Gž-2018/2016-8 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-2018/2016-

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. – S. d.o.o. T., K., OIB:…, zastupanog po punomoćniku G. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika 1. R. R. iz S., OIB:… i 2. J. R. iz S., OIB:…, zastupanih po punomoćniku V. O., odvjetniku iz N., radi osporavanja tražbine založnih vjerovnika, rješavajući žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-244/2015-30 od 11. srpnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2017. godine,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-244/2015-30 od 11. srpnja 2016. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da ne postoji tražbina založnog vjerovnika R. R. iz S., OIB: … prijavljena dana 28.01.2014. godine u ovršnom postupku koji se pred Općinskim sudom u Virovitici – Stalna služba u Slatini vodi pod brojem Pu Ovr-551/2015 (ranije: Ovr-656/12) u iznosu od 500.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28.01.2012. godine do 28.01.2014. godine.

II Utvrđuje se da ne postoji tražbina založnog vjerovnika J. R. iz S., OIB: …..prijavljena dana 28.01.2014. godine u ovršnom postupku koji se pred Općinskim sudom u Virovitici – Stalna služba u Slatini vodi pod brojem Pu Ovr-551/2015 (ranije: Ovr-656/12) u iznosu od 500.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28.01.2012. godine do 28.01.2014. godine.

III Nalaže se I. i II. tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 26.595,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje se određuju uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, počev od dana donošenja presude 11. srpnja 2016. godine pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana."

Protiv te presude žale se tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu odredba parničnog postupka nalaze u tome što je zaključak suda prvog stupnja protivan provedenim dokazima. Također dokazi koje su dostavili tuženici nisu pravilno ocijenjeni. Smatraju da je sud trebao zatražiti pomoć stručne osobe ako nije bio u stanju protumačiti značenje nesporne dokumentacije koju su tuženici predali u spis. Navodi da je sud samo naveo dokumentaciju u koju je izvršio uvid bez obrazloženja o značenju te dokumentacije. Navode da tužitelj i njegovi prednici nisu učestvovali u otplati kredita koji je predmet spora i ne mogu biti stranke u postupku. U tom pravcu da su istakli prigovor o kojem sud nije odlučio. Navode da je netočno utvrđenje suda da je kredit S. banke za dužnika N. A. d.o.o. otplatio N. A. d.o.o. u iznosu od 171.500,00 kn, G. d.o.o. u iznosu od 994.323,00 kn i K. R. u iznosu od 940,75 kn iz razloga što je G. d.o.o. druga pravna osoba sa kojom tužitelj nema nikakve veze u konkretnim poslovnim odnosima, što sud nije cijenio i što ne može pripasti drugoj pravnoj osobi. Pripajanje S. – R. d.o.o. društvu G. – S. d.o.o. nema utjecaja na to da je tužitelj stekao pravo na vođenje ovog postupka jer ni jedno od njih nije imao to pravo prije spajanja, a tako ni nakon spajanja. Navode da su podneskom od 20. svibnja 2016. godine i 1. lipnja 2016. godine iznijeli činjenice i priložili dokumentaciju iz koje nesporno proizlazi da je G. d.o.o. kao dužnik N. A. d.o.o. u iznosu od 3.000.000,00 kn po njegovom nalogu plaćao i otplatio kredit prema S. banci u iznosu od 923,905,57 kn. Iz navedenog proizlazi da je G. d.o.o. plaćao po nalogu N. A. d.o.o. i da nakon toga nije tražio povrat plaćenog iznosa jer ih je knjižio kao svoju obvezu. Tuženici ustraju kod toga da je trebalo pribaviti dokumentaciju od G. d.o.o. i N. A. d.o.o.. Navode da su tuženici svoje potraživanje osigurali zalogom prema N. A. d.o.o. jer je ovaj prihvatio obveze dužnika S. d.o.o. prema tuženici R. R. po ugovoru o prijenosu obveze od 28. lipnja 2010. godine u iznosu od 1.300.508,64 kn. Navedena tuženica je imala upisano založno pravo na imovini S. d.o.o. koja imovina je prešla u vlasništvo N. A. i to pravo je koristila u ovom predmetu.

Predlažu pobijanu presudu preinačiti i podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da dokumentacija na koju se pozivaju tuženici nema nikakve veze sa predmetom spora. Navodi da su tijekom ovršnog postupka koji se vodio pod poslovnim brojem Ovr-656/12 tuženici, iako nikad nisu platili niti jednu kunu na ime ugovora o kratkoročnom kreditu broj 510120-9039490 (koji kredit je već ranije bio potpuno isplaćen) na ročištu za diobu kupovine pozivom na naprijed navedeno založno pravo upisano pod poslovnim brojem Z-238/12 potpuno neosnovano prijavili svoju tražbinu u iznosu od 500.000,00 kn uvećanu za zatezne kamate iako su bili svjesni da taj dug ne postoji. Pored priznanja tuženika, da im pravo na naplatu iz predmetnog založnog prava ne pripada te da je shodno tome njihovo u ovršnom postupku prijavljeno potraživanje nepostojeće, isto je vidljivo iz potvrde S. banke d.d. od 22. travnja 2015. godine iz koje je vidljivo da tuženici nisu izvršili niti jedno plaćanje na ime ugovora o kratkoročnom kreditu. S obzirom da tuženici sami priznaju da nisu ispunili obvezu u ime društva N. A. d.o.o. temeljem ugovora o kratkoročnom kreditu, tužitelj smatra da je sasvim jasno da nemaju pravo ništa potraživati na ime nepostojeće zakonske subrogacije.

Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) na koju sadržajno ukazuje žalba jer utvrđeno činjenično stanje nije protivno izvedenim dokazima. Također nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a jer je utvrđeno činjenično stanje rezultat je pravilne ocjene provedenih dokaza.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je povodom prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja S. – R. d.o.o. protiv ovršenika N. A. d.o.o. doneseno rješenje o ovrsi broj Ovr-656/12 od 22. kolovoza 2012. godine, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 1.000.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama od 19. srpnja 2011. godine do isplate, te troškova postupka, ovrhom na nekretnini označenoj kao k.č.br. 1348/25 u naravi jedna zgrada u V. ulici površine 566 čhv i ekonomsko dvorište 647 čhv sve upisano u z.k.ul.br. 2727 k.o. Č., zabilježbom rješenja o ovrsi u zemljišnim knjigama i ispražnjenje nekretnine,

- da je nekretnina u tom postupku dosuđena kupcu S. – R. d.o.o. Č., za cijenu od 1.200.000,00 kn,

- da je nakon uplate kupovnine od 1.200.000,00 kn predmetna nekretnina zaključkom od 13. siječnja 2014. godine predana kupcu S. – R. d.o.o., određen je upis prava vlasništva te određeno brisanje svih tereta i zabilježbe ovrhe,

- da su tuženici kao založni vjerovnici na ročištu za namirenje dostavili podnesak u kojem izvješćuju sud da imaju upisano založno pravo na predmetnoj nekretnini u iznosu od 1.000.000,00 kn na temelju ugovora od 28. siječnja 2012. godine tako da njihovi vlasnički udjeli iznose 500.000,00 kn svakog sa zakonskom zateznom kamatom,

- da je ovrhovoditelj osporio tražbinu založnih vjerovnika i nakon toga je rješenje suda prvog stupnja broj Ovr-656/12 od 10. ožujka 2014. godine ovrhovoditelj upućen na pokretanje parnice radi osporavanja tražbine založnih vjerovnika,

- da je S. – R. d.o.o. podnijelo tužbu 25. ožujka 2014. godine, dakle pravovremeno,

- da je uvidom u izvadak iz zemljišnih knjiga z.k.ul.br. 2727 k.o. Č. utvrđeno da je na k.č.br. 1348/25- jedna zgrada sa 566 čhv i ekonomsko dvorište 647 čhv upisano pravo zaloga na cjelokupnoj nekretnini u iznosu od 1.000.000,00 kn sa kamatama i troškovima na temelju ugovora od 28. siječnja 2012. godine za korist J. R. i R. R.,

- da je dana 28. siječnja 2012. godine zaključen između N. A. d.o.o. s jedne strane i J. R. i R. R. s druge strane ugovor prema kojem je utvrđeno da je N. A. d.o.o. kao korisnik kredita zaključio ugovor o kratkoročnom kreditu broj 510120-9039490 sa S. bankom d.d. od 12. srpnja 2011. godine na iznos od 1.000.000,00 kn sa rokom povrata od 10 mjeseci uz fiksnu godišnju kamatu od 10%, da su J. i R. R. prihvatili i potpisali predmetni ugovor i dali sredstva osiguranja te se obvezali da će platiti cijeli iznos dugovanja po ugovoru ukoliko to ne plati korisnik kredita, dakle N. A. d.o.o. s time da je N. A. d.o.o kao korisnik kredita i vlasnik nekretnine upisane u z.k.ul.br. 2727 k.o. Č. prihvatio da J. i R. R. kao sudužnici upišu pravo zaloga na predmetnim nekretninama za iznos od 1.000.000,00 sa kamatama i troškovima,

- da je prema izvješću o uplatama S. banke d.d. od 22. travnja 2015. godine po predmetnom kreditu broj 510120-9039490 uplate izvršili N. A. d.o.o. u iznosu od 171.500,00 kn G. d.o.o u iznosu od 924.300,23 kn i K. R. u iznosu od 940,75 kn. - da 1.-tuženica i 2.-tuženik nisu ništa platili po navedenom kreditu.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zahtjev tužitelja ocijenio je osnovanim uz zaključak da 1.- tuženik i 2.-tuženik nisu ništa platili po predmetnom kreditu, pa slijedom toga na njih nije prešla vjerovnikova tražbina u smislu odredbe čl. 91. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 u nastavku teksta: ZOO), pa njihovo založno pravo na predmetnim nekretninama nema osnove te ne može ni postojati njihova tražbina u ovom postupku koji se vodi pod brojem Pu-6151/15 (ranije Ovr-656/12).

Pri tome sud prvog stupnja odbio je dokazni prijedlog za pribavu dokumentacije trgovačkih društava jer se dokumentacija trebala pribaviti tijekom vještačenja od kojeg su tuženici odustali kad nisu platiti predujam.

Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud. Prije svega za istaknuti je da je pravilno sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

U smislu odredbe čl. 110. Ovršnog zakona („NN“ 57/96, 29/99, 42/00, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08; u nastavku teksta OZ) osoba koja se namiruje iz prodajne cijene može, ako to utječe na njezino namirenje najkasnije na ročištu za diobu, drugoj takvoj osobi osporiti postojanje tražbine, njezinu visinu i red namirenja.

U konkretnom slučaju, jer se radi o gore navedenoj pravnoj situaciji tužitelj ima položaj ovrhovoditelja, kako je pravilno utvrdio sud prvog stupnja. Prema rješenju o ovrsi na prijedlog tužitelja određena je ovrha protiv ovršenika N. A. d.o.o. radi namirenja novčane tražbine prodajom nekretnine u vlasništvu N. A. d.o.o.. Kako je odredbom čl. 105. OZ-a određeno koje osobe i kojim redom se namiruju iz prodajne cijene, a tužitelj ima svojstvo ovrhovoditelja, a tuženik svojstvo založnog vjerovnika, dok je odredbom čl. 107. st. 1. OZ-a propisano da se tražbina založnog vjerovnika namiruje prije tražbine ovrhovoditelja, onda ovrhovoditelj ima pravo osporiti tražbinu ovršenika odnosno tužitelj tražbinu tuženika. Osim toga tužitelj je pravomoćnim rješenjem suda prvog stupnja upućen na parnicu, pa se smatra da je samim time legitimiran za podnošenje tužbe radi utvrđenja.

Naime, odredbom čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, – dalje ZV) propisano je da založno pravo ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena namiri iz vrijednosti te stvari.

Dakle, za postojanje prava na namirenja tražbine iz vrijednosti založene stvari nije dovoljno samo postojanje založnog prava, već mora postojati i dospjela tražbina čije se namirenje traži iz vrijednosti založene stvari.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je osnovana tvrdnja tužitelja da tuženici nisu ispunili svoju ugovornu obvezu iz ugovora o kreditu, pa slijedom toga da nemaju ni pravo tražiti namirenje tražbine.

Naime, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da je založno pravo osnovano na temelju ugovora od 28. siječnja 2012. godine. Međutim, na temelju tog ugovora nije nastala i sama tražbina osigurana založnim pravom. Tim ugovorom ugovoreno je založno pravo radi osiguranja buduće tražbine koja će nastati ukoliko tuženici plate kao sudužnici tražbinu Slatinske banke d.d. po ugovoru o kreditu odnosno ukoliko korisnik kredita N. A. d.o.o ne plati svoj dug po navedenom kreditu, već to učine tuženici.

Dakle, založno pravo nastalo je prije nego što je nastala tražbina koja je njime osigurana, pa je za ocjenu pitanja postojanja i visine tražbine, a time i prava tuženika na namirenje iz vrijednosti založene nekretnine, mjerodavan ugovor na temelju kojeg je tražbina nastala.

S obzirom da je utvrđeno da tuženici kao sudužnici na temelju ugovora o kratkoročnom kreditu sklopljenog između S. banke d.d. kao kreditora i N. A. d.o.o. kao korisnika kredita broj 510120-9039490 od 12. srpnja 2011. godine ništa nisu platili, tada nije ni nastala njihova tražbina osigurana založnim pravom.

Za ocjenu zakonitosti pobijane presude nisu od značanja žalbeni navodi tuženika koja ponavljaju navode iz prvostupanjskog postupka. Ovo zato jer založno pravo stječe se upisom u zemljišne knjige te su tuženici po tome stekli založno pravo na nekretnini u vlasništvu N. A. d.o.o. radi osiguranja točno određene tražbine – one upisane u zemljišne knjige te kao založni vjerovnici bi imali pravo tražiti namirenje iz vrijednosti nekretnine samo one tražbine radi čijeg osiguranja je zasnovano založno pravo.

Tuženici dokumentacijom koju su dostavili u spis u bitnom tvrde i dokazuju da je G. d.o.o. kao dužnik N. A. d.o.o. po njegovom nalogu platio i otplatio kredit prema S. banci d.d. u iznosu od 924.323,00 kn. Tuženici kao založni vjerovnici ne mogu sa uspjehom isticati navedene činjenice jer založnim pravom nije osigurana navedena tražbina. Naime, tuženici kao založni vjerovnici mogli bi u ovom postupku isticati samo svoju tražbinu, samo ukoliko su oni kao fizičke osobe platili dug trgovačkog društva N. A. d.o.o. po kratkoročnom kreditu br. 510120-9039490 S. banke d.d., a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

U situaciji kada je utvrđeno da tuženici kao sudužnici po naprijed navedenom kreditu nisu platili ništa, nije odlučno da je to učinilo trgovačko društvo G. d.o.o. kao dužnik trgovačkog društva N. A. d.o.o., zbog čega je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazne prijedloge da se pribavi dokumentacija tih trgovačkih društava o izvršenim plaćanjima

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci, 5. rujna 2017. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Milena Vukelić Margan v.r.