I Kž-578/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-578/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari Senke Klarić-Baranović, Marijana Hranjskog, Vesne Vrbetić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnika u odjelu Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. B., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. siječnja 1996. godine broj K-103/93, u sjednici održanoj 18. studenog 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika R. H. Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. J.B. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu proglašen je krivim opt. J.B., zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, i po tom propisu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju R.R., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba ZKP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja glede oblika krivnje, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne stroža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika i žalba državnog odvjetnika nisu osnovane.

Na žalbu optuženika, osim odluke o kazni.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede zakona.

U žalbi se navodi da je počinjena bitna povreda odredaba ZKP iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 iz razloga što je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, kao i da o odlučinim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude, o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim tijekom postupka, i samih tih isprava i zapisnika, a posebno se upućuje na to da u izreci presude stoji da je optuženik ispalio jedan hitac iz pištolja i pogodio oštećenika u predjelu grudnog koša, te u predjelu lijeve nadlaktice, a obje povrede su lake naravi, zbog čega onda u odnosu na oblik krivnje slijedi pristajanje na lišavanje života oštećenika, iako optuženik nije imao tu namjeru, niti je pristao na takovu posljedicu, već bi se eventualno moglo raditi o ispravnoj pravnoj kvalifikaciji djela nanošenja teške tjelesne povrede u pokušaju.

Izložene, a u žalbi opširnije obrazložene tvrdnje žalitelja nisu osnovane, jer suprotno njima, izreka presude je jasna i razumljiva, sukladna je razlozima presude sadržanim u njenom obrazloženju, a između ostalog nema proturječja, niti postoji znatno proturječje između činjeničnih zaključaka suda utemeljenih na izvedenim dokazima, i samih tih dokaza, uključujući tu i nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka prof. dr. J.Š., koji se temelji na otpusnom pismu Medicinskog centra u Z., a prema kojem su vještačenju postavljene dvije dijagnoze, i to strelna rana lijeve ruke i stijenke lijeve strane grudnog koša, time da se metak zaustavio u mekim čestima stražnje strane lijevog prsišta, u području skapularne linije VIII. rebra, pa je on operacijskim zahvatom i izvađen.

Po mišljenju sudsko-medicinskog vještaka, iz medicinske dokumentacije ne proizlazi točna lokalizacija svake od strijelnih rana, pa se ne može zaključiti za ozljedu lijeve nadlaktice gdje je onda bila ulazna, a gdje izlazna rana, jednako kao što se ne može ni zaključiti mjesto ulazne, strijelne rane ustrela lijeve strane prsnog koša. No, međutim, ono bitno što proizlazi iz mišljenja sudsko-medicinskog vještaka je odlučna činjenica da se s obzirom na topografsko anatomske odnose ozlijeđenih struktura (lijeve nadlaktice i lijeve strane prsnog koša), i bez opisa rana, treba dopustiti mogućnost nastanka obje strijelne rane djelovanjem jednog jedinog projektila, koji je najprije doveo do prostrijela lijeve nadlaktice, a zatim do ustrijela lijeve strane grudnog koša.

Iz dopune nalaza i mišljenja na listu br. 85/II spisa, istog vještaka koji je samo dopunio naprijed dano mišljenje, time da je izričito rekao da ne raspolaže podacima o ustrijelnim ranama, a s obzirom na mjesto pronalaska projektila na lijevoj strani leđa, u liniji lopatice zaključio je da je oštećeni V.M. u času zadobivanja ozljeda, ustima cijevi oružja bio okrenut lijevom stranom tijela, jer ukoliko projektil bude pronađen na takovom mjestu, a da pritom nije ozlijedio koštani sustav lijeve strane prsnog koša, već isključivo meka tkiva, onda se ne može prihvatiti drugačiji položaj osim navedenog, svakako pod pretpostavkom da je isti projektil prvo povrijedio lijevu nadlakticu.

Ovakav položaj tijela oštećenika u trenutku ozljeđivanja opisala je i njegova supruga svjedokinja D.M., zbog čega u tom dijelu nema one proturječnosti koju žalitelj navodi u svojoj žalbi, a osim toga i vještak balističke struke, imajuću u vidu verziju događaja od strane svjedokinje D.M. (da je hitac ispaljen ispred kuće u pravcu tijela njezinog supruga, koji se u tom trenutku nalazio na izlaznim vratima kuće), odgovara pronađenoj čahuri prilikom očevida, koja je nađena pored podesta ispred kuće.

Stoga, suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja nije dao pogrešan značaj ovim dokazima suprotno stanju spisa, te podacima zapisnika o očevidu, balističkom vještačenju, već naprotiv, neovisno o tome što lice mjesta nije bilo osigurano, rezultati balističkog vještačenja su nesporni, i tim je vještačenjem prvenstveno na osnovu pronađenih čahura dat odgovor na pitanje kakvom dinamikom se odvijao događaj, te ono bitno, da se od dva nađena komada čahura, jedna nalazila ispred ulaznih vrata u kuću, a jedna kod izlaza iz dvorišta, dok je zrno koje je izvađeno iz tijela oštećenika ispaljeno iz pištolja koji je oduzet od optuženika, time da je hitac ispaljen u trenutku kad se oštećenik nalazio lijevo od pronađene čahure za 1,70 do 2,50 m. Upravo na temelju ovako utvrđenih činjenica iz provedenog sudsko-medicinskog i balističkog vještačenja, prethodno dovedena u dvojbu obrana optuženika o postojanju nužne obrane, ili eventualno njenog prekoračenja, tim vještačenjem je otklonjena.

Dakle, u pogledu svih naprijed izloženih odlučnih činjenica nema proturječja na koje se žalitelj poziva u navodima svoje žalbe na listovima 1-5, kada je prvostupanjski sud odlučne činjenice temeljio ne samo na jednom dokazu, iskazu svjedokinje D.M., već na nalazu i mišljenju sudsko medicinskog i balističkog vještaka, zajedno s onim činjenicama koje je sud našao u zapisniku o uviđaju, te provedenim rekonstrukcijama događaja na mjestu događaja.

Iz izloženog razloga pobijanom presudom nije počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93.

Samim time što je optuženik oglašen krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, a ne zbog nekog drugog kaznenog djela, kaznenog djela nanošenja teške tjelesne povrede, nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju žalitelj upire, jer postojanje takove povrede prosuđuje se samo prema činjeničnom stanju utvrđenom izrijekom presude, a ne nekom drugom, zapravo, onom, kako bi po stajalištu žalitelja, trebalo biti utvrđeno.

Iz činjeničnog opisa djela navedenog u izreci pobijane presude proizlaze svi bitni elementi kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH zbog kojeg je optuženik i proglašen krivim, pa nema povrede kaznenog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP/93.

Stoga pobijanom presudom nisu počinjene povrede kaznenog zakona na koje se upućuje u žalbi optuženika, a njenim ispitivanjem, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP/93 nisu nađene ni druge povrede zakona na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ovdje je potrebno naglasiti da se isprepliću razlozi žalbe u svezi žalbene osnove bitne povrede odredaba ZKP, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će se u odnosu na ovu žalbenu osnovu odgovoriti samo u svezi onih činjenica i okolnosti koje nisu bile predmetom razmatranja žalbene osnove bitne povrede odredaba ZKP.

Naime, u osnovi se prigovara ocjeni iskaza svjedokinje D.M. za čiji se iskaz generalno tvrdi da je konfuzan, a posebice ukoliko se dovede u korelaciju s iskazom svjedoka Z.K. čiji je iskaz prvostupanjski sud u cijelosti otklonio, kada je provedenom drugom djelomičnom rekonstrukcijom događaja ocijenio da svjedok Z.K. s mjesta na kojem je stajao nije mogao vidjeti što se događalo u dvorištu oštećenika.

Pritom žalba naglašava i druge osobine ličnosti supruge oštećenika čime nastoji u cijelosti učiniti njezin iskaz nevjerodostojnim.

Ovdje, prije ocjene cjelokupnog činjeničnog supstrata, treba poći od utvrđenih činjenica da je tri mjeseca nakon inkriminiranog događaja oštećenik umro prirodnom smrću, pa dakle o smamom događaju mogli su iskazivati samo optuženik i svjedokinja D.M.

Stoga se i odlučna činjenica, u kojem je trenutku došlo do ispaljivanja prvog metka iz pištolja optuženika, te položaja u kojem se nalazio tada oštećenik, mogla ocijeniti samo na temelju ocjene o vjerodostojnosti iskaza svjedokinje D.M.

Ova svjedokinja u svom iskazu tvrdi, a što prihvaća i sud prvog stupnja da je optuženik, odmah nakon što su otvorena vrata kuće, ispred betonskog podesta pucao u pravcu oštećenika koji je u tom trenutku bio bočno, lijevom stranom tijela, okrenut optuženiku.

U odnosu na ispaljivanje hitaca, vještak balističar nedvojbeno je utvrdio da čahura pronađena ispred ulaznih vratiju u kuću, kao i zrno metka izvađeno iz tijela oštećenika, ispaljeni su iz pištolja koji je oduzet od optuženika.

Upravo vještački nalaz vještaka balističke struke isključuje istinitost obrane optuženika, s obzirom na materijalni trag u vidu pronađenih čahura, a posebice one koja je pronađena na mjestu ispred betonskog podesta kuće, iz čega nedvojbeno proizlazi da je prvi metak ispaljen u prostoru ispred kuće, zbog čega se onda i na temelju postojanja ovog materijalnog traga ocijenjuje vjerodostojnim iskaz svjedokinje D.M.

U tom sklopu pravilno je ocijenjen iskaz svjedokinje u pogledu oštećenja vratiju sjekirom, kada i sam optuženik u istrazi priznaje da je dva puta sjekirom udario po vratima kuće oštećenika, koju je činjenicu kasnije tijekom glavne rasprave porekao ali ju je sud prvog stupnja ispravno ocjenio. Isto tako, u sklopu činjeničnih utvrđenja, za žalitelja je i dalje ostala sporna namjera optuženika da oštećenika liši života prije svega zbog činjenice da su kod oštećenika nastupile lake tjelesne povrede u vidu prostrijelne rane lijeve nadlaktice, te ustrijelne rane u području lijevog prsišta, ili određenije stijenke lijeve strane grudnog koša.

Pritom žalba dovodi u svezu i udaljenost mjesta s kojeg je pucano.

Međutim, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, u svezi ove žalbene tvrdnje, treba reći, da je u suglasju s nalazom i mišljenjem balističkog vještaka optuženik pucao u blizini betonskog podesta, pri ulazu u kuću, ciljajući u gornji dio tijela oštećenika, što je sve identično i s nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka koji je izričito naglasio da na temelju topografsko- anatomskih odnosa ozlijeđenih struktura postoji mogućnost da su obje streljne rane nastale djelovanjem jednog jedinog projektila koji je naprije doveo od prostrijela lijeve nadlaktice, a zatim do ustrijela lijeve strane grudnog koša, zbog čega sud prvog stupnja s pravom zaključuje da je svijest optuženika u tom trenutku, pucanjem u gornji dio tijela oštećenika, išla za lišavanjem života oštećenika, neovisno o tome što su pri ostvarenju obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju nastale samo dvije lake tjelesne povrede, posebno, i u zbiru.

Iz izloženog proizlazi da se žalbenim navodima optuženika, u stvari, polazi od onog činjeničnog stanja koje je po njegovoj subjektivnoj procjeni trebalo biti utvrđeno, u kom sklopu za žalitelja je i dalje sporno postupanje u nužnoj obrani, odnosno u granicama prekoračenja nužne obrane, zbog njegove tvrdnje da je oštećenik krenuo za njim s kopljem, a iz rezultata dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da se oštećenik povukao nakon ranjavanja, dok je supruga oštećenika D.M. preuzela inicijativu na način da je kroz 25 m dugačko dvorište tjerala optuženika iz dvorišta, koji je pritom ispaljivao preostale metke iz pištolja u tlo.

Sukladno iskazu svjedokinje D.M. oštećenik je nakon prvotnog povlačenja u kuću, zbog šoka kojeg je pretrpio uslijed ranjavanja, ponovno izišao pred vrata i verbalno podržavao svoju suprugu u nakani da istjera optuženika iz njihova dvorišta.

Pritom je svjedokinja D.M. izričito izjavila "da je kojim slučajem imala nešto u rukama, sigurno bi takvim predmetom dotukla optuženika", a ovako mogla ga je gađati samo posudama koje su se nalazile na dvorištu, a služe za hranu domaćim životinjama.

Stoga, potpunim i pravilnim utvrđenjima suda prvog stupnja, o toj odlučnoj činjenici treba još samo nadodati, da iz izloženog proizlazi da je očito optuženik bio napadač koji je u kuću oštećenika i njegove supruge došao s pripremljeom sjekirom, kojom je oštetio i vrata kuće oštećenika, ali i pištoljem, iz kojeg je odmah pucao u oštećenika, u trenutku kada mu je ovaj otvorio vrata, i lijevom stranom tijela bio upravljen prema cijevi optuženikova pištolja.

Iz izloženog dakle proizlazi da nema ni nužne obrane, a ni prekoračenja nužne obrane kako je to ispravno zaljučio i sud prvog stupnja, koje zaključke u pogledu ovih odlučnih činjenica prihvaća i sud drugog stupnja.

Stoga je sud prvog stupnja na temelju provedenog postupka, kao i izvedenih dokaza u cjelini pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kada je djelatnost optuženika ispravno pravno označio, te ga oglasio krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH.

Isto tako, nije osnovana ni žalba optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, tijekom postupka ničim nije bilo dovedeno u pitanje psihičko stanje optuženika, niti se on na postojanje psihičkih smetnji nije pozivao, već je isticao samo organske bolesti u vidu kroničnog oboljenja bubrega, te pretrpjelog infarkta, zbog čega i od strane prvostupanjskog suda nije bilo potrebe za provođenjem psihijatrijskog vještačenja.

Isto tako, ni u pogledu ocjene stanja razdraženosti, kada je sukladno rezultatima dokaznog postupka, optuženik došao u kuću oštećenika sa sjekirom i pištoljem, nenajavljen, noću, a prvi hitac ispaljen je u trenutku kada mu je oštećenik otvorio vrata.

Iz izloženog proizlazi da ukoliko je i postojalo razdraženo stanje kod optuženika, on se je u to stanje razdraženosti sam doveo, svojim ponašanjem, pa ni ta okolnost nije upućivala na potrebu provedbe psihijatrijskog vještačenja.

Nije dakle osnovana ni žalba optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja

Nije u pravu ni državni odvjetnik kada tvrdi da je kod optuženika postojala izravna namjera da oštećenika liši života, već i zbog činjenice da je prvi metak ispaljen ispred podesta kuće oštećenika, dakle, s manje udaljenosti, kao i daljnja činjenica da je oštećenika gađao u pravcu grudnog koša, što je rezultirao zadavanjem dvaju lakih tjelesnih povreda, zbog čega državni odvjetnik smatra da upravo lokacija povreda, kao i blizina ispaljivanja metka upućuju na postojanje izravne namjere kao jedinog mogućeg oblika krivnje kojom je kazneno djelo ubojstva u pokušaju počinjeno.

Međutim, kod ocjene ove odlučne činjenice, oblika krivnje, valja poći od utvrđenog činjeničnog stanja koje proizlazi iz provedenog balističkog, sudsko-medicinskog vještačenja, te ocjene iskaza svjedokinje D.M., iz kojih dokaza proizlazi da je optuženik ispalio samo jedan jedini metak u pravcu gornjeg djela tijela oštećenika (ne grudnog koša, kako to navodi državni odvjetnik), kada je oštećenik svojom lijevom bočnom stranom tijela bio okrenut optuženiku, zbog čega je i došlo prvo do prostrjelne rane lijeve nadlaktice, a potom do ustrjelne rane lijeve strane grudnog koša (time da je metak kasnije operativno izvađen iz tijela oštećenika).

Okolnost, da je u tom trenutku u spremniku pištolja optuženika bilo još pet metaka, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, očito je da optuženik nije imao izravnu namjeru da oštećenika liši života, jer bi tada ispalio i ostale metke.

Uz navedeno, optuženik je imao još i daljnju mogućnost da oštećenika liši života, da je to doista i htio, kada iz iskaza svjedokinje D.M. proizlazi da se oštećenik poslije ranjavanja doista sklonio u kuću, ali je u nastavku događaja ponovno izašao pred kuću i riječima bodrio svoju suprugu kada je ova iz 25-metarskog dvorišta tjerala optuženika na ulicu.

Optuženik je tada ispaljivao po dvorištu preostale metke, a da je imao izravnu namjeru oštećenika lišiti života, bio bi to i tada učinio.

Sve to, dakle, upućuje na ispravnost zaključka suda prvog stupnja u pogledu odlučne činjenice, oblika krivnje kojom je optuženik postupio, i koju sud prvog stupnja označuje kao neizravnu namjeru, kada je taj sud našao da je optuženik ipak bio svjestan da ispaljivanjem metka u gornji dio tijela oštećenika ovog može lišiti života, na koju je posljedicu on samo pristao, ocjenom rezultata cijelog dokaznog postupka. U tom dijelu, dakle, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve okolnosti koje su inače u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH bile od utjecaja na odmjeravanje kazne optuženiku, pa je tako poseban značaj dao olakotnim okolnostima u svezi životne dobi optuženika, njegovog narušenog zdravstvenog stanja u vidu kronične bolesti bubrega i srčanog oboljenja, kao i okolnost da su doista odnosi između oštećenika i njegove supruge s jedne strane, te optuženika, u vrijeme inkriminiranog događaja, bili poremećeni, dok mu raniju osuđivanost za istovrsna kaznena djela (laku tjelesnu i tešku tjelesnu povredu) ne uzima kao otegotno, s pravom, zbog proteka vremena od učina tih djela.

Ovako utvrđenim olakotnim okolnostima treba dodati i okolnosti sadržane u žalbi optuženika (i dokumentirane), a iz kojih proizlazi da je zajedno sa suprugom davao humanitarnu pomoć za izgradnju dječje bolnice, kao i bolest supruge prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji.

Međutim, ipak po nalaženju ovog drugostupanjskog suda imajući u vidu sve utvrđene olakotne okolnosti, a nepostojanje otegotnih, s obzirom na utvrđenu težinu djela, kao i stupanj kaznene odgovornosti optuženika, primjereno je bilo prema optuženiku izreči kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, s kojom će se kaznom, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda postići svrha kažnjavanja iz čl. 31. u svezi s čl. 4. st. 2. OKZRH.

Iz istih razloga nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, posebice cijeneći sve naprijed utvrđene olakotne okolnosti, dok državni odvjetnik u svojoj žalbi, iz ove žalbene osnove, osim isticanja zakonske svrhe generalne prevencije na potencijalne počinitelje ovakovih kaznenih djela, ništa novo ne navodi.

Stoga je presuđeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 18. studenog 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Katica Jelić, v.r.