Revt-151/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 151/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Mirjane Magud kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. I. C. S.A.N.V.B., kao pravnog sljednika C. I. C. of E., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika L. p. b. d.d. iz M. L., zastupanog po direktoru Z. M., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1402/01-2 od 6. srpnja 2004., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-1910/98-39 od 19. rujna 2000., u sjednici održanoj 9. rujna 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda u toč. I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 28.495,50 USD zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, počev od 15. prosinca 1991. pa do isplate. U toč. II. izreke prvostupanjske presude odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.849,50 USD kao i sa razlikom zakonske zatezne kamate preko dosuđene kao na devizne štedne uloge po viđenju, a do zatražene od 12% godišnje, dok je u toč. III. izreke prvostupanjske presude tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka od 5.620,00 kuna.

Presudom drugostupanjskog suda odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na glavnu stvar, a rješenjem je ukinuta prvostupanjska presuda u odnosu na odluku o trošku i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede čnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da odredaba parni

revizijski sud prihvati reviziju i prvenstveno preinači nižestupanjske odluke na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Tužitelj je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud je temeljem odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobijan revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao imatelja teretnice protiv tuženika kao brodara, radi naknade štete zbog gubitka dijela tereta, a temeljem ugovora o prijevozu robe brodom.

U odnosu na navode tužitelja u odgovoru na reviziju da temeljem čl. 497. ZPP revizija u ovoj pravnoj stvari nije dopuštena, prvenstveno valja navesti da takav navod nije osnovan. Točno je da prema odredbi čl. 497. ZPP revizija u trgovačkim sporovima (ne pred Trgovačkim sudom kako to pogrešno navodi tuženik) nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 500.000,00 kuna. Točno je također da prema odredbi čl. 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 112/99 – dalje: ZIDZPP) o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda donesenoj poslije stupanja na snagu ZIDZPP-a će se rješavati po odredbama tog zakona. Međutim, obzirom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. u slučaju ako je revizija obzirom na tužbeni zahtjev u devizama bila dopuštena u vrijeme podnošenja tužbe, tada je dopuštena i kasnije bez obzira na promjene ZPP-a uključujući i ZIDZPP iz 1999. godine.

Kod tužbenog zahtjeva u devizama vrijednost predmeta spora se izračunava u protuvrijednosti u kunama na dan podnošenja tužbe. U ovoj pravnoj stvari tužba je podnesena 15. prosinca 1992. kada je sukladno čl. 497. tada važećeg ZPP-a revizija bila dopuštena ako je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazila iznos od 8.000.000,00 HRD. Iznos od 31.345,11 USD je na dan podnošenja tužbe predstavljao iznos od 20.807,07 kuna po tečaju 1 USD = 663.806 HRD, što znači da je revizija u ovoj pravnoj stvari dopuštena jer je iznos od 31.345,11 USD odnosno iznos od 28.495,50 USD daleko veći od iznosa od 8.000.000,00 HRD.

U postupku je utvrđeno:

- da su na tužitelja valjano prenijeta prava primatelja robe iz teretnice BEI 01 od 22. studenog 1991.,

- da je pravni prednik tuženika u svojstvu brodara vršio prijevoz robe na kojoj je nastala šteta,

- da je šteta nastala gubitkom kontejnera padom u more, odnosno oštećenjem kontejnera u kojem se nalazila roba,

- da je gubitkom tereta i oštećenjem nastala šteta u iznosu od 28.495,50 USD i to prema cijenama u vrijeme nastanka štete,

- da je šteta nastala 16. prosinca 1991.

Obzirom na tako utvrđene odlučne činjenice nižestupanjski sudovi su zaključili da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da je tuženik kao pravni sljednik brodara dužan naknaditi tužitelju kao imatelju teretnice iznos štete na teretu od 28.495,50 USD sa zakonskom zateznom kamatom kao na štedne uloge po viđenju u USD počev od dana naknade štete pa do isplate. Nižestupanjski sudovi pri tom primjenjuju odredbe čl. 550. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZPUP) prema kojem brodar odgovara za svako oštećenje, manjak ili gubitak tereta, a nema pretpostavki za oslobođenje odgovornosti u smislu odredbi čl. 556. ZPUP.

Tuženik je u reviziji naveo revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP i čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, navodeći kako presude nižestupanjskih sudova nemaju razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da punomoć tužitelja izdana njegovom punomoćniku nije valjana jer je na engleskom jeziku i u preslici te da je na taj način sud omogućio tužitelju nedopušteno raspolaganje.

Navedeni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovani. U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, a koji se odnosi na navod da nižestupanjske presude nemaju razloge o odlučnim činjenicama, ovaj sud smatra da su upravo suprotno nižestupanjski sudovi valjano i dostatno obrazložili i naveli razloge o svim odlučnim činjenicama, a koje se odnose na aktivnu i pasivnu legitimaciju, te osnov i visinu štete koju potražuje tužitelj. Drugostupanjski sud je odgovorio na sve žalbene razloge, pa slijedom toga nije osnovan taj revizijski razlog bitne povrede odredba parničnog postupka.

Također nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u svezi valjanosti punomoći tužitelja. Iz punomoći (list 3 spisa) mogu se utvrditi svi elementi a koji se odnose na predmet zastupanja. Osim toga ovaj sud prihvaća da je prvostupanjski sud razdvojio postupak u odnosu na ovdje tuženika, pa je potpuno logično da se u spisu nalaze preslike pa tako i punomoć o zastupanju tužitelja. Stoga nije osnovan niti taj revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, i gdje bi se radilo zapravo o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti, a ne o onoj iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP jer se ne radi o nedopuštenim raspolaganjima tužitelja (što bi značilo da postavlja tužbeni zahtjev koji bi bio u suprotnosti s prisilnim propisima ili moralom).

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji revident iznosi u reviziji, a koji se u bitnom svodi na prigovor aktivne legitimacije tužitelja, primjene mjerodavnog prava te početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj temeljem cesije i neprekinutog niza indosamenata valjani imatelj teretnice, slijedom čega mu pripada pravo na naknadu štete zbog gubitka ili oštećenja tereta. Kod toga treba napomenuti tuženiku da tužitelj ne potražuje naknadu štete temeljem subrogacije kao osiguravatelj tereta, već kao što je navedeno, kao valjani imatelj teretnice u čemu mu pripadaju sva prava imatelja tereta. Prava imatelja teretnice proizlaze iz odredaba čl. 501. i 502. ZPUP, a u odnosu na prigovor tuženika da se u konkretnoj pravnoj stvari kao mjerodavno pravo ne može primijeniti ZPUP, prema odredbi čl. 20. st. 1. toč. 12. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 88/01 – dalje: ZRSZ) kod ugovora o prijevozu, mjerodavno pravo je mjesto gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo sjedište vozara (brodara). U konkretnom slučaju to je Republika Hrvatska, slijedom čega je ZPUP mjerodavno materijalno pravo koje se primjenjuje. Stoga nije niti bitno gdje je teretnica izdana, već je bitno gdje je bilo sjedište brodara.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su temeljem čl. 550. i 551. ZPUP utvrdili odgovornost tuženika za nastanak štete tužitelju, a visina koje štete nije niti sporna između stranaka. Radi se o presumiranoj odgovornosti, pa temeljem čl. 553. ZPUP brodar ne odgovara za oštećenje, manjak ili gubitak tereta ili za zakašnjenje u predaji tereta ako dokaže uzrok koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. Tuženik u postupku nije dokazao okolnosti za oslobođenje od svoje odgovornosti pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja do visine pričinjene štete na teretu.

Visina štete je nesporna između stranaka, a prema čl. 572. st. 1. ZPUP kod gubitka stvari šteta se naknađuje prema prometnoj vrijednosti druge stvari iste količine i svojstva u luci odnosno pristaništu odredišta na dan kad je brod stigao u tu luku, odnosno pristanište, ili ako nije stigao, kad je morao stići. Od tog dana teče i zakonska zatezna kamata, pa su sudovi pravilno odredili da zakonska zatezna kamata teče od dana kada je šteta nastala i kad je brod pristao u C. što je sukladno odredbi čl. 572. st. 1. ZPUP.

Stoga nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pa je reviziju tuženika temeljem čl. 393. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u svezi čl. 155. st. 1. ZPP, te tužitelju nije priznat trošak odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu, 9. rujna 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.