Rev-180/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 180/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. iz Z. T., koju zastupa V. K.-V., odvjetnica u B., protiv tuženika D. S. koga zastupa J. P., odvjetnik u B., radi razvoda braka, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 12. listopada 1995. godine br. Gž-1531/95-1 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 19. travnja 1995. godine br. P-173/95-10, u sjednici održanoj dana 15. veljače 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom razveden je brak stranaka, maloljetna djeca D. i Ž. povjereni su na odgoj, čuvanje i uzdržavanje tužiteljici, utvrđen je međusobni odnos između oca i djece i odlučeno je da tuženik za uzdržavanje mlt. Ž. doprinosi mjesečno 400 kn i D. po 250 kn mjesečno, počevši od 17. veljače 1995. godine pa dalje, dok je sa dijelom zahtjeva za plaćanje uzdržavanja iznad prihvaćenih iznosa zahtjev tužbe odbijen.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke u dijelu o razvodu braka, povjeravanju djece i utvrđivanju međusobnih odnosa između oca i djece, reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače

ili pak ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revident nalazi da su sudovi trebalo njemu vjerovati, da je tužiteljica napustila bračnu zajednicu, da je ona kriva za poremećene bračne odnose i da se ne ostvaruju pretpostavke za mogućnost razvoda braka zbog toga što nije protekao rok od dvije godine računajući od prekida bračne zajednice. Tuženik nadalje nalazi da nije bilo ni mjesta ni uvjeta da se djeca povjere na odgoj i čuvanje majci, koja ih faktički i ne želi, da je njegovo materijalno stanje znatno povoljnije od takovih prilika u kućanstvu tužiteljice, da je tužiteljica labilna osoba, da je kuća tužiteljice od njegove kuće odijeljena samo plotom, da su djeca uglavnom kod njega i da slobodno preko plota idu tužiteljici, te da u školi ostvaruju iste rezultate kao i u vrijeme postojanja bračne zajednice. Tuženik prigovara i mišljenju Centra za socijalni rad, koje po njegovoj tvrdnji nije rezultat neposrednih osvjedočenja na licu mjesta i razgovora sa strankama, već da je dato napamet, zbog čega izjavljenu reviziju nalazi opravdanom.

Tuženik nije u pravu. Utvrđenje je sudova, da su bračni odnosi stranaka teško i trajno poremećeni i da više nema izgleda da se brak stranaka ponovno uspostavi, zbog čega je brak i razveden temeljem odredbe čl. 54. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Tuženik u reviziji navodi, što nije bio i žalbeni prigovor, da je tužiteljica svojim ponašanjem prouzrokovala poremećenost bračnih odnosa i da je ona napustila bračnu zajednicu pa da ju zbog toga i ne pripada pravo na traženje razvoda braka. Tuženik gubi iz vida bitne činjenice utvrđene u postupku, da je tužiteljica doista napustila bračnu zajednicu života sa tuženikom, ali upravo zbog njegovog lošeg ponašanja u braku i njegovih fizičkih ataka na tužiteljicu, kako to i sam tvrdi (iskaz tuženika kao stranke, list 15), pa otuda i neosnovanost prigovora tuženika na koji je upozorio.

Tuženik osporava mišljenje Centra za socijalni rad o povjeravanju zajedničke djece majci tvrdnjama da mišljenje toga Centra nije utemeljeno na objektivno ispitanim obiteljskim i imovinskim prilikama stranaka i da u tom pogledu on osobno nije konzultiran. Naprotiv, sudovi su s pravom taj nalazi prihvatili, koji nije rezultat propusta na koje je revident upozorio, jer se već u samom nalazu ističe podrijetlo podataka dobivenih putem razgovora sa strankama u postupku mirenja, zatim u telefonskim kontaktima i u usmenom razgovoru sa majkom zajedničke djece. Rezultat takovog ispitivanja stanja stvari ukazuje da je cjelokupnu brigu oko odgoja, čuvanja i psihičkog razvoja djece vodila i vodi majka i da se na njenoj strani ostvaruju i drugi uvjeti za nesmetan psihofizički razvoj djece. Nalaz Centra isključuje tvrdnju tuženika da bi majka zajedničke djece bila psihički nestabilna osoba. Na osnovi takovih utvrđenja koja su i bila odlučna za zakonito i pravilno rješenje nastalog spora, sudovi su s pravom ocijenili, što prihvaća i ovaj sud, imajući pri tome u vidu životnu dob djece (D. je rođen 26. listopada 1988. godine, a Ž. 12. prosinca 1986. godine) da se povjeravanjem djece majci na najbolji način štite njihovi interesi. Zato ne postoje opravdani razlozi za mogućnost izmjene takove odluke, a slijedom toga nema ni opravdanih razloga za mogućnost izmjene odluke o održavanju međusobnih odnosa između oca i djece.

Što se tiče visine doprinosa tuženika za uzdržavanje dvoje djece (tuženik taj dio nižestupanjskih odluka ne pobija) ispitujući u tom dijelu odluke sudova po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) ovaj sud nalazi da su i u tom dijelu odluke sudova zakonite.

Kako u provedenom postupku nema povreda parničnog postupka na koje je tuženik upozorio, kao ni onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), to je reviziju tuženika kao neosnovanu trebalo odbiti.

U Zagrebu, 15. veljače 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.