I Kž-Us-34/2013-11 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 34/13-11

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. V. zbog kaznenog djela iz čl. 338. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; nastavno: KZ/97), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (nastavno: USKOK) i opt. D. V., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 22. studenog 2012. broj K-Us-8/11, u sjednici održanoj dana 08. travnja 2015., u prisutnosti zamjenika branitelja opt. D. V., Ž. Ž., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i opt. D.

V. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci je opt. D. V. proglasio krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe obavljanja dužnosti državne vlasti iz čl. 338. KZ/97, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te ga po tom propisu osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, pa mu potom na temelju čl. 67. st. 1., 2. i 3. KZ/97 primijenio uvjetnu osudu i odredio da se izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 82. KZ/97 oduzeta je imovinska korist od trgovačkog društva „V.“ d.o.o. M. u iznosu od 12.850,10 kn, koju je to društvo obvezano platiti.

Na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06; u nastavku:

I Kž-Us 34/13-11

ZKP/97) optuženik je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka, i to paušalnu svotu od 500,00 kn i troškove vještačenja u iznosu od 3.538,00 kn.

Protiv te presude pravovremeno su podnijeli žalbe USKOK i opt. D. V. USKOK se žali zbog odluke o uvjetnoj osudi i sigurnosnoj mjeri i predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i opt. D. V. izrekne bezuvjetna kazna zavora i primijeni sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti iz čl. 77. KZ/97.

Optuženi D. V. se po branitelju G. G., odvjetniku iz R., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se ista preinači i optuženika oslobodi optužbe.

Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je opt. D. V. po branitelju G. G., odvjetniku iz R., s prijedlogom da se žalba USKOK-a odbije kao neosnovana.

Spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

S obzirom da je opt. D. V. u žalbi zatražio da nazoči sjednici, o istoj su obaviješteni on i njegov branitelj. Sjednica je održana u prisutnosti zamjenika branitelja, odvjetnika Ž. Ž. i, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP/97, u odsutnosti opt. D. V. i državnog odvjetnika.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Optuženi D. V. smatra da je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, navodeći da je izreka pobijane presude proturječna razlozima presude, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava.

Konkretizirajući u čemu se naznačeni vidovi ove bitne postupovne povrede sastoje, ističe da je činjeničnim opisom inkriminacije optuženik proglašen krivim za dva različita postupanja, odnosno nepostupanja u dva različita vremenska razdoblja, pa ga se tako proglašava krivim što je od 01. siječnja 2003. do listopada 2005. u svojstvu ravnatelja Centra za … povjerio prijevozničke usluge korisnika Centra trgovačkom društvu V. d.o.o. bez provođenja postupka nabave i sklapanja ugovora, da bi se navelo da je optuženik od 01. prosinca 2004. nadalje bez prethodno provedenog postupka nabave zaključio Ugovor sa trgovačkim društvom V. d.o.o. Potom se u obrazloženju pobijane presude spominje ugovor o radu u kojem se ne navodi da će optuženik obavljati poslove ravnatelja tog Centra. Iz takve argumentacije žalitelja za zaključiti je da time obrazlaže tvrdnju o proturječju izreke i razloga presude. Međutim, činjenicom što u ugovoru o radu nije spomenuto da je optuženik ravnatelj Centra nije ostvarena naznačena bitna postupovna povreda, tim više što ni sam optuženik u obrani nije osporio tu činjenicu, već ju je potvrdio. Okolnost, pak, što je Centar za … sedam godina prije sporne 2003. plaćao prijevozničke usluge trgovačkom društvu V. d.o.o. a bez postojanja pisanog ugovora o tome ne dovodi u pitanje opstojnost kriminalne aktivnosti zbog koje je optuženik proglašen krivim. Suprotno navodima žalitelja V., prvostupanjski sud

I Kž-Us 34/13-11

obrazlaže u drugom odlomku na str. 28 pobijane presude na koji je način optuženik povjerio prijevozničke usluge korisnika Centra trgovačkom društvu V. d.o.o. bez provođenja postupka nabave u razdoblju od imenovanja na funkciju ravnatelja do sklapanja pisanog ugovora između Centra i trgovačkog društva V. d.o.o. (01. prosinca 2004.), pa neosnovano žalitelj tvrdi da razlozi za to nisu izneseni. Druga je stvar što optuženik prigovara prihvatljivosti iznesene argumentacije, polemizirajući s njezinom ispravnošću, no to predstavlja prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Isto značenje ima i navod opt. D. V. kojim prigovara ispravnosti činjeničnog navoda inkriminacije o tome da je „…od 01. prosinca 2004. nadalje, bez prethodno provedenog postupka nabave predviđenog odredbama Uredbe… zaključio Ugovor s trgovačkim društvom V. d.o.o…“, napominjući da je postupak javne nabave bio proveden. Takva je primjedba neprihvatljiva, jer optuženik, citirajući navedene dijelove činjeničnog opisa, ispušta, odnosno prešućuje nastavak teksta činjeničnog opisa koji točno označava u čemu se sastoji sukus inkriminacije. Naime, optuženika se tereti da je u tom, drugom razdoblju „bez prethodno provedenog postupka nabave predviđenog odredbama čl. 2., čl. 4., čl. 6. st. 2. Uredbe o postupku nabave roba, radova i usluga male vrijednosti…“ čime se konkretizira zbog čega je provedeni postupak bio nepravilno proveden, što odgovara i iznesenim razlozima u obrazloženju presude.

Slijedom iznesenog, nisu utvrđeni žalbom označeni vidovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti nisu utvrđene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97.

Iako optuženik uvodno naznačuje i žalbenu osnovu zbog povrede kaznenog zakona, iz sadržaja žalbe proizlazi da se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona, odnosno onoj koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik prigovara u prvostupanjskoj presudi iznesenoj analizi i ocjeni izvedenih dokaza, posebno ocjeni iskaza svjedoka članova povjerenstva i svjedokinje B. B., smatrajući da svjedokinja B. B. nije govorila istinu, za razliku od ostalih svjedoka koji su bili članovi povjerenstva, te kroz to kritizirajući i ispravnost utvrđenih relevantnih činjenica.

Prvostupanjski sud je, međutim, provevši sve potrebne dokaze, iste minuciozno i savjesno analizirao i logično i kritički ocijenio, i to kako ponaosob, tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je na takav način došao i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda u svemu ukazuju prihvatljivima.

Optuženi D. V. u suštini ustraje na tezi da je odluku o najboljem ponuditelju – trgovačkom društvu V. d.o.o. donijelo povjerenstvo, na čiju odluku on nije imao nikakvog utjecaja, zbog čega smatra da ne može biti odgovoran za sklapanje ugovora sa tim trgovačkim društvom. Međutim, optuženik gubi iz vida da je on kao ravnatelj odgovoran za zakonito poslovanje Centra za …, te da je s tog osnova dužan provjeriti je li postupak nabave bio zakonito obavljen, kao i ima li bilo kakvih drugih zapreka za provođenje odluke povjerenstva.

I Kž-Us 34/13-11

Neovisno o navedenom, treba naglasiti da argumentacija opt. D. V. kojom nastoji potkrijepiti u žalbi sugeriranu ocjenu iskaza svjedoka B. B. nije prihvatljiva za ovaj drugostupanjski sud. Naime, ne samo što je spomenuta svjedokinja iskazivala dosljedno u istrazi i na glavnoj raspravi, nego je i podatak da je odbila sudjelovati u radu povjerenstva kao njezin član indikativan, tim više što je sama svjedokinja za to ponudila uvjerljiv argument, objasnivši da je vidjela da su pozivi upućeni samo trojici ponuditelja, umjesto petorici, kako je to nalagala Uredba o postupku nabave roba, radova i usluga male vrijednosti. Kao šefica računovodstva bila je dobro upoznata s propisima, pa je njeno odbijanje da sudjeluje u radu povjerenstva koji nije zakonit itekako opravdano i uvjerljivo. Primjedba opt. V. kako je ista svjedokinja kao članica Upravnog vijeća Centra propustila ukazati i prijaviti nepravilnosti pritom ne dovodi u sumnju izloženu ocjenu uvjerljivosti iskaza te svjedokinje, jer treba imati na umu da je B. B., iako šefica računovodstva, bila podređena i odgovarala ravnatelju, tj. optuženiku. Jednako tako, nije uobičajeno da šef računovodstva isključivo pisanim putem komunicira s ravnateljem, neovisno o tomu radi li se o upozorenjima ili tek običnom savjetovanju.

Nadalje, a također u pogledu načina djelovanja povjerenstva, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća kao ispravnu analizu i ocjenu iskaza svjedoka V. P., B. S. i H. N.-B., koji su bili članovi povjerenstva imenovani po optuženiku. Pritom se znakovitim ukazuje i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ničim osporeni navod svjedoka V. P. o tome da je on znao „da optuženik ima neke veze s tvrtkom V., odnosno da je ta tvrtka u vlasništvu optuženikove obitelji“, što, u povezanosti s time da se radi o djelatnicima Centra kojima je optuženik šef, kao i činjenicom da je trgovačko društvo V. d.o.o. već obavljalo prijevozničke usluge niz godina prije osnivanja povjerenstva, nesumnjivo govori o tome da su članovi povjerenstva postupali onako kako je to od njih očekivao optuženik.

Naime, slanje poziva za stavljanje ponuda na samo tri adrese, umjesto pet, svjedoci članovi povjerenstva vrlo različito objašnjavaju reterirajući čak od vlastitih navoda. Tako npr. svjedokinja S. prvo navodi da je mislila da su pozivi upućeni na pet adresa, da bi naknadno izjavila da nije sigurna ni na koliko je adresa trebalo poslati pozive, a potom izjavljuje da bi bili poslani na pet adresa da su znali da je to potrebno. Svjedok P. pak navodi da ne zna na koliko je adresa ponuda išla, da bi po predočenju stanja stvari izjavio da je bilo teško doći do većeg broja ponuditelja, konačno priznajući da je svojom rukom na papiru napisao imena tvrtki kojima treba poslati pozive.

Treća članica povjerenstva, svjedokinja N.-B. navodi da zna da su u pitanju bile tri ponude, a da ne zna koliko ih je trebalo biti. Drugim riječima, veći dio povjerenstva nije poznavao proceduru koje se trebalo držati, a svjedok P., koji je bio predsjednik povjerenstva, te upućen u povezanost optuženika i trgovačkog društva V. d.o.o., tajnici određuje kome će poslati upit. Kraj takvog stanja stvari, doista nije moguće izvući nikakav drugačiji zaključak od onog iznesenog u pobijanoj presudi, jer je jasno da se upravo optuženik pobrinuo da članovi povjerenstva provedu postupak nabave tako da opravdaju izbor trgovačkog društva V. d.o.o. kao „najboljeg ponuditelja“.

Tome treba dodati da je optuženik taj koji je u ime Centra za … sklopio ugovor o pružanju usluga prijevoza korisnika s posebnim potrebama, iako odgovaran za zakonito poslovanje Centra, a svjestan da postupak nabave nije proveden sukladno Uredbi, iako je za to bilo uvjeta, a kako to slijedi iz brojnih argumenata iznesenih u pobijanoj presudi, zbog čega je podatak što osobno nije sudjelovao u radnjama provedbe nadmetanja irelevantan.

I Kž-Us 34/13-11

Konačno, navod optuženika da se radilo o prijevozu osoba s posebnim potrebama (teško pokretnim i nepokretnim), čime argumentira okolnost da prijevozna sredstva moraju biti tako strukturirana i prilagođena osobama s posebnim potrebama ne odgovara istini, niti ima potvrdu u ponudi tvrtke V. d.o.o. i drugo dvoje ponuditelja, a niti su u pozivima za stavljanje ponuda navedeni takvi uvjeti. Nadalje, takvu tvrdnju kompromitira i iskaz svjedoka J. B., koji je postao ravnatelj nakon optuženika, a koji je objasnio da se ne radi o specijaliziranom prijevozu invalidnih osoba, jer za takav prijevoz Centar ima svoje vozilo, već se radi o prijevozu pokretnih osoba.

Što se pak tiče prigovora kojima opt. V. nastoji pobiti ispravnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik povjerio društvu V. d.o.o. obavljanje usluge prijevoza i u razdoblju od stupanja na dužnost ravnatelja do zaključenja ugovora u pisanoj formi, treba naglasiti da je optuženik, kako to ispravno i opravdano naglašava prvostupanjski sud, odobravajući svojim potpisom isplatu mjesečnih računa za takav prijevoz društvu V. d.o.o. de facto povjerio obavljanje istih poslova, nastavljajući naslijeđenu nezakonitu praksu svoje prethodnice, s tom bitnom razlikom da je u vlasničkoj strukturi društva V. d.o.o. kćer optuženika.

Stoga ni žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kaznenoj sankciji

USKOK smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, dok istodobno nije u dovoljnoj mjeri valorizirao utvrđene otegotne okolnosti, odnosno pogibeljnost i društvenu opasnost ovog koruptivnog kaznenog djela. Posebno napominje da se u konkretnom slučaju radi o deliktu ugrožavanja, zbog čega je visina pribavljene imovinske koristi od manje važnosti, dok s druge strane naglašava da je zanemaren optuženikov odnos prema saniranju posljedica predmetnog kaznenog djela, jer optuženik niti jednom gestom nije pokazao želju za vraćanjem pribavljene koristi. Osim toga, ukazuje da je djelo počinjeno s najvišim stupnjem krivnje – izravnom namjerom pri čemu je optuženik bio motiviran isključivo materijalnom dobiti, iako je tempore criminis bio zaposlen i primao plaću. Također je mišljenja da je optuženiku trebalo izreći sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti iz čl. 77. KZ/97, a s obzirom na to da je vrijeme počinjenja djela gotovo dvije godine.

Optuženik, doduše, izrijekom ne navodi ovu žalbenu osnovu, niti je argumentira navodima žalbe. Međutim, kako se, sukladno odredbi čl. 382. ZKP/97, uzima da optuženikova žalba sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, odnosno u konkretnom slučaju uvjetnoj osudi, drugostupanjski sud je i u tom smislu ispitao izrečenu sankciju.

Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća po prvostupanjskom sudu kao pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, a s obzirom na koje, respektirajući da je visina pribavljene imovinske koristi relativno mala, neovisno o tome što je riječ o deliktu ugrožavanja, smatra da je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, u kontekstu zakonom zaprijećenog raspona kazne (od šest mjeseci do pet godina), primjerena svim navedenim okolnostima i težini počinjenog djela. Ozbiljnost jedine otegotne okolnosti, odnosno trajanja kriminalne aktivnosti optuženika relativizirano je u znatnoj mjeri protekom vremena od počinjenja djela do presuđenja, kraj podatka da optuženik u međuvremenu nije

I Kž-Us 34/13-11

dolazio u sukob sa zakonom. Sve izneseno, uz uvažavanje ostalih po prvostupanjskom sudu utvrđenih olakotnih okolnosti koje se odnose na ličnost i osobna svojstva optuženika, opravdava po ocjeni ovog drugostupanjskog suda zaključak da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće vršiti kaznena djela, zbog čega ima mjesta primjeni uvjetne osude, kako je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud. Rok provjeravanja od jedne godine primjeren je svim već spomenutim okolnostima, kao i onima počinjenja samog djela. Stoga prigovori izneseni u žalbi USKOK-a nisu prihvaćeni, a nema mjesta niti blažem odmjeravanju kazne zatvora.

Što se tiče sigurnosne mjere zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti, ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća rezoniranje državnog odvjetnika. Naime, treba istaknuti da je od počinjenja djela proteklo gotovo deset godina, u kojem razdoblju optuženik nije dolazio u sukob sa zakonom. Taj podatak, razmatran u korelaciji s optuženikovom životnom dobi, ukazuje po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, na to da nema okolnosti koje govore o postojanju opasnosti da će zlouporabom svoje dužnosti ponovno počiniti kazneno djelo, pa je primjena ove mjere nepotrebna.

Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom ista je pravilno oduzeta, u skladu sa zakonom.

Slijedom iznesenog, trebalo je, na temelju čl. 387. ZKP/97 odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 08. travnja 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.