Croatian Supreme Court dismissed labor law appeal due to plaintiff's failure to contest a subsequent fixed-term contract.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court ruling that confirmed an indefinite-term employment relationship. The plaintiff argued for a permanent contract but had previously accepted a subsequent fixed-term contract without objection. The court held that by accepting the later fixed-term agreement, the plaintiff waived the right to challenge its legality and thus could not claim the prior period was part of an indefinite relationship.
Legislator headnote
AI generatedZakon o radu; Zakon o parničnom postupku: Acceptance of a subsequent fixed-term employment contract by the employee precludes them from later claiming the preceding period constituted an indefinite-term relationship.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-142/01-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. iz D., koju zastupa B. M. odvjetnik u O., protiv tuženika IPK d.o.o. O., radi sklapanja ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 13. srpnja 2000. br. Gž-1578/2000-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 09. ožujka 2000. br. Pr-555/99-5, u sjednici održanoj dana 11. srpnja 2001. godine
p r e s u d i o je:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
“ Utvrđuje se da je tužiteljica M.J. s tuženikom bila od 01. srpnja 1997. do 15. veljače 1999. g. u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na poslovima tehnologa.
Poništava se Ugovor o radu na određeno vrijeme od 08. siječnja 1999. g. zaključen između tužiteljice M.J. i tuženika i nalaže tuženiku da tužiteljici prizna sva prava iz radnog odnosa kontinuirano od 01. srpnja 1997. g. do 15. veljače 1999. g., kao i da tužiteljici naknadi prouzročeni materijalni trošak u iznosu od 976,00 kn, a sve to u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.
Odbija se tužba tužiteljice M.J. u dijelu kojim traži da sud obveže tuženika da s njom sklopi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove tehnologa.”
Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica, pobijajući presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava istaknutog u reviziji, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” br. 53/91 i dr.), sukladno odredbi iz čl. 386 ZPP, ovaj sud je utvrdio da revizijski razlozi nisu ostvareni.
Na temelju činjenica da je tužiteljica obavljala rad kod tuženika od 01. srpnja 1997. godine do 31. prosinca 1998. godine, za koji period nije sklopljen ugovor o radu, da je dana 08. siječnja sklopljen ovdje pobijani ugovor o radu na određeno vrijeme kojim je utvrđeno trajanje rada od 01. siječnja 1999. godine do 15. veljače iste godine, a potom je sklopljen novi ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 16. veljače 1999. godine do 31. ožujka 1999. u odnosu na kojeg tužiteljica nije tražila zaštitu prava, a nakon toga skopila je ugovore o radu na određeno vrijeme s poduzećem D. koje nije stranka u ovom postupku, sudovi su utvrdili da je tužiteljica s tuženikom bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na poslovima tehnologa u razdoblju od 01. srpnja 1997. godine do 15. veljače 1999. godine, dakle u razdoblju prije sklapanja pobijanog ugovora o radu na određeno vrijeme i razdoblju trajanja rada po tom ugovoru kojeg su ocijenili nezakonitim, a ne nakon toga, obzirom na činjenicu da je skopljen novi ugovor o radu na određeno vrijeme kojeg tužiteljica nije osporavala.
Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica nalazi u ocjeni sudova da je ona sklapanjem ugovora o radu na određeno vrijeme od 15. veljače 1999. godine, čiju dopuštenost nije osporavala, prihvatila radni odnos na određeno vrijeme.
Tužiteljičin propust traženja sudske zaštite prava u odnosu na ugovor o radu na određeno vrijeme od 15. veljače 1999. ima za posljedicu da se više ne može ispitivati zakonitost tog ugovora kojim su stranke zasnovale radni odnos na određeno vrijeme, tako da trajanje radnog odnosa po tom ugovoru ne može predstavljati nastavak prethodnog radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Stoga ne postoji niti obveza tuženika sklopiti s tužiteljicom ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen.
Slijedom navedenog na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 11. srpnja 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v. r.