinekuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. studenog 2017. kao dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Odbija se, kao neosnovan, preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete u iznosu od 392.800,00 kn, kao i zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na priznati iznos naknade štete od 27.200,00 kn od podnošenja tužbe pa do presuđenja.“

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, uz odbijanje žalbe tužitelja, preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u st. III. presude Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj Pn-270/17-168 od 23. studenog 2017. na način da ista glasi:

"Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 16.242,34 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u cijelosti, odbija kao neosnovan.“ III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

Pobijanom presudom suda prvog stupnja (st. I.) djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 20.400,00 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi jednakoj eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu HNB-a) koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. na dalje uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana. Stavkom II. presude odbijen je u preostalom dijelu (za iznos od 454.600,00 kn) tužbeni zahtjev tužitelja, kao i zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, dok je st. III. presude odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Pravovremene žalbe protiv navedene presude podnijeli su tužitelj i tuženik. Tužitelj podnosi žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Prije svega, osporava zaključak suda prvog stupnja prema kojem se u sukobu između tužitelja i tuženika nije radilo o nužnoj obrani, odnosno da doprinos tuženika nastaloj šteti iznosi samo 60%. Ukazuje da je tijekom sukoba odbacio bejzbol palicu i podigao ruke, slijedom čega je napad na tuženika prestao, pa nema govora da postoji njegov doprinos u nastanku štete. Uslijed odbacivanja bejzbol palice prestala je opasnost koja je tuženiku prijetila, pa sve radnje koje je tuženik potom poduzeo prema njemu treba smatrati samostalnim radnjama koje su bile potpuno nepotrebne, odnosno koje su poduzete isključivo u cilju da mu se nanesu ozljede (šteta). Nadalje, navodi kako iznos pravične novčane naknade od 10.000,00 kn po osnovi smanjenja životne aktivnosti s aspekta psihijatrijske specijalnosti nije pravedan, odnosno da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio konkretne tegobe i popratne pojave koje trpi zbog zadobivenih ozljeda, kao i njegovu relativnu mladu životnu dob. Osporava i pravilnost primjene materijalnog prava prilikom dosude pravične novčane naknade po osnovi pretrpljenih bolova, straha, kao i zaključak o suodgovornosti za nastalu štetu u omjeru od 40%, pri čemu tvrdi da njegov doprinos može iznositi najviše 10%. Tužitelj ističe i kako je materijalno pravo pogrešno primijenjeno prilikom računanja zastarnih rokova jer nije pravilno utvrđen trenutak dovršetka njegovog liječenja, kao i da je trebalo primijeniti privilegirane zastarne rokove zbog vođenja kaznenog postupka protiv tuženika. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se pobijana presuda preinači te da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati uz dosudu zatraženog parničnog troška, uvećanog za trošak sastava žalbe.

Tuženik podnosi žalbu protiv st. I. i III. presude iz „svih žalbenih razloga“. Žalbom preocjenjuje izvedene dokaze i osporava utvrđenja suda prvog stupnja o načinu zadobivanja ozljeda tužitelja (dinamici štetnog događaja), nakon čega navodi da se krajnje nekritički prihvaćaju dijelovi iskaza tužitelja prema kojima nije imao namjeru sudjelovati u sukobu te da mu je tuženik bejzbol palicom zadao više udaraca. Prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza tužitelja sud uopće ne vrednuje iskaze svjedoka H. i T. iz provedenog kaznenog postupka, odnosno ne uspoređuje navedene iskaze sa tvrdnjama koje su ti svjedoci iznijeli prilikom saslušanja u parničnom postupku.

Svjedok H., naime, u kaznenom postupku uopće nije tvrdio da bi tuženik udario tužitelja, a taj iskaz, kao i iskaz svjedoka T. iz kaznenog postupka, potpuno je proturječan njegovom kasnijem iskazu i očito usmjeren poboljšanju procesne pozicije tužitelja. Stoga, tvrdnje tužitelja kojima opisuje način zadobivanja ozljeda, protivno zaključku suda prvog stupnja, uopće ne nalaze potvrdu u iskazima saslušanih svjedoka, već upravo iskazi navedenih svjedoka iz kaznenog postupka demantiraju navode tužitelja. Krajnje nelogičnim i neuvjerljivim ocjenjuje tvrdnje tužitelja prema kojima je prije sukoba odbacio palicu i podigao ruke u zrak, kada svi provedeni dokazi potvrđuju da je prethodno čitav dan planirao kako će "mlatiti" tuženika, u tu svrhu sudjelovao je u nabavljanju palice, da bi potom u pijanom stanju, pod adrenalinom, nekoliko kilometara pratio automobil tuženika kako bi ostvario svoju namjeru.

Saslušani svjedoci, također, ne potvrđuju navode tužitelja prema kojima se tuženik nakon sukoba pomokrio po tužitelju. Prema mišljenju tuženika, tužitelju je ozljede nanio svjedok H. prilikom hrvanja, a sud pogrešno utvrđuje činjenično stanje kada zaključuje da je tuženik odgovoran za štetni događaj. Tuženik ukazuje i da tužitelju nije dao povod za napad te da u okolnostima kada ga četiri osobe prate želeći mu nanijeti ozljede bejzbol palicama, sve i da se prihvati zaključak da je tjelesno ozlijedio tužitelja, njegov doprinos štetnom događaju ne treba cijeniti u većem omjeru od 10%.

Glede imovinskopravnog zahtjeva postavljenog u kaznenom postupku, osporava stajalište suda prvog stupnja prema kojem je podnošenjem takvog zahtjeva prekinuta zastara. Tužitelj nije podnio tužbu unutar roka od tri mjeseca od trenutka kada ga je sud u kaznenom postupku uputio da imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parničnom postupku. Tužba koju je tužitelj podnio tijekom trajanja kaznenog postupka je neka druga tužba koja nema veze sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom i takva tužba ne prekida zastarijevanje. Ukazuje i da je pogrešno utvrđeno kako nije nastupila zastara za potraživanje naknade štete po osnovi fizičkih bolova, straha i smanjenja životnih aktivnosti sa stajališta psihijatrijske struke, kao i da sud prvog stupnja pogrešno dosuđuje zakonske zatezne kamate, odnosno da su proturiječni razlozi izreke i obrazloženja rješenja u odnosu na njihovo priznanje.

Zaključno, osporava pravilnost odluke o parničnom trošku jer je u pretežnom dijelu uspio u sporu, pri čemu tvrdi da niti jedno vještačenje nije provedeno zbog osporavanja osnovanosti tužbenog zahtjeva kojeg je sud utvrđivao isključivo kroz iskaze stranaka, već radi okolnosti utvrđivanja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz dosudu zatraženog parničnog troška, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

S tim je žalbama postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu ZPP).

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe tužitelja i tuženika su djelomično osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda i dodatno pazeći na bitne povrede odredaba parničnog postupka, one na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. u svezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a), kao i na ispravnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je pobijana presuda većim dijelom pravilna i zakonita.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja, konačno utvrđen podneskom od 4. prosinca 2013., kojim od tuženika potražuje naknadu materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 475.000,00 kn zbog štetnog događaja od 14. kolovoza 2003. kada je tužitelj, kako to tvrdi tužbom, fizički napadnut od strane tuženika kojim prilikom su mu nanesene teške tjelesne ozljede. Pritom, tužitelj s osnova pretrpljenih fizičkih bolova potražuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 40.000,00 kn, s osnova naruženosti naknadu od 30.000,00 kn, s osnova pretrpljenog straha naknadu od 40.000,00 kn, s osnova duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 300.000,00 kn, s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 25.000,00 kn te s osnova povrede časti i ugleda iznos od 40.000,00 kn.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-1091/15 od 6. rujna 2017. potvrđen je dio st. II presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2424/08-156 od 23. veljače 2015. kojim se djelomično odbija tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 55.000,00 kn po osnovi kvalifikatornih okolnosti naruženja (30.000,00 kn) te tuđe pomoći i njege (25.000,00 kn).

Glede osnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva (u ukupnom iznosu od 420.000,00 kn), između parničnih stranaka nije sporno da je tuženik sudjelovao u štetnom događaju. Sporna je, prije svega, osnovanost istaknutog prigovora zastare za pojedine vidove štete za koje tužitelj potražuje naknadu, a potom i postojanje odgovornosti tuženika za nanošenje ozljeda (dinamika štetnog događaja) te eventualno postojanje (su)odgovornosti tužitelja za nastanak štete.

S obzirom da tužitelj potražuje naknadu štete zbog događaja od 14. kolovoza 2003., sukladno čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. – u daljnjem tekstu ZOO/05) na konkretan je odnos trebalo primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99. – u daljnjem tekstu ZOO/91).

Prema čl. 376. st. 1. i 2. ZOO/91 potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Prema navedenoj odredbi, saznanje za štetu obuhvaća saznanje za osobu koja je štetu počinila (štetnika) i saznanje o opsegu i visini štete. Međutim, odredba čl. 377. st. 1. ZOO/91 predviđa dulji, privilegirani, rok za oštećenika kojem je šteta uzrokovana kaznenim djelom, jer propisuje da kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

Iz spisa Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl. br. K-130/09, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, proizlazi da je, između ostalog, V. okrivljenik S. K. (sada tuženik) presudom posl. br. K-307/03 od 6. travnja 2009. proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv života i tijela - tjelesnom ozljedom na mah iz čl. 100. st. 1. Kaznenog zakona te da je oštećenik A. M. (sada tužitelj), u smislu odredbe čl. 132. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, upućen da postavljeni imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici. Potonja je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Kž-286/09-5 od 29. lipnja 2009., nakon čega je kazneni postupak obustavljen rješenjem Općinskog suda u Poreču- Parenzo posl. br. K-130/09 od 7. srpnja 2009. zbog odustanka ovlaštenog tužitelja – Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola od kaznenog progona.

Kako je već ukazano ranijom presudom ovog suda poslovni broj Gž-1091/15 od 6. rujna 2017., s obzirom na to da je kazneni postupak protiv tuženika radi kaznenog djela protiv života i tijela - tjelesnom ozljedom na mah iz čl. 100. st. 1. Kaznenog zakona pravomoćno obustavljen zbog odustanka ovlaštenog tužitelja od progona, štetu koja je predmet tužbenog zahtjeva, protivno žalbenim navodima tužitelja, nije moguće smatrati posljedicom kaznenog djela, pa nema osnove za primjenu tzv. privilegiranog zastarnog roka iz čl. 377. ZOO/91. Međutim, tužitelj je u okviru navedenog kaznenog postupka postavio imovinskopravni zahtjev za naknadu štete što se ima smatrati podnošenjem tužbe, s time da je za odlučivanje o osnovanosti prigovora zastare u odnosu na takav zahtjev mjerodavna odredba čl. 376. ZOO-a.

Zastarijevanje se, u smislu čl. 388. ZOO/91, prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Prema odredbi čl. 390. st. 1 ZOO/91, ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom, a prema st. 2 isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prijeboja potraživanja u sporu te u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.

Tužitelj je, dakle, kao oštećenik u kaznenom postupku prijavio svoju tražbinu (postavio imovinskopravni zahtjev) podneskom od 6. studenog 2006. i time je iskoristio svoje pravo da sam odlučuje hoće li i kada postaviti zahtjev (tijekom kaznenog postupka ili odvojeno, u parnici). Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, time nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. toč. 9. u svezi s čl. 194. st. 4. ZPP-a jer o imovinskopravnom zahtjevu tužitelja kazneni sud nije vodio postupak i meritorno raspravljao, već je tužitelja radi ostvarenja tog zahtjeva uputio u parnicu.

Iako je tužitelj u parnicu radi ostvarenja imovinskopravnog zahtjeva upućen presudom Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj K-307/03 od 6. travnja 2009., dok je zasebnu tužbu u ovom predmetu radi naknade štete protiv tuženika podnio prije takvog upućivanja (6. svibnja 2008.), stajalište je ovog suda da tužitelj u konkretnom predmetu ne može biti prekludiran u pravu da zahtjeva naknadu štete time što nije čekao da ga sud u kaznenom postupku pravomoćnom sudskom odlukom uputi da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici. Propust kaznenog suda da tužitelja (pravomoćnom sudskom odlukom) uputi u parnicu ne treba tumačiti na štetu tuženika, već (samostalnu) tužbu kojom tužitelj u ovom parničnom postupku zahtjeva naknadu štete treba smatrati nastavkom (kontinuitetom) njegovog zahtjeva da ostvari pravo na naknadu štete kojeg je inicirao imovinskopravnim zahtjevom podnesenim u okviru kaznenog postupka.

Takav je imovinskopravni zahtjev, sukladno ranijoj uputi iz ukidbene odluke ovog suda, valjalo razmotriti sa stajališta utvrđenja da li je prijedlog stavljen do trenutka nastupa zastare u smislu čl. 376. st. 1. i 2. ZOO/91.

U odnosu na navedeno sporno pitanje sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima, ispravno utvrđuje da je imovinskopravni zahtjev podnesen 6. studenog 2006. u okviru kaznenog postupka, da je provedenim nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka dr. I. M. utvrđeno da su bolovi nakon ozljeđivanja tužitelja trajali do 14. siječnja 2004., da je tužitelj trpio strah do cca 14. studenog 2003., da je u odnosu na umanjenje životne aktivnosti s aspekta neurokiruške specijalnosti liječenje tužitelja bilo dovršeno 4. rujna 2003., slijedom čega pravilno zaključuje da je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanje naknade štete po osnovi kvalifikatorne okolnosti smanjenja životne aktivnosti s aspekta neurokiruške specijalnosti u zastari, odnosno da zahtjev za naknadu štete po osnovi kvalifikatornih okolnosti pretrpljenih fizičkih bolova, straha i umanjenja životne aktivnosti s aspekta psihijatrijske specijalnosti nije u zastari.

Glede pitanja (su)odgovornosti stranaka za nastanak štetnog događaja, potrebno je istaknuti kako tijekom postupka nije bilo sporno mjesto i vrijeme štetnog događaja, karakter ozljeda koje je u događaju zadobio tužitelj i njihovo trajanje (osim umanjenja životne aktivnosti s aspekta psihijatrijske specijalnosti), činjenica da je do sukoba došlo između dvije grupe osoba, s time da su tužitelj, M. K., I. T. i I. P., držeći u rukama bejzbol palice nakon izlaska iz automobila krenuli prema tuženiku i T. P., kao i da je do sukoba došlo zbog nesuglasice koju je M. K. prethodnog dana imao kao posjetitelj lokala u kojem je tuženik radio kao zaštitar.

Iz iskaza saslušanih svjedoka i ukupnosti provedenih dokaza sud prvog stupnja, i prema stajalištu ovog suda, izvodi pravilan zaključak da tužitelj držeći u rukama palicu nije imao namjeru da se brani od nekakvog napada, već naprotiv, imao je namjeru da zajedno s K., T. i P. napadne tuženika i T. P., ali se, unatoč njihovoj brojčanoj nadmoći, sukob odigrao u potpuno drugačijem pravcu. Pritom, pobijanom se presudom u potpunosti pravilno obrazlažu razlozi zbog kojih nisu prihvaćeni kao vjerodostojni navodi tuženika i svjedoka T. P. prema kojima bi tužitelju ozljede u štetnom događaju nanio M. K. koji je, kako to oni tvrde, mahao palicom dok su se tužitelj i tuženik hrvali na podu, pa se u tom dijelu tuženik upućuje na razloge sadržane u pobijanoj presudi. Upravo suprotno žalbenim navodima tuženika, logično je da su T., K. i P., kada je postalo izgledno da su tuženik i P. fizički jači i da će izvući "deblji" kraj ukoliko nastave sa sukobom, odlučili pobjeći, pri čemu je tužitelj vidjevši to odbacio bejzbol palicu i podigao ruke. Kraj takvih činjeničnih utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda prema kojem je napad tužitelja (i osoba koje su pobjegle) prestao, te da nema govora o tome da bi napad tuženika koji je uslijedio imao obilježja nužne obrane.

Pravilnost navedenih činjeničnih utvrđenja ne dovodi u sumnju pozivanje tuženika na iskaze koje su sudionici događaja iznijeli tijekom vođenja kaznenog postupka koji se pred Općinskim sudom u Puli-Pola vodio pod poslovnim brojem K-130/09. Tuženik podnesenom žalbom, u pogledu činjeničnih okolnosti događaja, iznosi zaključke i konstruira okolnosti događaja koji ne nalaze realnu podlogu u iskazima saslušanih svjedoka. Suština takvih žalbenih navoda svodi se na tvrdnje da saslušani svjedoci u svojim iskazima pred sucem istrage nisu detaljno opisivali okolnosti sukoba i ozljeđivanja tuženika, te da se stoga njihovi iskazi iz parničnog postupak ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni. Međutim, verzija događaja koju iznosi tuženik prema kojoj su tužitelju ozljede nastale uslijed pada u kanal (samoozljeđivanjem), odnosno udarcima koje mu je mahanjem palicom nanio M. H., nemaju podlogu u rezultatima provedenog dokaznog postupka i takva verzija događaja predstavlja samo drugačiju, i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, koju kao takvu nije moguće prihvatiti.

Imajući u vidu pravilna činjenična utvrđenja suda prvog stupnja o okolnostima koje su prethodile ozljeđivanju tužitelja, prije svega okolnost da je tužitelj zajedno s drugim osobama isprovocirao prvotni napad, ali i da je nakon toga odbacivanjem bejzbol palice i podizanjem ruku u zrak jasno davao do znanja da nema namjeru sudjelovati u daljnjem fizičkom sukobu, te da je tuženik unatoč takvim okolnostima odlučio napasti tužitelja kada više po njega nije postojala opasnost da mu netko od sudionika događaja nanese tjelesne ozljede, ispravnom je primjenom mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 205. u svezi s čl. 192. st. 1. ZOO/91 valjalo zaključiti kako je tužitelj doprinio nastanku štete u omjeru od 20% (umjesto utvrđenih 40 %). Prilikom odlučivanja o priznavanju prava na pravičnu novčanu naknadu tužitelju zbog pretrpljenih fizičkih bolova, straha, smanjene životne aktivnosti s osnova psihijatrijske specijalnosti sud prvog stupnja, pravilno vrednujući intenzitet i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, straha, duševnih bolova s osnova smanjenja životne aktivnosti s osnova psihijatrijskog aspekta (koji su nakon usuglašavanja vještaka dr. M., dr. L., dr. M. i Klinike za Psihijatriju V. utvrđeni u omjeru od 10% do 15%), vodeći ujedno računa o značaju povrijeđenog dobra, načinu ispoljavanja posljedica ozljeda i potrebi ulaganja pojačanih napora u izvršavanju aktivnosti, dobi, spolu i zanimanju tužitelja, pravilno primjenjuje materijalno pravo iz čl. 200. ZOO/91 kada tužitelju po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova priznaje pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 17.000,00 kn, za pretrpljeni strah u iznosu od 7.000,00 kn, za umanjenje životne aktivnosti (s aspekta psihijatrijske specijalnosti) iznos od 10.000,00 kn, odnosno sveukupno 34.000,00 kn, što umanjeno za doprinos tužitelja nastanku štete u omjeru od 20 % ukupno iznosi 27.200,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu štete valjalo odbiti kao neosnovan.

Navedeni su iznosi pravične novčane naknade u okvirima Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koje je prihvatio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 29. studenog 2002., pri čemu se, kako to smatra ovaj sud, priznatom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa prirodom i društvenom svrhom pravične novčane naknade. Na dosuđene iznose nematerijalne štete tužitelju su, također, ispravno dosuđene zakonske zatezne kamate od dana presuđenja pa do isplate (čl. 277. st. 1. ZOO/91).

Uslijed preinake odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Tužitelj je u pretežnom dijelu dokazao osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, odnosno pretežnu odgovornost tuženika za nanošenje ozljeda i štetu koje je pretrpio u štetnom događaju. Uslijed navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je ocijenjen osnovanim glede potraživanja naknade štete za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 13.600,00 kn (od ukupno zatraženih 40.000,00 kn), za pretrpljeni strah u iznosu od 5.600,00 kn (od zatraženih 40.000,00 kn) te za umanjenje životne aktivnosti (s osnova psihijatrijskog aspekta) u iznosu od 8.000,00 kn (od ukupno zatraženih 300.000,00 kn), dok je tužbeni zahtjev (zbog osnovanosti istaknutog prigovora zastare) u cijelosti ocijenjen neosnovanim po osnovi potraživanja naknade štete zbog naruženosti (za zatraženih 30.000,00 kn), smanjena životne aktivnosti s neurološkog aspekta, tuđe pomoći i njege (25.000,00 kn) te povrede časti i ugleda (40.000,00 kn).

Imajući u vidu navedeno, stajalište je ovog suda da tužitelju po osnovi kvalitativnog uspjeha u sporu valja priznati naknadu parničnog troška u omjeru od 30%, kao i daljnjih 6% po osnovi kvantitativnog uspjeha u sporu (s obzirom na visinu prihvaćenog dijela tužbenog zahtjeva), odnosno ukupan uspjeh u sporu u omjeru od 36 %, dok uspjeh tuženika valja cijeniti u omjeru od 64 %.

Tužitelju je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04., 37/05. 59/07., 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – u daljnjem tekstu Tarifa) na ime zastupanja po punomoćniku priznata nagrada za sastav tužbe od 250 bodova (Tbr. 7/1.) te nagrada od 125 bodova za zastupanje na ročištu održanom 24 ožujka 2009. (Tbr. 9/2 Tarife), što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. Tarife) i zatraženi PDV od 22 % (Tbr. 42. Tarife) ukupno iznosi 4.575,00 kn. Nadalje, tužitelju je priznata nagrada od po 125 bodova za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 8. srpnja 2010. i 25. siječnja 2012 (Tbr. 9/2. Tarife), nagrada od po 50 bodova za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 6. listopada 2010. i 12. listopada 2011. (Tbr. 9/3. Tarife) te nagrada od 250 bodova za zastupanje po punomoćniku na ročištu održanom 25. studenog 2011. (Tbr. 9/1. Tarife), što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. Tarife) i zatraženi PDV od 23 % ukupno iznosi 7.380,00 kn.

Tužitelju je priznata i nagrada od po 250 bodova za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 12. ožujka 2012., 6. svibnja i 6. prosinca 2013., 14. veljače i 26. studenog 2014. te 16. siječnja 2015. (Tbr. 9/1. Tarife), nagrada od 125 bodova za zastupanje po punomoćniku na raspravi održanoj 7. veljače 2013. (Tbr. 9/2. Tarife), zatražena nagrada od 250 bodova za sastav podneska od 29. studenog 2013. (Tbr. 8/1. Tarife), nagrada od 625 bodova za sastav žalbe od 19. ožujka 2015. (Tbr. 10/1. Tarife) te nagrada od 500 bodova za zastupanje na ročištu održanom 2. studenog 2017. (Tbr. 9/1. Tarife), odnosno daljnjih 3000 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. Tarife) i zatraženi PDV od 25 % ukupno iznosi 37.500,00 kn. Ukupno je, stoga, tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku priznata nagrada od 49.455,00 kn, što uz uspjeh u sporu od 36 % ukupno iznosi 17.803,80 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova za naznačene radnje valjalo odbiti kao neosnovan.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu jer spisu nije priložio dokaz o njihovom plaćanju. Nije mu priznat ni trošak sastava podneska od 10. veljače 2014. jer je njegov sadržaj mogao iznijeti na ročištu održanom 14. veljače 2014 (za kojeg mu je priznata nagrada za zastupanje po punomoćniku) na kojem je podnesak i uložen u spis (čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a), kao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude od 23. veljače 2015. kojem punomoćnik tužitelja nije nazočio.

Priznatom trošku zastupanja po punomoćniku valjalo je pridodati trošak pristupa svjedoka I. T. u iznosu od 448,00 kn, svjedoka M. H. u iznosu od 360,00 kn, trošak izrade pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. H. M. u iznosu od 2.297,50 kn (list 85 spisa), pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka I. M. u iznosu od 2.500,00 kn (list 94 spisa), pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka A. L. u iznosu od 2.500,00 kn (list 153 spisa), troška usmenog saslušanja stalnog sudskog vještaka A. L. u iznosu od 500,00 kn (list 171 spisa), usmenih saslušanja stalnih sudskih vještaka H. M., A. L., N. B. i I. M. u iznosu od 2.777,45 kn (listovi 259-262 spisa), što uz uspjeh u sporu od 36 % ukupno iznosi 4.097,86. Ukupno je stoga tužitelju valjalo priznati parnični trošak u iznosu od 21.901,66 kn.

Tuženiku je na ime zastupanja po punomoćniku priznata nagrada od 250 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8/1. Tarife), nagrada od po 125 bodova za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 8. srpnja 2010. i 25. siječnja 2012. (Tbr. 9/2. Tarife), nagrada od 50 bodova za zastupanje po punomoćniku na ročištu održanom 12. listopada 2011. (Tbr. 9/3. Tarife), nagrada od po 250 bodova za zastupanje na ročištima održanim 25. studenog 2011., 12. ožujka 2012. i 6. svibnja 2013. (Tbr. 9/1. Tarife) te nagrada od 250 bodova za sastav podneska od 7. veljače 2013. (Tbr. 8/1. Tarife). Tužitelj je podneskom od 29. studenog 2013. konačno utvrdio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu naknade štete u iznosu od 475.000,00 kn, slijedom čega je tuženiku priznata zatražena nagrada od 500 bodova za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 6. prosinca 2013., 14. veljače i 26. studenog 2014., te 16. siječnja 2015. i 2. studenog 2017. (Tbr. 9/1. Tarife), Ukupno je, stoga, tuženiku na ime zastupanja po punomoćniku priznata nagrada od 4050 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. Tarife), zatraženi PDV od 25 % i uspjeh u sporu od 64 % ukupno iznosi 32.400,00 kn. U preostalom je dijelu zahtjev za naknadu troškova zastupanja po punomoćniku za naznačene radnje valjalo odbiti kao neosnovan. Tuženiku nije priznata zatražena nagrada za sastav podnesaka od 6. prosinca 2012. i 16. siječnja 2015. jer je njihov sadržaj mogao iznijeti na ročištima glavne rasprave koja su održana istog dana (za koje mu je priznata nagrada), sve sukladno čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a. Priznatom trošku zastupanja valjalo je pridodati trošak izrade pisanog nalaza i mišljenja Psihijatrijske bolnice V. u iznosu od 8.975,00 kn, što uz uspjeh u sporu od 64 % ukupno iznosi 5.744,00 kn, slijedom čega je tuženiku priznat ukupan parnični trošak od 38.144,00 kn.

Prebijanjem priznatih parničnih troškova dolazi se do iznosa od 16.242,34 kn, koji je iznos tužitelj dužan naknaditi tuženiku.

Slijedom obrazloženog, djelomično su prihvaćene žalbe tužitelja i tuženika te je na temelju čl. 373. toč. 3. te čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u st. I. i II. izreke presude.

Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog dijela postupka valjalo je odbiti kao neosnovan jer tužitelj podnesenom žalbom nije uspio osporiti pravilnost odluke o visini dosuđenih iznosa pravične novčane naknade nematerijalne štete, dok je samo djelomično osporio pravilnost zaključka o visini njegove suodgovornosti za nastanak štetnog događaja. Takav razmjerno neznatan uspjeh u žalbenom dijelu postupka, prema stajalištu ovog suda, opravdava donošenje odluke o odbijanju zahtjeva tužitelja za naknadu troška žalbenog dijela postupka (čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a)

U Puli-Pola, 5. prosinca 2018.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić,v.r.