Rev-3094/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3094/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz R., kojeg zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u R., protiv tuženika M. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. K. odvjetnik u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 4566/11 od 7. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-231/08 od 29. prosinca 2010., u sjednici održanoj 31. ožujka 2015.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-231/08 od 29. prosinca 2010. u st. I. izreke utvrđeno je osnovanim potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu 10.000,00 kn, u st. II. izreke utvrđen je osnovanim prijedlog potraživanja tuženika prema tužitelju za 10.000,00 kn, a u st. III. izreke prebijaju se međusobna potraživanja stranaka do dosuđenog iznosa te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate od utuženja 24. siječnja 2008. do isplate na iznos 10.000,00 kn. U st. IV. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan, kao i preostali dio zahtjeva radi utvrđenja postojanja potraživanja tuženika prema tužitelju do utuženog iznosa 200.000,00 kn, dok je u st. VI. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4566/11 od 7. svibnja 2014. u st. I. izreke odbijene su žalbe stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda time da je u toč. III. izreke preciziran tijek zateznih kamata na način da je ista teče na iznos od 10.000,00 kn od utuženja tj. od 24. siječnja 2008. pa do isplate. U st. II. izreke odbijen je zahtjev tuženiku za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja za dosudom zateznih kamata, podredno ukine kao suvišnu toč. V. izreke prvostupanjske presude, te obveže tužitelja na snošenje troškova postupak, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, sukladno troškovniku u spisu i popisu troškova revizijskog postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija prema odredbi iz st. 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju i protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U tom smislu tuženik u reviziji naznačuje slijedeće pravna pitanja:

- Teče li kod procesnog prigovora radi prebijanja istaknutog po tuženiku u parnici za naknadu neimovinske štete, a koji je utvrđen u istom iznosu u kojem je utvrđeno potraživanje tužitelja (toč. I. i II. prvostupanjske presude), zakonska zatezna kamata na utvrđeni iznos potraživanja (toč. III. prvostupanjske presude "precizirana" toč. I. drugostupanjske presude) ili je utrnućem potraživanja tužitelja prema tuženiku po izvršenom sudskom prijeboju utrnula i kamata kao sporedno potraživanje u smislu odredbe čl. 160. st. 2. Zakona o obveznim odnosima? odnosno,

- imajući u vidu pravnu prirodu procesno-pravnog prigovora radi prebijanja, konstitutivan učinak presude kojom je taj prigovor prihvaćen i činjenicu da su tražbine po osnovi naknade za neimovinsku štetu tužitelja i tuženika utvrđena u istom iznosu i konstitutivnom odlukom suda prebijene bez razlike – ostatka, te akcesornu prirodu kamate, je li dopušteno, i osnovano, pozivom na odredbu čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima u smislu odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima dosuditi zatezne kamate isključivo na iznos utvrđene tražbine tužitelja, koje teku od utuženja do isplate?

- Može li se kod odlučivanja o troškovima kod osnovanosti prigovora radi prebijanja u istovjetnom iznosu u kojem je utvrđeno potraživanje tužitelja u visini od 5% od utuženog iznosa, odluka o trošku temeljiti na slobodnoj ocjeni suda na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku u dijelu u kojem je propisano da svaka stranka snosi svoj trošak ili odluka o obvezi koja će stranka snositi troškove postupka mora odgovarati uspjehu stranaka u parnici, pa je kod odlučivanja o troškovima temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, nužno, da bi odluka bila u skladu sa zakonom, uzeti u obzir tuženikov uspjeh u sporu ili pak primijeniti odredbu čl. 154. ste. 1. ZPP?

- Je li žalbeni sud u žalbenom postupku, pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. u svezi čl. 375. st. 5. Zakona o parničnom postupku ovlašten odbiti žalbe žalitelja, potvrditi prvostupanjsku presudu i nastavno "precizirati izreku prvostupanjske presude" na način da, doda u izreku presude iznos glavnice na koji navodno teče zakonska zatezna kamata na teret tuženika, koji nije dosuđen prvostupanjskom presudom, već je prebijen konstitutivnom odlukom suda po istaknutom prigovoru radi prijeboja i to na način da nije ostala razlika između dva prijebojna potraživanja, uz navođenje datuma dospijeća navedenog potraživanja tužitelja na koje teče zatezna zakonska kamata?

- Je li kod isticanja uvjetnog prigovora radi prebivanja sud ovlašten – ako nađe da potraživanje tužitelja djelomično nije osnovano i da donese odluku kojom odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan (toč. V. izreke prvostupanjske presude), odbiti i protupotraživanje tuženika (toč. V. izreke) ili nije uopće dužan odlučivati o potraživanju tuženika koje je sadržano u uvjetno istaknutom prigovoru radi prijeboja, jer takav zahtjev i ne postoji, već sadržajno formirati izreku presude u smislu odredbe čl. 338. st. 3. ZPP?

- Koji je zakoniti sadržaj izreke presude kod sudskog prebijanja potraživanja stranaka kad su osnovana oba potraživanja iste vrijednosti, a neosnovano potraživanje tužitelja u preostalom utuženom dijelu, pri čemu je prigovor radi prebijanja istaknut samo u slučaju kada je sud utvrdio potraživanje tužitelja osnovanim?

Obrazlažući važnost postavljenih pravnih pitanja sa stajališta osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, tuženik ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1950/10 od 30. listopada 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2015/04-3 od 5. listopada 2007., smatrajući da je u istima izraženo pravno shvaćanje suprotno onome iz pobijane presude.

Kad stranka podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, revizijski sud ispituje reviziju samo u onom dijelu u kojem se odluka pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena (čl. 392.a st. 2. ZPP).

Prvim postavljenim pitanjem revident podnosi reviziju koja se tiče tijeka zateznih zakonskih kamata na prebijena potraživanja stranaka u istom iznosu.

Kao razlog zbog kojeg smatra da bi to pravno pitanje trebalo smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni revident navodi praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržane u presudi poslovni broj Rev- 1950/2010 od 30. listopada 2013. i rješenje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2015/04 od 5. listopada 2007. Smatra da je u tim odlukama izraženo različito pravno shvaćanje u pogledu tumačenja tijeka zakonskih zateznih kamata na prebijena potraživanja stranaka u istom iznosu, u odnosu na pobijanu presudu.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1950/10-2 od 30. listopada 2013. nije izraženo pravno shvaćanje o tijeku zakonskih zateznih kamata na prebijena potraživanja stranaka u istom iznosu.

U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2015/04-3 od 5. listopada 2007. ukinuta je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-139/013 od 22. siječnja 2004. jer je u slučaju istaknutog prigovora radi prebijanja, sud dužan u izreci presude odlučiti o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (do visine iznosa tužiteljevog potraživanja), a ne samo o postojanju dijela potraživanja. Ujedno je ukinuta izreka presude iz razloga što je ista nerazumljiva jer je pod toč. II. izreke presude utvrđeno da postoje potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu 107.756,54 kn zajedno s kamatom, ali također nije izraženo shvaćanje o tijeku zatezne kamate na koje se tuženik poziva.

Prema tome, u navedenim odlukama, dakle, nije uopće izraženo neko pravno shvaćanje u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na prebijana potraživanja stranka u istom iznosu.

Stoga, u konkretnom slučaju nema različitih pravnih shvaćanja u odnosu na isto pravno pitanje, pa nije ostvaren revizijski razlog iz čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP, na koju se poziva revident zbog kojeg bi se prvo postavljeno prvo pravno pitanje smatralo važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle, u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje nije ispunjena osnova pretpostavka za dopuštenost predmetne revizije.

U odnosu na drugo postavljeno pitanje o troškovima parničnog postupka revident se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-832/05-2 od 26. travnja 2006. i Rev-885/2006-2 od 20. rujna 2006.

U navedenim odlukama Vrhovnog suda preinačene su odluke nižestupanjskih sudova te je sud odlučio o parničnom troškovima na način da je utvrdio parnični trošak tužitelja i tuženika, te nakon izvršenog prebijanja parničnih troškova naložio plaćanje parničnih troškova onoj stranci koja ima pravo na naknadu većeg iznosa parničnih troškova.

U pobijanoj odluci nižestupanjskih sudova sud je odlučio o parničnim troškovima na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove, a sve s obzirom na uspjeh stranaka u parnici.

Prema tome, u pobijanoj odluci nije zauzeto shvaćanje koje je suprotno shvaćanju ovog suda.

Stoga u odnosu na drugo postavljeno pitanje treba reći da pobijana odluka nije utemeljena shvaćanju koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju ovog suda u odlukama Rev- 832/05-2 od 26. travnja 2006. i Rev-855/2006-2 od 20. rujna 2006., pa ono nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na treće postavljeno pitanje nisu navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da bi ono bilo važno radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, valja reći da pravno pitanje i navođenje razloga zbog kojih revident smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni prema zakonskom uređenju instituta izvanredne revizije čine cjelinu. Dakle, samo pravno pitanje bez izlaganja razloga zbog kojih je ono prema mišljenju podnositelja revizije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni nije dovoljno za dopuštenost revizije.

U svojoj reviziji u odnosu na ostala postavljena pitanja revident se poziva i na mogućnost različite prakse drugostupanjskih sudova glede postavljenih pitanja. Ukoliko bi se radilo o mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba, tada bi bilo potrebno navesti određeno o kojim odredbama bi bila riječ i kakva tumačenja bi mogla iz tih odredaba proizlaziti.

Opravdavajući važnost postavljenih pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik u reviziji navodi da su pobijanom drugostupanjskom odlukom grubo narušena temeljna načela pravnog poretka i osnove procesnog prava i da takva praksa, ukoliko ne bi bila sankcionirana od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može imati nesagledive štetne posljedice za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga smatra da o tom pravno pitanju, kako bi se izbjegla različita pravna tumačenja, mišljenje treba dati revizijski sud, pa se može razabrati da se upućuje na pretpostavke iz čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP, da je riječ o pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja.

Međutim, i o dopuštenosti izvanredne revizije u takvom slučaju nije dovoljno samo navesti da o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje. Naprotiv, u reviziji se moraju iznijeti argumenti za tezu da je riječ o pitanju o kojem bi praksa drugostupanjskih sudova mogla biti različita i to takvi koji će uvjeriti revizijski sud da postoji visok stupanj vjerojatnosti da će se, osim onog pravnog shvaćanja u pobijanoj odluci, o istom pravnom pitanju u budućnosti pojaviti drugostupanjske odluke u kojima će biti zauzeto drugačije pravno shvaćanje. Pored ukazivanja na nedostatke tumačenja iz pobijane odluke revident mora iznijeti jednu ili više interpretotivnih varijanti koje je prema njegovom mišljenju trebalo primijeniti i koje će drugostupanjski sudovi u budućnosti vjerojatno primjenjivati, obrazlažući pritom zašto bi pravno shvaćanje za koje on smatra da je u konkretnom slučaju trebalo zauzeti moglo biti jedno od njih. U konkretnom slučaju revident iznesenim navodima u reviziji nije uvjerio ovaj sud o očekivanoj različitoj praksi drugostupanjskih sudova o pitanjima zbog kojih je podnio reviziju, pa se i ostala postavljana pitanja ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Naprotiv, revizija se svodi na ponavljanje činjeničnih tvrdnji i osporavanja činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova te ističu argumenti za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, što ne predstavlja razlog za podnošenje revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Slijedom navedenog revizija tuženika nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 31. ožujka 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.