Legislator Case Law & Legislation
Rev-3590/1995-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal claiming invalid will due to mental incapacity and alleged coercion.

Case Number Rev-3590/1995-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment declaring a will valid. The lower courts found the testator mentally competent at the time of signing, despite the plaintiff's claim of illness and coercion. The court rejected the appeal because the plaintiff failed to prove incapacity and attempted to change the factual basis of the lawsuit after the main trial concluded.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku čl. 385. st. 1.; The court must reject an appeal if the lower court's decision is based on evidence proving the testator was capable of reasoning and forming their last will, and if the appellant fails to prove mental incapacity or coercion.

Keywords

AI generated
will validity mental capacity appeal dismissal coercion defense change of claim testamentary capacity supreme court review

Cited Legislation

AI generated
Zakon o parničnom postupku čl. 385. st. 1.
Zakon o parničnom postupku čl. 386.
Zakon o parničnom postupku čl. 390. st. 1.
Zakon o parničnom postupku čl. 393.
Zakon o parničnom postupku čl. 191.
Zakon o parničnom postupku čl. 190. st. 1.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3590/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Jakoba Miletića i dr. Ive Grbina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š.M. iz L. kbr. …, koju zastupa punomoćnik N.P., odvjetnik u Z., protiv tuženih J.S. iz L.Z. kbr. …, kojega zastupa punomoćnik Z.G., odvjetnik u K., D.Š. iz L. …,

T.Š. iz L.,

kojega zastupa punomoćnik Š.D.1 iz L., i A.H. iz L. br. … po nasljednici B.V. iz Z., radi utvrđenja pravne nevaljanosti oporuke, rješavajući reviziju izjavljenu od tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. listopada 1994. godine posl. br. Gž-5983/94, kojom su odbijene žalbe tužiteljice kao neosnovane i potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru od 29. prosinca 1992. godine posl. br. P-511/90, u sjednici održanoj dana 27. prosinca 1996. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice Š.M. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zlataru od 29. prosinca 1992. godine posl. br. P-511/90 suđeno je:

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Pravno nije valjana oporuka pok. I.Đ. iz L. …, sastavljena dana 29. ožujka 1988. godine".

Tužitelj je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti 1. tuženome na ime troškova postupka iznos od 35.000 HRD."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. listopada 1994. godine posl. br. Gž-5983/94 odbijene su žalbe tužiteljice kao neosnovane i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog svih revizijskih razloga označenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 100/96 - dalje ZPP) te predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude nižestupanjskih sudova ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku na odgovor tuženicima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidentice da postoji proturječnost između razloga pobijane presude i izvedenih dokaza te da se zbog toga pobijana presuda ne može ispitati. Naprotiv, pobijana presuda, po ocjeni ovoga suda, ne sadrži proturječnost između sadržaja u postupku provedenih dokaza i razloga pobijane presude koji se odnose na ocjenu i sadržaj provedenih dokaza.

Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude naveo razloge zbog kojih nije poklonio vjeru svjedoku J.G. (str. 5 pasus 5 i 6) te zbog čega smatra pravno neodlučnim iskaze svjedoka J.Š. i I.V. (list 6 pasus 3) dok je sud drugog stupnja ocijenio činjenična utvrđenja suda prvog stupnja pravilnima što znači da je prihvatio kao pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda glede sadržaja i poklanjanja vjere iskazima već navedenih svjedoka.

Također tužiteljica neosnovano tvrdi da vještak medicinske struke nije imao prilikom davanja nalaza i mišljenja u vidu oporuku te iskaze svjedoka i iskaz tužiteljice bez kojih da nije mogao u cijelosti ocijeniti sposobnost oporučitelja u vrijeme sastavljanja pobijane oporuke da oporuku sastavi.

Ovo iz razloga što je vještak dao nalaz i mišljenje 12. prosinca 1992. godine, dakle nakon što su u predmetu već provedeni svi ostali dokazi koje vještak u svom nalazu reproducira i to kako sadržaj ostavinskog predmeta O-109/90 tako i sadržaj oporuke i iskaze svih saslušanih svjedoka u postupku pa tako i iskaz tužiteljice kao i medicinsku dokumentaciju. Zbog navedenog je ovaj sud ocijenio da je vještak prilikom vještačenja cijenio sve raspoložive dokaze iz kojih bi pa makar i posredno mogao zaključiti kakvo je bilo stanje psihičkog zdravlja oporučitelja u vrijeme sastavljanja oporuke.

Upravo navedeni razlozi predstavljaju osnovu za ocjenu ovoga suda da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka propisan čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Neosnovana je tvrdnja revidentice da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je Đ.I. sastavio 29. III. 1988. godine oporuku,

- da je tužiteljica rješenjem istoga suda prvog stupnja od 13. VII. 1990. godine br. O-109/90 upućena na parnicu protiv tuženih radi utvrđenja da oporuka Đ.I. nije pravno valjana jer je u ostavinskom postupku tvrdila da je oporučitelj bio bolestan te da u vrijeme sastavljanja oporuke nije, zbog bolesti, bio sposoban za rasuđivanje, da ga je bilo lako prevariti i da su tuženici znali za dijagnozu njegove bolesti,

- da je vještačenjem po vještaku R. dr. S. utvrđeno da u vrijeme sastavljanja oporuke oporučitelju nije bilo narušeno niti tjelesno ni psihičko stanje te da je tek nekoliko dana nakon sastavljanja oporuke bio bolnički liječen (od 31. III. do 11. IV. 1988. godine) zbog subakutnog infarkta srca,

- da je u jesen 1989. godine kod tužitelja otkriven zločudni tumor žučnog mjehura s metastazama u jetri,

- da je oporučitelj u vrijeme sastavljanja oporuke bio sposoban za rasuđivanje i sposoban oblikovati svoju posljednju volju,

- da je oporučitelj osoba bez obitelji pa da je zato svoju pažnju usmjerio prema životinjama no da iskazana ljubav za životinje ne dovodi u sumnju njegovu sposobnost za rasuđivanje.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim.

Ovo iz razloga što tužiteljica nije dokazala da bi oporučitelj u vrijeme sastavljanja oporuke bio nesposoban za rasuđivanje i za sastavljanje oporuke već je naprotiv utvrđeno da je oporučitelj bio sposoban za sastavljanje oporuke pa oporuka koju je oporučitelj sastavio nije pravno nevaljana kako to neosnovano tvrdi tužiteljica.

Pritom na navode revizije kojima tužiteljica tvrdi da je na oporučitelja vršen pritisak da sastavi oporuku i da ostane upravo kod osporavane oporuke (postojanje prinude kao mane volje za sastavljanje oporuke i prinude da istu ne opozove) valja odgovoriti da opisanim tvrdnjama tužiteljica u revizijskog fazi postupka mijenja činjenični osnov tužbe što u smislu čl. 191. ZPP predstavlja preinačenje tužbe. Kako se tužba može preinačiti samo do zaključenja glavne rasprave (čl. 190. st. 1. ZPP) to ovaj sud nije mogao ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva prema u reviziji navedenoj činjeničnoj osnovi tužbe.

Zbog navedenih je razloga revizija tužiteljice primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 27. prosinca 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)