Rev-692/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 692/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća i Jasne Guštek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. V., iz N., zastupanog po punomoćniku S. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. & O. iz K., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. broj Gž- 276/08-2 od 27. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. broj P-283/05-28 od 6. studenog 2007., u sjednici održanoj 13. listopada 2011.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice platiti tužitelju 149.770,00 kn s zakonskim zateznim kamatama od 15% godišnje računatim od 14. srpnja 2003. do isplate i naknadom parničnog troška, dok je tužitelju naloženo na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženici 22.500,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka „zbog kojih se sukladno odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku može izjaviti revizija“ i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama u njoj određeno navedenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Ostalim navodima, kojima se kroz prigovor o učinjenoj bitnoj povredi ZPP-a ističe da je iz provedenih dokaza valjalo prihvatiti nedvojbenim „da je šteta na koju se poziva nastala upravo u razdoblju kada zbog nepravodobnog i nepravilnog postupanja Općinskog suda u Karlovcu nije bio na vrijeme uveden u posjed predmetne nekretnine“, revident u suštini prigovara po nižestupanjskim sudovima utvrđenom činjeničnom stanju, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog na kojeg se revident pozvao: pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice platiti mu na ime naknade štete 149.770,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj drži da mu je šteta nanesena nepravodobnim i nepravilnim postupanjem Općinskog suda u Karlovcu, a zbog kojeg postupanja nije bio na vrijeme uveden u posjed nekretnine koju je kupio na održanoj javnoj dražbi koju je taj sud provodio - tako da mu je u konačnom predana devastirana nekretnina i „ s materijalnim nedostacima“ (bez strojeva) a time i manje vrijedna u odnosu na onu za koju je na dražbi sudjelovao.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je K. b. d.d., kao ovrhovoditeljica, pokrenula protiv ovršenika Z. V. i B. V. ovršni postupak posl. br. Ovr-322/97 radi namirenja novčane tražbine ovrhom na poslovnom objektu u D. S., izgrađenom na k.č.br. 2218/2 iz zk.ul. 1174 k.o. B. B.,

- da je 13. svibnja 2003. u ovršnom postupku donesen Zaključak o prodaji navedene nekretnine na drugoj dražbi, u kojemu je (toč. 6.) određeno da je kupac dužan položiti kupovninu u roku od 15 dana nakon ročišta za dražbu,

- da se 4. srpnja 2003. tužitelj javio kao ponuditelj na drugu javnu dražbu za prodaju navedene nekretnine u ovršnom postupku i s ponudom kupovnine od 518.371,00 kn bio najpovoljniji ponuđač,

- da je prvostupanjski ovršni sud rješenje posl. br. I-322/97-43 o dosudi nekretnine, a kojim je nekretninu na kojoj se provodila ovrha dosudio tužitelju i u njemu odredio da će se nekretnina predati u posjed tužitelju nakon što isplati kupovninu i rješenje postane pravomoćno, donio 18. srpnja 2003., s time što ga je potom objavio na oglasnoj ploči suda,

- da je tužitelj zadnji obrok kupovnine isplatio četiri dana prije donošenja rješenja o dosudi,

- da je po utvrđenju da je rješenje o dosudi 7. kolovoza 2003. postalo pravomoćno, prvostupanjski ovršni sud (pozivom na odredbu čl. 101. st. 2. Ovršnog zakona) 20. kolovoza 2003. zaključkom odredio da se nekretnina ima predati tužitelju i da se u zemljišne knjige ima upisati u njegovu korist i vlasništvo,

- da je 28. kolovoza 2003. tužitelj podnio prijedlog radi ispražnjenja i predaje kupljene nekretnine njemu u posjed, a u postupku vođenim povodom toga prijedloga pod posl. br. Ovr- 1262/03 tužitelju je nekretnina predana u posjed 19. studenog 2003.

Nižestupanjski sudovi su na temelju tih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim i odbili, te time pravilno primijenili materijalno pravo.

Naime, sve da je Općinski sud u Karlovcu, kao prvostupanjski ovršni sud, postupio na način koji tužitelj izlaže i u rokovima na koje se poziva iz Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03 i 194/03 - dalje: OZ-a), dakle da je rješenje o dosudi donio istoga dana (4. srpnja 2003.) kada je održana druga javna dražba (a ne 18. srpnja 2003.), pa da je to rješenje odmah objavio (istakao) na oglasnoj ploči i (prema odredbi čl. 98. st. 5. OZ-a) nakon proteka roka od tri dana koliko je trebalo biti na oglasnoj ploči te roka od osam dana za mogućnost ulaganja žalbe - već 15. srpnja 2003. (a ne 7. kolovoza 2003.) utvrdio da je postalo pravomoćno, te da je odmah već tog 15. srpnja 2003. (a ne 20. kolovoza 2003.), a budući je tužitelj kupovninu platio 14. srpnja 2003., zaključkom odredio da se nekretnina ima predati tužitelju i da se u zemljišne knjige ima upisati u njegovu korist i vlasništvo, tužitelj je da bi uspio u sporu trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) ono što tvrdi: da je postupanje prvostupanjskog ovršnog suda bilo nezakonito i nepravilno te da je upravo takvo postupanje omogućilo devastaciju kupljene nekretnine i nastanak utužene štete.

Navedeno tužitelj nije dokazao.

Prije svega, u konkretnom slučaju na izloženom činjeničnom utvrđenju ne može se temeljiti zaključak o postojanju uzročne veze između postupanja prvostupanjskog ovršnog suda, sve da je ono i bilo nezakonito ili nepravilno, s umanjenjem vrijednosti (devastacijom) nekretnine koju je tužitelj kupio.

Da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu morale bi postojati opće pretpostavke te odgovornosti: subjekt obveznog odnosa odgovornosti za štetu; štetna radnja; protupravnost štetne radnje; te pravno relevantna uzročna veza između štetne radnje i štete.

U smislu odredbe čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 3/94, 75/95, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00, 67/01, 5/02, 101/03 - vjerodostojno tumačenje čl. 50. st. 3. i 117/03), za važenja kojeg je nastao sporan odnos pa se primjenjuje u ovome predmetu, „Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom“.

U ovome slučaju postoji međusobna povezanost između postupanja ovršnog suda i štete na koju se tužitelj poziva, a sve zbog postojanja mogućnosti da je ta šteta nastala za razdoblja vođenja ovršnog postupka - ali iz toga ne slijedi da između ovih postoji adekvatna i pravno relevantna uzročna veza.

Adekvatna i pravno relevantna uzročna veza postoji samo ako je određena štetna radnja bila podesna da izazove štetnu posljedicu, a ne i ako je štetna radnja izazvala štetnu posljedicu samo zbog specifične i neočekivane okolnosti o kojoj se po redovnom tijeku stvari ne vodi računa, tako da se kao pravno relevantni uzrok štete uzima samo događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna štetna posljedica, odnosno koji je tipičan za nastanak određene štetne posljedice: onaj događaj uz koji se redovito prema životnom iskustvu može očekivati nastupanje određene štetne posljedice.

Slijedom toga, posljedica koja u istaknutom smislu nije adekvatna štetnoj radnji, sve i da je uz nju (u situaciji više mogućih uzroka štetne posljedice) vezana, ne može se staviti na teret izvršioca radnje.

Polazeći od izloženog, posljedica koju tužitelj trpi i o kojoj je u postupku riječ nije adekvatna postupanju ovršnog suda, a sve budući to postupanje po redovnom i prirodnom tijeku stvari (neovisno od toga je li bilo nezakonito ili nepravilno) nije bilo podobno da dovede do sasvim drugog događaja i njegove posljedice (devastacije nekretnine i štete), tako da već i zbog toga ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za utuženu štetu.

Međutim, neovisno od izloženog, a budući su rokovi na koje se tužitelj poziva i za koje tvrdi da nisu poštivani - instruktivni rokovi (a ne strogi zakonski), postupanje ovršnog suda u spomenutim rokovima u okolnostima konkretnog slučaja ne može se označiti nezakonitim ili nepravilnim radom - i ne daje osnovu tužiteljevom zahtjevu, tako da tuženica i zbog toga ne može snositi odgovornost za utuženu štetu: ona nije uzrokovana propustom ili radnjom koja bi bila štetna niti nezakonitim i nepravilnim radom.

Konačno valja pritom imati na umu da prvostupanjski ovršni sud nije za razdoblja vođenja ovršnog postupka niti bio u obvezi brinuti se ili odlučiti o čuvanju prijeporne nekretnine, a sve obzirom da je to mogao biti u obvezi samo u smislu odredbi čl. 85. OZ-a, kojima je propisano: (u stavu I.) „Sud može, radi sprječavanja oštećenja nekretnine, omogućavanja njezine procjene, razgledavanja, zaštite i sl., na prijedlog ovrhovoditelja: 1. odrediti da se ovršenik i druge osobe privremeno ili trajno udalje s nekretnine, 2. povjeriti je na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi, 3. odrediti druge mjere potrebne radi njezine zaštite odnosno omogućavanja nesmetane provedbe ovrhe“ - a u postupku nije utvrđeno da je za takvo postupanje bilo (za određivanje navedenih mjera potrebnog) prijedloga ovrhovoditelja.

Stoga, a budući ne postoje razlozi koji bi zahtjev tužitelja činili osnovanim i razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa ni glede odluke o parničnom trošku (o kojemu je odlučeno sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a), to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 13. listopada 2011.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.