I Kž-136/2002-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-136/02-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženih podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 30. studenog 2001., br. K-60/01, u sjednici održanoj dana 17. listopada 2002. godine, u odsutnosti optuženih i njihovih branitelja, a u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. K.K. i opt. I.Š., a u odnosu na opt. M.O. po službenoj dužnosti, na temelju čl. 383. ZKP, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci kaznenog djela iz toč. 1. izreke i izriče da su optuženici K.K. i M.O. djelatnošću zbog koje su proglašeni krivima u toj točci počinili kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, a optuženik I.Š. kazneno djelo poticanja na razbojništvo iz čl. 218. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ.

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika u odnosu na opt. I.Š., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni pa se optuženiku K.K., za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. KZ, za koje je sada proglašen krivim, na temelju čl. 218. st. 1. KZ, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, opt. M.O., kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a opt. I.Š., za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ, kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, dok im se za kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 216. st. 1. KZ, na temelju čl. 217. st. 1. KZ, uzimaju kao utvrđene kazne zatvora iz prvostupanjske presude u trajanju od 1 (jedne) godine, svakom (točka 2. izreke) a kao utvrđena uzima se i kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine opt. I.Š., za kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 216. st. 1. KZ, za koje je ovaj optuženik proglašen krivim u točki 3. izreke, te se optuženiku K.K. uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona za koje je ovaj optuženik proglašen krivim u točki 4. izreke, pa se optuženici za sva ta kaznena djela u stjecaju, na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c) KZ osuđuju i to: opt. K.K. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest mjeseci), u koju mu se na temelju čl. 63. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. kolovoza 2001. godine, pa nadalje, opt. M.O. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju mu se na temelju čl. 63. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. kolovoza 2001. pa nadalje, te opt. I.Š. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. kolovoza 2001. pa nadalje.

III. Žalba opt. M.O., a u ostalom dijelu žalbe optuženih K.K. i opt. I.Š., te državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašeni su krivima i to: opt. K.K. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ (toč. 1. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 216. st. 1. KZ (toč. 2. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (toč. 4. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je za ta kaznena djela u stjecaju (tri kaznena djela) na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu propisa za djela u stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u koju kaznu mu je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. kolovoza 2001. pa nadalje; opt. M.O. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ (toč. 1. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci te zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ u svezi čl. 216. st. 1. KZ (toč. 2. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine pa je za ta kaznena djela u stjecaju (za dva kaznena djela) na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu propisa za djela u stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i u koju kaznu mu je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. kolovoza 2001. pa nadalje; te opt. I.Š. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ u svezi čl. 37. st. 1. KZ (toč. 1. izreke) za koje mu je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 216. st. 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine (toč. 2. izreke) te zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 216. st. 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine (toč. 3. izreke) pa je za sva ta kaznena djela (ukupno tri kaznena djela) na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu propisa za djela u stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju kaznu mu je na temelju čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. kolovoza 2001. pa nadalje.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici putem svojih branitelja i državni odvjetnik.

Optuženik K.K. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni i izrečena kazna primjereno snizi.

Optuženik M.O. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik I.Š. se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda preinači odnosno, u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. i 2. izreke ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže, da se optuženicima za počinjena kaznena djela izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

Na žalbe nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razmatranja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, je predložio, da se žalba opt. K.K. odbije a žalba državnog odvjetnika prihvati, dok je na sjednici vijeća istovjetni prijedlog za žalbe ostalih optuženih, kao i u odnosu na žalbu opt. K.K., iznijela zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

O sjednici vijeća, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP, uredno su izvješćeni i optuženici i njihovi branitelji i to za optuženika K.K., M.B., odvjetnica iz O., za opt. M.O., Z.Š., odvjetnik iz O., a za opt. I.Š., A.J., odvjetnik iz O., koji sjednici nisu pristupili tako da je ista održana u njihovoj odsutnosti, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP, dok nazočnost optuženih koji su u pritvoru i imaju branitelje nije osigurana jer vijeće nije našlo to svrshovitim (čl. 374. st. 2. ZKP).

Žalbe optuženih K.K. i I.Š., kao i državnog odvjetnika su djelomično osnovane i to optuženih samo u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke, a žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni samo u odnosu na opt. I.Š., dok u ostalom dijelu te žalbe nisu osnovane, a nije osnovana ni žalba opt. M.O.

Međutim, kako opt. M.O., nije podnio žalbu zbog povrede kaznenog zakona, sud je glede kaznenog djela iz toč. 1. izreke postupio po službenoj dužnosti, na temelju čl. 383. ZKP, tj. kao da u tom smislu postoji i njegova žalba, jer su nalazi zbog kojeg je donio odluku u korist opt. K.K. i opt. I.Š., od koristi i za njega.

Nije u pravu optuženik K.K. i optuženik M.O., kada pobijaju presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 361. st. 1. toč. 11. ZKP i iz čl. 367. st. 3. u svezi čl. 8. ZKP te tvrde, da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da sud prvog stupnja s jednakom pažnjom nije utvrđivao činjenice koje idu u korist optuženicima te da je povrijedio pravo obrane kada nije na okolnosti alibija ovih optuženika glede kaznenog djela iz toč. 2. odnosno, iz toč. 4. izreke, saslušao predložene svjedoke.

Suprotno iznesenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je iznio razloge o svim odlučnim činjenicama, naveo je sadržajne rezultate provedenih dokaza i njihovu ocjenu u najbitnijem dijelu, a to znači samo u odnosu na odlučne činjenice glede opstojnosti kaznenog djela i kaznene odgovornosti optuženih, a između datih razloga o tim činjenicama u obrazloženju presude nema nikakovog proturječja niti nejasnoća.

Time pak, što je sud odbio provesti predložene dokaze, nije na glavnoj raspravi povrijedio pravo obrane i ostvario relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, već je jedino moguće, da zbog toga činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. To zato, što ni jedna odredba ZKP, pa ni ona iz čl. 8. ZKP ne obvezuje sud, da izvede svaki predloženi dokaz, kao što s druge strane, nedostatak prijedloga ne oslobađa sud dužnosti da izvede potrebne dokaze.

Stoga eventualna greška suda u procjeni hoće li izvesti neki dokaz predstavlja osnov za žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a ne postupovnu povredu.

Slijedom iznijetog, istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu ostvarene a niti je ovaj sud ispitivanjem pobijane presude našao da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje kao sud drugog stupnja, pazi po službenog dužnosti, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP.

U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u žalbi opt. K.K. istaknut je prigovor, da tijekom postupka nije sa sigurnošću dokazano da je on sudjelovao u izvršenju kaznenog djela pod toč. 1. na način na koji je proglašen krivim, da on nije prema oštećenici upotrijebio ni silu ni prijetnju jer između njega i opt. M.O. o tomu nije postojao nikakav dogovor, a za radnje vezane uz primjenu sile i prijetnje koje je naknadno poduzeo ovaj optuženik, on ne može odgovarati jer nije znao da će ih ovaj poduzeti niti ih je prihvatio kao svoje. Stoga, na njegovoj strani nema ni umišljaja za izvršenje kaznenog djela razbojništva, već bi se eventualno moglo govoriti samo o počinjenju kaznenog djela drske krađe.

Međutim, takovi prigovori ne stoje. Nema govora o tome da bi se radilo o ekscesu optuženika M.O., naprotiv, već kad se uzme u obzir samo obrana ovog optuženika koju je iznio istražnom sucu, pa sve da se i zanemare drugi dokazi, dovoljno je za zaključak, da se radilo o prethodnom dogovoru obojice optuženih (na koje ih je potakao opt. I.Š.), da uz uporabu sile "odrade posao" a o to znači, oduzmu novac i zlatninu iz kuće oštećenih u vrijeme kada oštećenica bude sama u kući i taj su plan u cijelosti, upravo na način opisan u toč. 1. izreke, i realizirali.

Faktično postupanje ovog optuženika (prethodno provjerio da se oštećenica nalazi sama u kući, maskiranje, dovoženja vozilom do kuće i ulazak u kuću, nakon što je optuženik M.O. oštećenicu udario i odvukao u kupaonicu, on je pretraživao sobu u kojoj se, prema onome što je kazao opt. I.Š., trebao nalaziti novac, koji je pronašao, uzeo i kasnije podijelio sa opt. M.O.), kako glede prethodnog odgovora i poduzetih radnji tako i u realizaciji tog dogovora nedvojbeno pokazuje, da je i ovaj optuženik tim radnjama bitno pridonio počinjenju kaznenog djela u smislu čl. 35. st. 3. KZ, da je postupao u okviru jedinstvenog umišljaja i da je djelo htio kao svoje, kao zajedničko, pa se radi o suizvršiteljstvu u kaznenom djelu a ne o ekscesu opt. M.O., kako se to zastupa u žalbi, neovisno o tomu što on nije upotrijebio silu, kada je njegovo sudjelovanje zajedno s djelatnošću drugoga dovelo do zabranjene posljedice.

Nadalje, suprotno žalbenoj tvrdnji opt. I.Š., da on optuženika K.K. i M.O. nije potakao na izvršenje kaznenog djela razbojništva treba reći, da iz obrane optuženika K.K. i M.O. koje su iznijeli tijekom istrage, a na glavnoj raspravi u bitnome ponovili, kao i drugih provedenih dokaza, njihovom pomnom analizom, na način na koji je to postupio sud prvog stupnja, nedvojbeno proizlazi, da je upravo ovaj optuženik, dobro poznavajući obiteljske i materijalne prilike obitelji G., potakao optuženike na počinjenje tog kaznenog djela. Na prigovore koji se iznose u žalbi, vezano za pribavljanje ispisa telefonskih poziva iz stana oštećene, već je valjano sud prvog stupnja. Konačno, protivno shvaćanju ovog žalitelja, iz tijeka postupka nedvojbeno proizlazi, da je optuženik poticao na izvršenje konkretnog dijela, on je imao svijest o okolnostima tog djela kada je optuženicima K.K. i M.O. predložio, da iz stana obitelji G. uzmu novac i zlatninu, potanko im objasnivši, gdje bi se novac trebao nalaziti a zatim ih i obavijestio i o pogodnom vremenu u kojem je to najlakše ostvariti, znajući, da će najstariji član obitelji biti sam u kući.

Upravo ova potonja činjenica dovoljno govori, da je optuženik u svojoj svijesti u osnovnim naznakama konkretizirao djelo koje valja izvršiti, pa se ono u mjeri u kojoj je ostvareno, poklapa s njegovim dolusom. Pri tomu za ostvarenje poticanja nije potrebno, da poticatelj zna za sve pojedinosti oko izvršenja djela odnosno, on ne mora biti upoznat do u detalje s karakteristikama toga djela koje prepušta počinitelju, bitno je, da poticanje sadrži određeni stupanj konkretizacije kaznenog djela, da ga označi u bitnim crtama kao što je to baš ovdje slučaj.

Na temelju izričitog priznanja opt. I.Š. kojeg je dao istražnom sucu i kojeg on sada bezuspješno pokušava prikazati kao iznuđeni iskaz, a djelom i terećenja optuženika K.K., te savjesnom analizom iskaza majke optuženika K.K., iskaza oštećenih i dopisa policijske postaje o prometnoj nesreći što su je optuženik K.K. i M.O. imali 05. siječnja 2001. godine, dan nakon počinjenja kaznenog djela teške krađe opisanog u toč. 2. izreke, nema dvojbe, da su optuženici počinili i to djelo. Razlozi suda prvog stupnja valjani su i argumentirani i teško da bi se doveli u sumnju izvođenjem drugih personalnih dokaza, na okolnosti alibija optuženih K.K. i M.O., koji se ponavljaju i u žalbi, pa je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je provođenje tih dokaza odbio.

Teza žalitelja da su se optuženici u istrazi međusobno teretili i da terećenje od strane optuženika I.Š. koji od početka negira bilo kakvu vezu s djelom pod toč. 1. koje su počinili optuženici K.K. i M.O., rezultat njegove osvete prema tim optuženicima nije prihvatljiva, budući da je ovaj optuženik (I.Š.) za to kazneno djelo i sebe teretio, a ne samo optuženike K.K. i M.O.

Neprihvatljivi su razlozi iz žalbe opt. K.K. prema kojima je sud nekritički prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedokinje A.G. da je u više navrata tijekom listopada 2000. do veljače 2001. godine I.Š. prodavao "pizz-eve" heroina. Ponovljeni zahtjevi u žalbi, da je taj iskaz trebalo izdvojiti kao nezakonit dokaz nije utemeljen, jer se ni u žalbi ne tvrdi već samo pretpostavlja, da bi on tobože predstavljao rezultat sporazuma između opt. I.Š. i svjedokinje da ona tereti opt. K.K., pa se prema tomu ne radi o pravno neupotrebljivom dokazu odnosno, iskazu svjedoka kojeg ima u vidu čl. 235. ZKP pa da se na istom ne bi mogla temeljiti sudska presuda.

Stoga je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je prihvatio kao vjerodostojan iskaz navedene svjedokinje i na temelju istog odlučio o učinu kaznenog djela pod toč. 4. izreke i kaznene odgovornosti optuženika K.K. za to djelo.

Što se tiče u žalbama opt. K.K. i opt. M.O. istaknutih prigovora u odnosu na duševno zdravlje ovih optuženika i sposobnosti shvaćanja i odlučivanja u vrijeme izvršenja kaznenih djela, sud prvog stupnja je s pravom svoje utvrđenje, svoju pravnu ocjenu o stupnju ubrojivosti ovih optuženika utemeljio na rezultatima psihijatrijskog vještačenja provedenog od strane dr. N.M., te s pravom zaključuje, da je optuženik K.K. u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv, a opt. M.O. ubrojiv te je za takav svoj zaključak, uključivši i razloge iz kojih nije bilo potrebno provoditi novo vještačenje odnosno, saslušavati dr. V.G., dao sistematične i valjane razloge, kojima je odgovorio na sve prigovore koje optuženici ponavljaju i u žalbama. Stoga, a jer su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke za osiguranje davanja stručnog i vjerodostojnog vještačkog mišljenja, nema ni sada potrebe za provođenjem dopunskog ili pak novog psihijatrijskog vještačenja ovih optuženika, pa ni u slučaju kada se uzme u obzir uz žalbu priloženo pismeno očitovanje dr. V.G. o bolesti opt. M.O. koje samo sadrži hipotetsko razmišljanje, da je takova bolest (dg. PTSP) mogla utjecati na postupke ovog optuženika.

Konačno, u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude treba reći, da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 4. ZKP na štetu optuženih budući, da je primijenio zakon koji se ne može primijeniti.

Naime, optuženici K.K. i M.O. proglašeni su krivima da su počinili kvalificirano kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ uz uporabu plinskog pištolja, a opt. I.Š. da ih je na to kazneno djelo potakao.

Međutim, iako se plinski pištolj po Zakonu o oružju (“Narodne novine” br. 46/97) formalno smatra oružjem, njime se objektivno ne može ugroziti život ili tijelo osobe na način svojstven pravom oružju, kako to traži odredba čl. 218. st. 2. KZ. Ta odredba, koja govori o uporabi kakvog oružja ili opasnog oružja kao kvalifikatornoj okolnosti kaznenog djela razbojništva i predstavlja novost u hrvatskom zakonodavstvu, podrazumijeva ili zahtjeva, da upotrijebljeni predmet bude objektivno podoban da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo određene osobe, ako se ono upotrebljava isključivo radi prijetnje, a takove objektivne mogućnosti ugrožavanja života ili tijela te osobe kod plinskog pištolja nema. Isto bi bilo i da su optuženici upotrijebili neispravan pištolj, imitaciju pištolja ili pištolj bez streljiva.

Stoga, a jer je nesporno, da su optuženici upotrijebili plinski pištolj kojim se objektivno nije moglo ugroziti život ili tijelo oštećenice, na način svojstven pravom oružju, ovaj sud nalazi kako takav plinski pištolj ne predstavlja oružje u onom smislu kako to traži odredba čl. 218. st. 2. KZ, što onda pokriva samo običnu prijetnju i opravdava samo primjenu čl. 218. st. 1. KZ a ne iz st. 2. KZ, pa je prihvaćanjem žalbe optuženika K.K. i optuženika I.Š. zbog povrede kaznenog zakona, a u odnosu na opt. M.O. koji iz te osnove nije podnosio žalbu, po službenoj dužnosti, preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci kaznenog djela na način opisan u toč. 1. izreke ove presude.

No, unatoč toga, što su optuženici sada proglašeni krivima za osnovno kazneno djelo iz st. 1. čl. 218. KZ, koje je po zapriječenoj kazni blaže (od jedne do 10 godina zatvora), nije bilo opravdanja optuženicima K.K. i M.O. za isto utvrditi blažu kaznu od one koju im je utvrdio sud prvog stupnja. Jednako tako, nije bilo potrebno ovim optuženicima korigirati ni utvrđene pojedinačne kazne za druga djela, pa slijedom toga ni izrečenu im jedinstvenu kaznu, kako to predlaže državni odvjetnik, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i vrednovao sve olakotne i otegotne okolnosti koje je našao na strani ovih optuženih i to je valjano obrazložio. Izrečene kazne su stoga, i po ocjeni ovog suda primjerene stupnju krivnje svakog od optuženika, jer je stupanj krivnje optuženika M.O. veći u odnosu na opt. K.K. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada prigovara sudu prvog stupnja, da nije bilo nikakovog osnova optuženiku I.Š. okolnost "da je djelo počinio kao poticatelj, a ne kao izvršitelj" uzeti kao osobito olakotnu okolnost. Poticatelj se kažnjava kao da je i sam počinio kazneno djelo jer upravo njegova djelatnost može biti odlučujuća za stav jedne osobe o izvršenju kaznenog djela, a u konkretnom je slučaju upravo ovaj optuženik imao odlučujuću poziciju u cjelokupnom procesu izvršenja kaznenog djela, upravo je on nagovarao drugoga za počinjenje razbojništva u domu njegove djevojke koju je prethodno izveo iz stana i pri tomu svjesno doveo u opasnost njezinu baku oštećenu K.L., kako se to s pravom u odnosu na ovog optuženika ističe u žalbi državnog odvjetnika.

Stoga je ovaj sud i optuženiku I.Š., kao poticatelju, za kazneno djelo iz toč. 1. izreke utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, te mu je, uzimajući kao utvrđene pojedinačne kazne iz prvostupanjske presude za kaznena djela iz čl. 217. st. 1. KZ (toč. 2. i 3. izreke) izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u uvjerenju, da je takova kazna primjerena kako ličnosti ovog optuženika, tako i svim okolnostima konkretnog slučaja i da će se istom, u cijelosti postići sve zakonske svrhe kažnjavanja.

Iz razloga iz kojih je prihvaćena žalba državnog odvjetnika u odnosu na ovog optuženika, nije mogla biti prihvaćena njegova žalba zbog odluke o kazni.

Budući da je utvrđeno da su optuženici K.K. i I.Š. terećena kaznena djela počinili pod odlučujući djelovanjem ovisnosti o opojnim drogama te tako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti ponoviti kazneno djelo, to im je pravilno izrečena sigurnosna mjera iz čl. 76. KZ.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbama stranaka postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 390. st. 1. i 387. ZKP.

U Zagrebu, 17. listopada 2002.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v. r.

Josip Budinski, v. r.