Revr-1398/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1398/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. E. iz K., zastupane po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz S., protiv tuženika D. d.d. S., zastupane po generalnom punomoćniku B. B., dipl. pravniku tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljene protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-5690/08 i Gžx-207/08 od 9. travnja 2009., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-288/04 od 16. lipnja 2008. i rješenje istog suda i istog poslovnog broja kojim je odbačena tužba tužiteljice na utvrđenje pravnog sljedništva tuženika, u sjednici održanoj 16. listopada 2013.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice J. E. kao neosnovana protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-5690/08 i Gžx-207/08 od 9. travnja 2009., u dijelu kojim je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-288/04 od 16. lipnja 2008. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 158.313,47 kn sa zatraženim zateznim kamatama.

r i j e š i o j e :

U preostalom dijelu kojim je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-5690/08 (Gžx-207/08) od 9. travnja 2009. potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 288/04 od 16. lipnja 2008. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 10.482,95 kn sa zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem je rješenjem drugostupanjskog suda sadržanim u toj presudi odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno rješenje istog suda i istog poslovnog broja u dijelu u kojem je odbačena tužba tužiteljice na utvrđenje pravnog sljedništva tuženika na temelju odluke o pretvorbi Poslovnog sustava D. H. S. i rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 10. prosinca 1993., revizija tužiteljica se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na iznos od 10.482,95 kn na ime plaće sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos razlike plaće do isplate, te je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 158.313,47 kn na ime potraživanja utvrđenog odlukom u stečajnom postupku sa protekom zakonske zatezne kamate od 20. studenog 2003. do isplate. Istom presudom je odbijen u cijelosti i podredni tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženiku isplata protuvrijednosti iznosa od 5.279,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Rješenjem istog suda odbačena je tužba u dijelu u kojem je zatraženo da se utvrdi da je D. d.d. S., na temelju odredbe čl. 13. Odluke o pretvorbi Poslovnog sustava D. H. S. i rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 10. prosinca 1993., a o odobravanju pretvorbe, pravni sljednik svih poduzeća u sustavu bivšeg Poslovnog sustava D. H. S. i D. V. d.d. S.. Također je rješenjem odbijen prijedlog tužiteljice radi donošenja privremene mjere, a odbijen je i zahtjev za naknadu parničnog troška.

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.482,95 kn, kao i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 158.313,47 kn. Također je rješenjem istog suda djelomično odbijena žalba tužiteljice, te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je odbačena tužba tužiteljice, dok je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen podredni zahtjev tužiteljice za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 5.279,60 EUR.

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja kojim je odbijena žalba tužiteljice te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje reviziju je podnijela tužiteljica. Protiv presude u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.482,95 kn sa zakonskim kamatama na pojedine dijelove glavnice tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 96/08 – odluka USRH, 123/08 - dalje: ZPP). Protiv presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 158.313,47 kn revizija je podnesena pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te preinači presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice.

Također je podnesena revizija protiv rješenja kojim je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je odbačena tužba tužiteljice na utvrđenje pravnog sljedništva tuženika zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prihvati revizija u odnosu na navedeno rješenje.

U odgovoru na reviziju tuženica predlaže da revizijski sud odbaci reviziju kao nedopuštenu, a podredno da ju odbije kao neosnovanu.

Revizija tužiteljice je neosnovana i to u odnosu na postavljen tužbeni zahtjev za iznos od 158.313,47 kn, dok je nedopuštena u odnosu na tužbeni zahtjev za iznos od 10.482,95 kn i u odnosu na rješenje kojim se potvrđuje rješenje o odbačaju tužbe.

U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa 10.482,95 kn, revizija nije dopuštena. Navedeni zahtjev tužiteljica potražuje po osnovi razlike plaće iz radnog odnosa, dok drugi zahtjev na isplatu 158.313,47 kn potječe iz odluke suda donesene u stečajnom postupku pa je riječ o zahtjevima koji nemaju istu osnovu.

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Da bi ova revizija bila dopuštena, u reviziji kumulativno moraju biti navedene obje procesne pretpostavke propisane odredbom čl. 382. st. 3. ZPP. Odnosno u reviziji stranka mora naznačiti određeno pravno pitanje, individualizirano na način da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju, u okviru koje zakonske norme, ili određenog pravnog instituta, je riječ. Također, stranka mora izložiti razloge zbog kojih neko pitanje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ti su razlozi samo primjerice navedeni u odredbi čl. 382. st. 2. toč. 1. do 4. ZPP.

U slučaju da je u reviziji izostala bilo koja od procesnih pretpostavki propisanih čl. 382. st. 3. ZPP, tada nema niti uvjeta za razmatranje revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP. Ovo zbog toga što je odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP propisano da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se revizijom pobija i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U konkretnoj reviziji tužiteljica ne postavlja nijedno individualizirano pravno pitanje.

U takvoj situaciji revizijski sud nije ovlašten ispitivati krije li se možda u ostalim navodima revizije važno pitanje. Također nije ovlašten u fazi ispitivanja postojanja pretpostavki za dopuštenost izvanredne revizije ulaziti u ocjenu pravilne primjene materijalnog prava i postojanja bitnih povreda. Takvim bi se širokim tumačenjem izgubila granica koja je zakonom postavljena između redovne i izvanredne revizije.

S obzirom da iz navedenog proizlazi da revizija ne sadrži pravno pitanje, ista ne sadrži pretpostavku iz čl. 382. st. 3. ZPP, pa nije dopuštena, te ju je glede zahtjeva na isplatu iznosa 10.482,95 kn sa zateznim kamatama valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 1. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

Nadalje, nedopuštena je revizija i u odnosu na rješenje kojim je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana, te je potvrđeno rješenje u dijelu u kojem je odbačena tužba tužiteljice.

Naime, prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

Prema odredbi čl. 382. st. 1 ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kn. U konkretnom slučaju predmet spora u odnosu na rješenje je utvrđenje pravnog sljedništva tuženika na temelju odluke o pretvorbi poslovnog sustava, dakle tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu, pa su za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora mjerodavne odredbe čl. 40. ZPP.

Odredbom st. 2. čl. 40. ZPP propisano je, da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Prema odredbi st. 4. čl. 40. ZPP, ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, prvostupanjski sud će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba.

Nadalje, odredbom st. 5. čl. 40. ZPP propisano je ako prvostupanjski sud u slučaju iz st. 4. tog članka ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku, najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn.

Tužitelj u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora.

S obzirom na tu okolnost, a u skladu s citiranom odredbom st. 4. čl. 40. ZPP, vrijednost predmeta spora trebao je rješenjem odrediti prvostupanjski sud.

Međutim, prvostupanjski sud do zaključenja glavne rasprave vrijednost predmeta spora nije odredio rješenjem, tako da se prema odredbi st. 5. čl. 40. ZPP smatra da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn, zbog čega revizija nije dopuštena.

Zbog ovih je razloga reviziju podnesenu protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbačaju tužbe kao nedopuštenu valjalo odbaciti (čl. 392. st. 1. ZPP).

U odnosu na zahtjev na isplatu 158.313,47 kn, revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je pobijana revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP.

Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sadrži razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, odnosno rezultatom cjelokupnog postupka. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

U postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su bili odlučni za donošenje presude u ovom postupku pa u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, kao i čl. 8. ZPP koju povredu sadržajno ističe podnositeljica revizije. Zbog izloženog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava podnositeljica revizije dijelom iznesenih navoda prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog izloženog navodi tužiteljice kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice da joj tuženik po osnovi odluke Trgovačkog suda u Splitu broj St-133/03 od 15. rujna 2004. donesene u stečajnom postupku, kojom je priznato potraživanje isplati iznos od 158.313,47 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenoga 2003. do isplate. Naime, radi se o tužbenom zahtjevu kojeg tužiteljica temelji na priznanju tražbine u stečajnom postupku koji je proveden nad stečajnim dužnikom D. V. d.d. S.. Isti je postavljen i specificiran na ročištu 20. veljače 2008. Takav tužbeni zahtjev su nižestupanjski sudovi odbili.

Utvrđeno je da je tužiteljici rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St-133/03 od 15. rujna 2004. u stečajnom postupku otvorenom nad Trgovačkim društvom D. T. S. priznato potraživanje u iznosu od 158.313,47 kn.

U tijeku postupka utvrđeno je da je tužiteljica bila zaposlenica D. S. d.d. u razdoblju od 1. travnja 1990. do 29. veljače 1992., a od 1. ožujka 1992. do 14. prosinca 1996. da je bila u radnom odnosu kod D. – V. d.d. S., kada joj je radni odnos prestao sporazumom.

S obzirom na takvo utvrđenje pravilno su sudovi odbili tužbeni zahtjev jer je tužiteljica na dan prestanka radnog odnosa bila u radnom odnosu kod D. - V. d. d. S., a ne kod tuženika D. d.d. S.. Zbog toga tuženik ne može odgovarati za ispunjenje obveze iz osnove rada, niti tražbine priznate u stečajnom postupku koji je vođen nad poslodavcem tužiteljice D.

V. d.d. S..

S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice podnesenu protiv presude i presuditi kao u izreci presude.

U Zagrebu, 16. listopada 2013.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.