Gž R-719/2017-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž R-719/2017-2

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, Verice Franić, kao sutkinje izvjestiteljice, i Svjetlane Vidović kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. R. iz B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku L. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu J., V. & H. u Z., protiv tuženika B. H. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P., R. & L. u Z., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pr-2759/15-25 od 7. lipnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 20. srpnja 2018.,

p r e s u d i o je

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pr-2759/15-25 od 7. lipnja 2017.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastavljanja odgovor na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a kako glasi: „I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu koji je zaključen između tužitelja F. R. i tuženika B. H. d.o.o. dana 22. kolovoza 2007., a koji otkaz je sadržan u tuženikovoj Odluci otkazu ugovora o radu od 22. rujna 2015.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na njegovo radno mjesto na poslovima Regional sales manager BiH, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate."

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj isplatiti tuženiku iznos od 2.500,00 kuna (točka II izreke).

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući istu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP) uz prijedlog da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim njenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana. Zatražio je trošak sastavljanja odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

Pritom treba reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (članak 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (članak 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju žalitelja, prvostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe članka 354. stavka 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, te zahtjev za vraćanje na rad.

Prema odredbi članka 115. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, dalje u tekstu: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, a uz ostale razloge to može učiniti u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Iako pri donošenju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac ima autonomno pravo odlučiti kojem od radnika će dati poslovno uvjetovani otkaz, poslodavac pritom mora voditi računa o kriterijima iz članka 115. stavka 2. ZR-a.

Obveza poslodavca da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu vodi računa o kriterijima iz članka 115. stavka 2. ZR-a ima se tumačiti tako da poslodavac prilikom otkazivanja ugovora o radu mora utvrditi tko čini usporednu skupinu radnika koji obavljaju iste poslove, pa usporediti te radnike vodeći računa o kriterijima iz ZR-a i onih koje je eventualno sam propisao svojim aktima, dakle izbor se mora ograničiti na one radnike koji su u istom položaju.

Poslodavac je ovlašten dati prednost bilo kojem od navedenih kriterija u toj zakonskoj odredbi, imajući na umu koji su kriteriji odgovarajući razlozima zbog kojih se daje otkaz. No, u takvoj situaciji to mora biti vidljivo ili iz odluke poslodavca ili iz programa zbrinjavanja viška radnika (ako ga je bilo potrebno donijeti) ili bi to trebalo biti utvrđeno u postupku.

Tako je u provedenom postupku utvrđeno:

- da je tužitelj radio kod tuženika od 2007. osnovom Ugovora o radu od 27. kolovoza 2007. sklopljenog za radno mjesto Pripravnika, a u stvarnosti je obavljao poslove radnog mjesta Regional sales manager BiH,

- da je tuženik Odlukom o otkazu od 22. rujna 2015. otkazao tužitelju navedeni ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, protiv koje je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, te je tužitelj pravovremeno podnio tužbu,

- da kod tuženika ne djeluje radničko vijeće niti sindikat,

- da je u obrazloženju odluke tuženik naveo kako je zbog posljedica kontinuiranog rasta recesije i smanjenjem potražnje za uslugama poslodavca došlo do smanjenja obujma posla te smanjenja prihoda u ukupnom poslovanju poslodavca, te je tuženik morao poduzeti određene mjere radi očuvanja stabilnosti, koje se mjere odnose na smanjenje ukupnih troškova poslovanja kao i na redukciju broja radnih mjesta,

- da je tuženik dana 1. studenog 2015. sklopio ugovor o radu sa D. V. za radno mjesto Producent manager industrijske kemikalije CEE C., međutim, ona ne obavlja iste poslove koje je obavljao tužitelj,

- da je tužitelj isključivo radio poslove na području BiH,

- da je tuženik kao poslodavac imao pad poslovanja zbog čega je pristupio racionalizaciji poslovanja najprije tako što je poduzeo uštede na razini materijalnog poslovanja i to prodajom službenih automobila, smanjenjem troškova zakupa i najma skladišta i sl., a potom uštede u rashodima putem otpuštanja radnika,

- da je tvrtka tuženika pokrivala područje prodaje Hrvatske i BiH, na području Hrvatske bila su četiri voditelja prodaje, a za BiH je bio zadužen tužitelj,

- da time što je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu i poslove njegova radnog mjesta povjerio N. V. koja je bila voditelj prodaje za opće kemikalije na području Hrvatske, tuženik je faktično smanji broj izvršitelja, odnosno dva radna mjesta spojio u jedno što je opravdan razlog za otkaz,

- da se kod otkaza tužitelju, istog uspoređivalo sa N. V. koja je imala dvostruko više staža, no bez djece za razliku od tužitelja, a tužitelj da je imao znatno veću plaću od ove radnice što automatski za poslodavca znači i veću uštedu,

- da je sve navedeno tuženik na valjan način dokazao a što dodatno ukazuje kako prilikom primjene dodatnog kriterija isti je na valjan način primijenjen u odnosu na tužitelja,

- da je tuženik dakle, dokazao da je prestala potreba za radom tužitelja i da je u otkazivanju zakonito primijenio kriterije, odnosno zakonito utvrdio tužitelja kao višak. U navedenim okolnostima prvostupanjski sud je ispravno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se takav otkaz utvrdi nedopuštenim i posljedično tome vraćanje tužitelja na posao.

Naime, autonomno je pravo poslodavca da odredi koje će radno mjesto utvrditi kao nepotrebno, a u konkretnom slučaju iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kojem je kriteriju poslodavac dao prednost utvrđujući tužitelja kao višak, pa je tuženik postupao zakonito.

Obzirom na daljnje žalbene navode tužitelja odgovoriti je kako tužitelj sad u žalbi sadržajno ponavlja one prigovore i tvrdnje koje je sud prvog stupnja valjano raspravio i ocijenio neosnovanim, te u obrazloženju prvostupanjske presude naveo jasne i određene razloge zbog čega smatra da je tuženik zakonito utvrdio tužitelja viškom, pa ovi žalbeni navodi nisu od značaja u ovom žalbenom postupku.

Odluka o trošku zasniva se na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a, jer isti nije uspio sa svojom žalbom.

Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za vođenje ove parnice sukladno odredbi članka 155. ZPP-a.

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbu tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu 20. srpnja 2018.

Predsjednik vijeća:

Mr. sc. Dražan Penjak