Revr-8/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 8/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. – N. d.d., Z., …, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-36/07 od 3. lipnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-264/98 od 31. svibnja 2006., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2009.

p r e s u d i o j e :

Odbija se tužiteljeva revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje je između tuženika, kao poslodavca i tužitelja, kao radnika s danom 3. veljače 1998. sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da se naloži tuženiku tužitelja vratiti na njegovo radno mjesto vozača viličara ili odgovarajuće radno mjesto te isplate zaostale plaće i regresa za godišnji odmor s pripadajućim zateznim kamatama, a od 12. siječnja 1998. do vraćanja tužitelja na rad isplate mjesečno iznosa od 1.900,00 ka sa zateznim kamatama, kao i da mu naknadi parnični trošak.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog svih zakonom propisanih razloga. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači in da prihvati tužbeni zahtjev, odnosno da ukine pobijanu i presudu pobijanu presudu na nač

suda prvog stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Traži naknadu troškova revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelja, tuženik poriče navode revizije i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP), koja se primjenjuje u ovom predmetu na temelju čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika te samih tih isprava i zapisnika. Stoga pobijana i prvostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj radio u „H.“ d.d. na radnom mjestu vozača viličara, gdje mu je radni odnos prestao 5. ožujka 1992.,

- da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2206/93 od 4. travnja 1995. naloženo „H.“ d.d. tužitelja vratiti na njegovo radno mjesto,

- da je „H.“ d.d. osnovala 1994. tuženika, kao društvo s ograničenom odgovornošću, koje je 1995. preoblikovano u dioničko društvo,

- da je dio radnika „H.“ d.d. raskinuo s njom ugovore o radu i sklopio ugovore o radu s novim poslodavcem, ovdje tuženikom,

- da je „H.“ d.d. odlukom o povećanju osnovne glavnice od 20. veljače 1995. prenijela u vlasništvo tuženika nekretninu, poslovno-pogonski objekt u Z., …,

- da je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-189/98 od 3. srpnja 1998., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 8745/98 od 12. listopada 1999. odbijen ovršni prijedlog ovdje tužitelja za vraćanje na rad, a na temelju presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2206/93, protiv ovdje tuženika kao ovršenika, jer da tuženik nije pravni slijednik Hidroelektre d.d.

S obzirom na navedena utvrđenja, sudovi nižeg stupnja su odbili tužbeni zahtjev, jer su utvrdili da tuženik nije pasivno legitimiran, jer nije pravni slijednik „H.“ d.d. Stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.

„H.“ d.d. je 1994. osnovala ovdje tuženika, kao društvo s ograničenom odgovornošću, koje je kasnije preoblikovano u dioničko društvo, a „H.“ d.d. je postojala sve do 2005. kada je nad njom zaključen stečajni postupak.

Kako je tuženik novoosnovana i samostalna pravna osoba koja ne odgovara za obveze svojeg osnivača, tuženik nije pravni slijednik „H.“ d.d. pa su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da u situaciji kada je tužitelj bio radnik „H.“ d.d. i kada je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2206/93 od 4. travnja 1995. naloženo „H.“ d.d. tužitelja vratiti na njegovo radno mjesto, tuženik nije pasivno legitimiran u ovoj parnici.

Odredbom čl. 129. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 64/95, dalje- ZR), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 242 e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 17/01), propisano je da ako se promijeni osoba ili pravni položaj poslodavca, npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika trgovačkog društva i sl., svi ugovori o radu prenose se na novog poslodavca, a prema odredbi st. 2. istog članka osoba koja promjenom pravnog položaja, oblika organiziranja ili na drugi sličan način, zlonamjerno izbjegava ispuniti svoje obveze prema radniku, nadležni sud će je obvezati na ispunjenje takve obveze i u slučaju da ugovor o radu nije sklopljen s tom osobom.

Međutim, u konkretnom slučaju nije se radilo o promjenama na koje upućuje odredba čl. 129. ZR. Okolnost da je „H.“ d.d. prenijela na tuženika samo vlasništvo nekretnine, zgrade u Z., …, u kojem objektu je ranije bilo smješteno radno mjesto tužitelja, ne predstavlja situaciju iz čl. 129. ZR, jer se ne radi o statusnoj promjeni kojom se mijenja osoba ili pravni položaj poslodavca niti se radi o promjeni pravnog položaja, oblika organiziranja ili drugom sličnom načinu zlonamjernog izbjegavanja ispunjenja obveza prema radniku.

Ta okolnost ne predstavlja niti prenošenje pogona u smislu odredbe čl. 136. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04- pročišćeni tekst), kojom odredbom je propisano da ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće ili dio poduzeća (pogon), na novog poslodavca prenose se i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje je predmet prenošenja.

Slijedom te zakonske odredbe do prijenosa ugovora o radu za pojedinog radnika dolazi po samom zakonu, zbog čega je novi poslodavac na kojeg je preneseno poduzeće ili dio poduzeća ranijeg poslodavca, u obvezi ispunjavati u punom opsegu i sve obveze ranijeg poslodavca.

Suprotno stajalištu revidenta, u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredbe čl. 136. ZR. Naime, ta odredba ima u vidu situaciju kada se prenose poduzeća ili dijelovi poduzeća (pogon), dakle i radna mjesta onih koji su u poduzeću ili njegovom pogonu radili, a to nije slučaj u konkretnom predmetu. „H.“ d.d., kod koje je tužitelj ranije radio, je na tuženika prenijela samo vlasništvo svoje nekretnine, zgrade u Radničkoj cesti, a nije prenijela niti poduzeće niti pogon( iako tu nekretninu sudovi nazivaju i poslovno-pogonski objekt, imajući pri tom u vidu nekretninu, a ne pogon s radnim mjestima onih koji su u pogonu radili)

Zbog toga ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl.385. st 1. t. 3. ZPP).

Na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena je kao neosnovana.

U Zagrebu 21. listopada 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.