Gzz-48/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 48/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.B. iz P., koga zastupa punomoćnik M.Z., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Hrvatskog fonda za privatizaciju iz Z., kojeg zastupa punomoćnik R.K., radi utvrđenja i izdavanja potvrde, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 22. kolovoza 1995. godine br. Gt-370/95 protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 2. svibnja 1995. godine br. Gž-10407/94 i presude Općinskog suda u Zagrebu od 19. svibnja 1994. godine br. P-1947/94, u sjednici održanoj dana 7. ožujka 1996. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukidaju se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 2. svibnja 1995. godine br. Gž-10407/94 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. svibnja 1994. godine br. P-1947/94 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik Hrvatski fond za privatizaciju iz Zagreba priznati tužitelju vlasništvo kupljenih i otplaćenih 200 dionica "Uljanik" d.d. Pula temeljem ugovora od 11. svibnja 1992. godine i o tome predati tužitelju potvrdu o isplaćenoj ukupnoj cijeni za 200 dionica "Uljanik" d.d. Pula nominalne vrijednosti od po 100 DEM za svaku dionicu, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti spomenuta sudska presuda. Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 482,00 kn, a sve to u roku od 15 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremeni, potpuni i dopušteni zahtjev za zaštitu zakonitosti stranke se nisu očitovale.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja, da se tuženika obveže na priznanje prava vlasništva tužitelja glede 20 kupljenih i otplaćenih dionica "Uljanik" d.d. Pula u nominalnoj vrijednosti od po 100 DEM za svaku dionicu - koje je tužitelj kupio ugovorom zaključenim 11. 5. 1992. sa tuženikom uz daljnju obvezu tuženika da mu o tome izda pismenu potvrdu koju će u protivnom zamijeniti sudska presuda.

Niži sudovi prihvatili su takav tužbeni zahtjev u cijelosti nakon što su u provedenom postupku u bitnom utvrdili, da su parnične stranke doista 11. 5. 1992. godine zaključile ugovor o prodaji 200 dionica "Uljanik" d.d. Pula i to tužitelj od strane tuženika u nominalnoj vrijednosti od 100 DEM za jednu dionicu, a koja vrijednost je u dinarskoj protuvrijednosti u času zaključenja ugovora iznosila 1,340.000.- tadašnjih HRD odnosno izraženo u DEM 20.000.- DEM po tečaju od 67 HRD za 1 DEM. Pri tome kako to proizlazi iz sadržaja spomenutog ugovora, a kako su to našli niži sudovi na odobreni popust od 55% tužitelj je kao kupac bio dužan uplatiti ukupno 603.000 tadašnjih HRD najviše u 60 mjesečnih obroka s time, da kupac može prema ugovoru sve ili određeni broj obroka platiti i prije rokova utvrđenih ugovorom pa je nesporno, da je tužitelj tako utvrđenu cijenu dionica koju je trebao uplatiti ugovorenih 60 obroka u ukupnom iznosu od 603.000.- HRD platio sa danom 25. rujna 1992. godine.

Polazeći od gore utvrđenih okolnosti koje ne pobija ni državni odvjetnik u zahtjevu za zaštitu zakonitosti niži sudovi su zaključili pozivom na raniju odredbu čl. 20. st. 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("NN" br. 19/91 - u daljnjem tekstu: Zakon o pretvorbi) koja je vrijedila u času zaključenja ugovora stranaka i prodaje dionica kao i u vrijeme zadnje obročne otplate dionica i koja je stoga po ocjeni nižih sudova mjerodavna materijalnopravna odredba za razrješenje ovog spora - zaključili da je tužitelj navedenom isplatom u ugovoru navedene cijene postao vlasnik spornih dionica te stoga nalaze tužbeni zahtjev osnovanim.

Naime niže sudovi u tumačenju navedene ranije odredbe čl. 20. st. 2. Zakona o pretvorbi polaze od shvaćanja, da je revalorizacija prema toj odredbi dopuštena i predviđena samo za one dionice koje se otplaćuju u obrocima - koje su neotkupljene, a u konkretnom slučaju tužitelj je isplatom svih obroka prije isteka godine u kojoj je zaključen ugovor o prodaji dionica po ocjeni nižih sudova otkupio kupljene dionice u cijelosti, pa stoga nema mjesta revalorizaciji vrijednosti spornih dionica.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske suglasan je, da je mjerodavno materijalno pravo u konkretnom slučaju upravo ranija odredba čl. 20. st. 2. Zakona o pretvorbi na koju se pozivaju i niži sudovi, ali pritom smatra da su niži sudovi uslijed pogrešne primjene spomenute odredbe propustili utvrditi sve važne činjenice zbog čega nije moguće ispitati zakonitost i pravilnost nižestupanjskih odluka.

Naime, u zahtjevu državnog odvjetnika se ističe, da je smisao citirane odredbe čl. 20. st. 2. Zakona o pretvorbi koja se primjenjuje u ovom slučaju u tome, da se revalorizacija vrijednosti kupljenih dionica neće primjenjivati samo u onom slučaju, ako je vrijednost prodanih odnosno kupljenih dionica isplaćena odjednom u cijelosti prilikom sklapanja ugovora, a da u svakom drugom slučaju kada je određeni dio vrijednosti dionica plaćen obročno makar i tijekom iste godine u kojoj je ugovor o prodaji dionica zaključen - treba u skladu sa citiranom odredbom vršiti revalorizaciju obročno plaćenih dionica i to prema času izvršene isplate.

Citirana ranija odredba čl. 20. st. 2. Zakona o pretvorbi koju i po nalaženju ovog Vrhovnog suda treba primijeniti u ovom sporu glasi: "Ako se dionice otplaćuju u obrocima Hrvatski fond za razvoj (sada njegov pravni sljednik Hrvatski fond za privatizaciju) dužan je godišnje revalorizirati vrijednost neotkupljenog dijela dionica u skladu sa porastom cijena na malo".

Iz navedene odredbe po shvaćanju ovog suda proizlazi, da je revalorizacija vrijednosti neotkupljenog dijela dionica prema citiranoj odredbi moguća samo u slučaju obročne otplate. Pri tome nije izričito propisano kad se vrši revalorizacija osim što je navedeno da se to vrši godišnje.

U situaciji kao u ovom slučaju nakon što su isplaćeni svi ugovoreni obroci koji su plaćeni nakon zaključenja ugovora po shvaćanju ovog suda ne znači, da revalorizaciji vrijednosti nema mjesta, jer je nesumnjivo da je mogla nastupiti promjena vrijednosti onog dijela dionica koje su obročno plaćene od vremena zaključenja ugovora do njihove isplate pa makar je taj isplata izvršena i prije ugovorenog vremena tijekom godine u kojoj je ugovor o prodaji dionica zaključen. Stoga ovaj Vrhovni sud nalazi da spomenutu odredbu čl. 20. st. 2. Zakona o pretvorbi u pogledu revalorizacije treba primijeniti i na sve one slučajeve u kojima je zaključena i vršena obročna otplata dionica i to bez obzira da li su obročne otplate izvršene prije ugovorenog roka odnosno prije isteka godine u kojoj je ugovor zaključen polazeći pri tome od shvaćanja, da se neotkupljenim dijelom dionica na koje se odnosi odredba o revalorizaciji iz bivše odredbe čl. 20. st. 2. Zakona o pretvorbi ima uzeti sve one obroke koji nisu plaćeni prilikom zaključenja ugovora o prodaji dionica iz čega pak slijedi da ovaj Vrhovni sud prihvaća pravni pristup izložen u zahtjevu državnog odvjetnika.

Kako su niži sudovi zbog svojeg pogrešnog pravnog pristupa propustili utvrditi revaloriziranu vrijednost obročno plaćenih dionica nakon zaključenja ugovora i to prema danu njihove isplate uzimajući pri tome u obzir porast cijena na malo (propisani kriterij iz bivše odredbe čl. 20. st. 2. Zakona o pretvorbi ) bez kojeg utvrđenja nije moguće ustanoviti da li je tužitelj i u kojem dijelu stekao pravo raspolaganja kupljenim dionicama koje se stječe potpunom otplatom čitavog iznosa dionice (čl. 3., toč. 3.3. Općih uvjeta kao sastavnog dijela ugovora o prodaji dionica) - to nije bilo uvjeta za preinaku pobijanih odluka, već je trebalo prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti kao osnovan i ukinuti obje nižestupanjske odluke te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 408. st. 2. u svezi čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi revaloriziranu vrijednost onog dijela dionica koje su obročno otplaćene nakon zaključenja ugovora o prodaji dionica i na temelju takvog utvrđenja ponovno će odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu, 7. ožujka 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)