Rev-788/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 788/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja N. S. iz B., koga zastupa H. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženih ZOIL S. Filijala D. i B. B. iz L., koga zastupa A. K., odvjetnik iz V., radi naknade štete, rješavajući reviziju prvotužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 2. studenog 1989. br. Gž 3054/1989-2 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku od 25. svibnja 1989. br. P- 636/1989. u sjednici održanoj dana 30. kolovoza 1990,

r i j e š i o je :

Prihvaća se revizija prvotužene ZOIL S. i ukida presuda Okružnog suda u Osijeku od 2.studenog 1989. broj Gž- 3054/89-2 i presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 25. V 1989. broj P-636/1989. u odnosu na I tuženu, te se u tom dijelu predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom drugostepenog suda djelomično je potvrdjena presuda prvostepenog suda kojom su obvezani tuženi ZOIL S. i B. B. da solidarno plate tužitelju na ime naknade štete za oštećeni automobil 7.312,80 Asch sa 7,5% kamata počevši od dana 9. VII 1983. godine do isplate i da mu naknade parnični trošak, tako da su presudom drugostepenog suda obvezani tuženi da solidarno plate tužitelju dinarsku protuvrijednost 7.312 Asch prema tečaju na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge oročene bez utvrdjene namjene preko godinu dana, počevši od 9.VII 1983. godine do isplate i da mu naknade parnični trošak.

Protiv presude drugostepenog suda izjavila je reviziju prvotužena ZOIL S. zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se tužitelj odbije s tužbenim zahtjevom ili da se ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Odlučujući o prigovoru zastare spornog potraživanja koje se odnosi na naknadu štete za oštećeni automobil, prvostepeni je sud,povodeći se za pogrešnim pravnim stanovištem drugostepenog suda izraženim u tri rješenja tog suda kojima su ukinute ranije presude prvostepenog suda, propustio ispitati i ocijeniti postojanje činjenica koje su po stanovištu ovog suda relevantne za početak toka zastare u ovom sporu, a na koje se činjenice svo vrijeme poziva tužena revidentica navodeći da je sporno potraživanje zastarjelo. Pogrešno je naime pravno stanovište drugostepenog suda da zastara počinje teći u ovom slučaju od saznanja za "činjenice neophodne za podizanje tužbe" (strana 42, 75 i 102 spisa) a da je za te činjenice tužitelj saznao znatno kasnije nakon dana štetnog dogadjaja, jer to stanovište nema uporišta u odredbi iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima na koju se pozivaju sudovi, a koja se uostalom i primjenjuje u ovom slučaju. Nakon što je prvostepeni sud konačno odbio prigovor zastare drugostepeni je sud djelomično preinačio presudu prvostepenog suda (dosudivši dinarsku protuvrijednost strane valute te izmijenivši odluku o zateznim kamatama) pozivajući se samo općenito na razloge prvostepene presude u vezi prigovora, zastare. Prvotuženi revident ponavlja da je tužitelj na dan štetnog dogadjaja 9.VII 1985. godine saznao za štetu i učinioca štete, pa kako je tužba u ovom sporu podnesena 24. XII 1986. godine da je nastupila zastara potraživanja. S tim u vezi navodi da je kritičnog dana sam tužitelj N. S. (koji inače radi u B.) pozvao organe SUP-a da izvrše uvidjaj u vezi oštećenja njegovog automobila na parkiralištu, da je uvidjaj izvršen istog dana u prisustvu tužitelja (strana 85. spisa) i drugotuženog za koga nije sporno da je oštetio automobil tužitelja pa da je tako istog dana tužitelj saznao za štetu na automobilu i za učinioca štete. Te navode pri zadnjem sudjenju prvostepeni sud nije uopće ocijenio već ih je zanemario povodeći se za pogrešnim pravnim stanovištem drugostepenog suda.

Po stanovištu ovog suda kad oštećeni na dan štetnog dogadjaja dozna za oštećenje automobila kao i za osobu štetnika od tog dana počinje teći u smislu odredbe iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima i rok zastare potraživanja naknade za troškove popravka automobila, pri čemu nije važno što tog dana nije izvršena procjena štete, odnosno što tada još ne zna za točan novčani iznos štete. Bitno je da su tada poznate okolnosti iz kojih se može utvrditi visina štete, a te su okolnosti u ovom slučaju (kod oštećenja stvari) kraj saznanja za oštećenje automobila, bile poznate.

Kraj takvog stanja stvari valjalo je ukinuti obje presude nižestepenih sudova i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje da ispita i ocijeni istinitost navoda revidenata u vezi prigovora zastare i da nakon toga ponovno odluči o tužbenom zahtjevu. Ako sud pri ponovnom sudjenju utvrdi da prigovor zastare nije osnovan, dužan je dati provesti ispravu o visini štete (str. 5 spisa) kako bi se moglo ispitati da li se visina procijenjene štete na koju se sud poziva odnosi na štete na automobilu tužitelja koja je opisana prilikom uvida na licu mjesta (str. 85/2). Osim toga treba ispitati da li je tužitelj izvršio popravak automobila i da li je s tim u vezi predmet ovog spora naknada novčane štete ili nenovčana materijalna šteta o čemu ovisi od kojeg dana tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate.

Kraj takvog stanja stvari valjalo je odlučiti kao u izreci (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 30. kolovoza 1990.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan Maoduš v.r.