K-25/2015-6 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: K-25/15-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Vladimira Živaljića kao predsjednika vijeća, te sudaca porotnika Ivane Kliškinić i Petra Brkovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Nives Šimić kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv optuženika N. Z., zbog kaznenog djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi sa stavkom 1., te u svezi s člankom 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, dalje u tekstu: KZ/11), nakon rasprave održane 22. rujna 2015., u nazočnosti optuženika N. Z. s braniteljicom J. M., odvjetnicom u S. i zamjenice Županijskog državnog odvjetnika u Splitu, Marine Matušan,

p r e s u d i o j e

temeljem odredbe članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, dalje u tekstu ZKP/08)

Optuženik: N. Z. sin A. i I. rođene Z. rođen ... u B. s. s prebivalištem u S., Hrvat, državljanin RH, dipl. oec, sa završenom visokom stručnom spremom, oženjen, otac troje djece

o s l o b a đ a s e o p t u ž b e

da je 10. srpnja 1995. u S., B. B. kao direktor trgovačkog društva A. T. d.d. S., suprotno članku 252. stavku 1. Zakona o trgovačkim društvima, prema postignutom dogovoru s N. Z., u nakani ostvarivanja B. B. nepripadne materijalne koristi u velikom iznosu na štetu društva A. T., bez prethodnog javnog objavljivanja sklopio ugovor kojim društvo A. T. prodaje N. Z. poslovni prostor u S., ..., površine 47 m², po prethodno neosnovano na navodno održanoj skupštini društva od 2. srpnja 1995. utvrđenoj znatno nižoj cijeni od 107.000,00 kuna koju je sam B. B. odredio, znajući kako je tržišna vrijednost prostora znatno veća i iznosi 493.030,00 kuna tj. 137.000 DEM, pri čemu je N. Z. u cilju omogućivanja na taj način B. B. pribavljanja nepripadne imovinske koristi prisvajanjem novca koji pripada društvu, prihvatio da sklope dvojne ugovore i da dio cijene plati B. B. u gotovini na ruke, a ne na žiro računa društva, pa su ugovorom od 10. srpnja 1995. i njegovim aneksom od istog datuma dogovorili cijenu i poslovni prostor prodali N. Z. za iznos od 70.000 DEM, time što je dio iznosa cijene od 30.000 DEM protuvrijednosti u kunama N. Z. platio na žiro račun društva A. T., dok je sukladno odredbama aneksa ugovora iznos od 40.000 DEM predao na ruke B. B., koji ovaj nije položio na račun ni u blagajnu društva, nego ga za sebe zadržao, čime su ostvarili B. B. nepripadnu materijalnu korist u iznosu 40.000 DEM protuvrijednosti 144.000,00 kuna, za koji iznos su oštetili trgovačko društvo A. T. d.d. S.,

dakle, drugome s namjerom pomogao da u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i na taj način pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu, a kaznenim djelo je pribavljena znatna imovinska korist,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – pomaganje u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju – djelo opisano i kažnjivo po članku 246. stavku 2. u svezi stavka 1. i u svezi s člankom 38. KZ/11.

Temeljem odredbe članka 149. stavka 1. ZKP/08 troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je pred ovim sudom optužnicu broj K-DO-155/01 od 27. rujna 2005. protiv optuženika N. Z. i dr., a zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u svezi s stavka 3. i 1., te članka 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda RH 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11).

Povodom navedene optužnice Županijski sud u Splitu je 23. travnja 2012. pod brojem K-96/05 donio presudu kojom je optuženika N. Z. proglasio krivim za utuženo kazneno djelo, i osudio kaznom zatvora u trajanju od 10 mjeseci uvjetno na 2 godine, uz oduzimanje protupravno stečene imovinske koristi u iznosu od 242.000,00 kuna. Međutim, navedena je presuda u žalbenom postupku presudom Vrhovnog suda RH broj I Kž-450/12-9 od 6. svibnja 2014., u odnosu na optuženika N. Z. ukinuta, te je predmet vraćen na ponovni postupak i odluku.

U obnovljenom postupku koji se pred ovim sudom vodio pod brojem K-37/14 uređujuća zamjenica ŽDO-a u Splitu je slijedom odredbe članka 3. KZ/11, a budući se u međuvremenu promijenio kazneni zakon, izmijenila optužnicu tako da se optuženiku N. Z. stavlja na teret počinjenje kaznenog djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju, a koje kazneno djelo je opisano po članku 246. stavku 2. u svezi stavka 1. i u svezi s člankom 38. KZ/11. U ovom obnovljenom postupku 2. prosinca 2014. donesena je presuda kojom se optuženik N. Z. oslobađa optužbe. No povodom žalbe ŽDO-a u Splitu i ova presuda je ukinuta rješenjem Vrhovnog sud RH broj IKŽ-66/15-4 od 26. svibnja 2015., te je predmet opet vraćen na ponovni postupak i odluku.

Na početku rasprave u ovom obnovljenom postupku optuženik N. Z. se izjasnio kako se ne osjeća krivim za utuženo kazneno djelo, te da će obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka. Kod takvog stava optuženika prema optužnici sud je otvorio dokazni postupak. U dokaznom postupku suglasnošću stranaka, a temeljem odredbe članka 431. stavka 1. točke 6. ZKP/08 pročitani su zapisnik istražnog suca Županijskog suda u Splitu broj II KIO- 188/01 od 13. travnja 2005. o ispitivanju svjedoka A. Č. (list 170 spisa), te zapisnik o ispitivanju dotičnog svjedoka tijekom prethodno vođene rasprave u ovom kaznenom predmetu od 13. siječnja 2011. (list 258 spisa); zapisnik istražnog suca Županijskog suda u Splitu broj II KIO-188/01 od 1. travnja 2005. o ispitivanju svjedokinje D. V. (list 168 spisa), te zapisnik o ispitivanju dotične svjedokinje tijekom prethodno vođene rasprave u ovom kaznenom predmetu od 24. veljače 2011. (list 262 spisa); zapisnik s prethodno vođene rasprave u ovom kaznenom predmetu o ispitivanju stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije P. J. od 31. siječnja 2012. (list 302 i 303 spisa), te financijsko knjigovodstveno vještačenje izrađeno tijekom prethodnog postupka po istom vještaku (list 173-181 spisa); zapisnik s prethodno vođene rasprave u ovom kaznenom predmetu o ispitivanju stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo J. M. od 15. rujna 2011. (list 276 spisa), te građevinsko vještačenje izrađeno po istom vještaku za potrebe postupka vođenog pred Trgovačkim sudom u Splitu (prilog "A" i "B" spisa).

U dokaznom postupku također su pročitani i očevidnik o redoslijedu plaćanja, izvadak iz sudskog registra, bilance, računi dobiti i gubitka za društvo A. T. (list 10-16, 66-71, 113- 116, te prilog "A" i "B"), povijesni izvadak iz sudskog registra, obrazac Bon 2, očevidnik o redoslijedu plaćanja, te karton deponiranih potpisa za društvo S. A. (list 55-62 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo A. T. (list 63-65 spisa), karton deponiranih potpisa za društvo A. T. (list 72-73 spisa), dokumentacija vezana uz plaćanje dionica za društvo B. tj.

A. T. H. fondu za privatizaciju (list 85-90 spisa), dokumentacija vezana uz kredite Splitske banke (list 152-166 spisa, te prilog "A" i "B"), dokumentacija vezana uz pretvorbu društva B., posebno dodatak elaborata o procijenjenoj vrijednosti, zapisnici Porezne uprave o utvrđivanju prometne vrijednosti građevinskih objekata za dva poslovna prostora, odluke skupštine društva A. T. o prodaji poslovnih prostora, kupoprodajni ugovori između društva A. T. i J. Š., te između društva A. T. i N. Z., aneksi tih ugovora, rješenja porezne uprave o utvrđivanju visine poreza, priznanice o plaćanju poreza na promet nekretnina za spomenute poslovne prostore, izvadci Zavoda za platni promet o plaćanju kupoprodajne cijene za navedene poslovne prostore, rješenja o otvaranju stečajnog postupka nad društvom A.

T. i S. A. (prilog "A" i "B"), te presuda Županijskog suda u Splitu broj K-96/05 od 23. travnja 2012. (list 335-396 spisa) i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž- 650/12-9 od 25. veljače 2014. (list 385-391 spisa) kojom presudom je u žalbenom postupku potvrđena prije citirana presuda Županijskog suda u Splitu u odnosu na okrivljenika B. B. Prilikom iznošenja obrane u ovom kaznenom postupku optuženik N. Z. je naveo kako je u svezi predmetnog slučaja dao obranu pred istražnim sucem tijekom prethodnog postupka i na prije vođenim raspravama.

Stoga u cijelosti ostaje pri tim svojim ranijim obranama zbog čega je predložio da se pročitaju zapisnici o uzimanju njegovih obrana, a što je i učinjeno. Inače, optuženik niječe počinjenje utuženog kaznenog djela. Naime, navodi kako je B. B. upoznao 1995., a povodom oglasa kojeg je dotični objavio u dnevnom listu Slobodna Dalmacija o prodaji jednog poslovnog prostora u ulici ... u S. Otišao je pogledati prostor koji se prodaje, te je utvrdio kako je riječ o dva poslovna prostora koja su bila jedan do drugoga, a za koje prostore je B.

B. tvrdio da su u vlasništvu njegovog poduzeća. D. je kazao kako hitno mora prodati jedan poslovni prostor obzirom da pokreće proizvodnju aluminijske bravarije pa mu je potreban novac. Za prodaju poslovnog prostora B. B. je tražio iznos od 85.000,00- 90.000,00 ondašnjih DEM s tim da mu je on ponudio 70.000,00 ondašnjih DEM. Nakon desetak dana B. B. ga je pozvao na razgovor vezano za prodaju poslovnog prostora, a koje prigode je dotičnom ponovio kako ostaje pri ponuđenom iznosu od 70.000,00 ondašnjih DEM. No, kako je B. B. doista bio potreban novac, a nije bilo drugih ponuda, pristao je da mu proda poslovni prostor za iznos od 70.000,00 ondašnjih DEM govoreći mu da bira koji će od dva poslovna prostora kupiti.

Kada je odabrao poslovni prostor zaključili su ugovor o kupoprodaji s tim da su doista zaključena dva ugovora. Naime, jedan ugovor je zaključen na iznos od 30.000,00 ondašnjih DEM, a koji iznos je trebalo platiti na žiro račun trgovačkog društva A. T. u vlasništvu B. B., te aneks ugovora u iznosu od 40.000,00 ondašnjih DEM koji novac je trebao platiti direktno na ruke B. B. Dotični je inzistirao na ovakvom zaključenju ugovora i na ovakvom načinu plaćanja, odnosno inzistirao je s dijelom plaćanja na ruke, a dijelom na bezgotovinski način.

Aneksom ugovora B. B. se obvezao uknjižiti prostor na njegovo ime kao kupca. Inače, prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora nije mu bilo ništa čudno budući je smatrao kako je tvrtka A. T. vlasništvo B. B. pa je svejedno da li dotičnom plaća na ruke ili na žiro račun s tim što mu B. B. nije predočavao nikakav vlasnički list iz kojeg bi proizlazilo kako je vlasnik poslovnog prostora njegova firma. Osvrćući se na navode iz optužnice kako postoji razlika između tržišne vrijednosti prostora i one ugovorene, odnosno one cijene za koju je poslovni prostor kupio optuženik navodi kako smatra da je vrijednost poslovnog prostora upravo onolika koliku je on i platio.

Službenici porezne uprave prilikom izlaska na teren, a u svrhu razreza poreza na promet, odredili su nerealno visoku vrijednost kupljenog poslovnog prostora. No, i unatoč tome pristao je platiti porez u visini koja je određena od strane porezne uprave, a unatoč tome što je smatrao kako je razrezan porez u nerealno visokom iznosu. Raspitujući se u to vrijeme o cijenama poslovnih prostora u navedenoj gradskoj zoni utvrdio je kako se cijene poslovnih prostora kreću otprilike u okviru one koju je on platio za predmetni poslovni prostor. Naglašava kako se ne osjeća krivim za utuženo kazneno djelo, te da je prilikom kupoprodaje postupao zakonito.

U tom smislu ističe i činjenicu kako su poslovni prostori u navedenoj zoni prodavani i po nižim cijenama pa je tako i drugi poslovni prostor vlasništvo tvrtke A. T. prodan tijekom stečajnog postupka na javnoj dražbi za puno manji iznos u odnosu na onaj iznos koji je on platio B. B. za poslovni prostor koji je kupio. Odgovarajući na pitanja naveo je kako je prilikom kupnje poslovnog prostora B. B. kazao kako on zastupa trgovačko društvo A. T. u potpunosti, te da je on apsolutni vlasnik društva. Osim toga dotični je predočio dokumentaciju glede pretvorbe i privatizacije navedenog društva na koji način je dodatno želio ukazati kako je on ovlašten za prodaju predmetne nekretnine.

Istakao je kako je ugovor zaključen na prije opisani način upravo na inzistiranje B. B. koji je tražio da jedan dio kupoprodajne cijene isplati na ruke navodeći da će on taj iznos poslije položiti na žiro račun tog trgovačkog društva. Pristao je na takvo traženje B. B., te mu nije poznato što je dotični dalje radio s tim novcem, a uostalom to i nije njegova stvar.

Kao što je prije istaknuto na raspravi u ovom obnovljenom postupku pročitani su zapisnici o iskazivanju svjedoka A. Č. i D. V. tijekom prije vođenog postupka.

Tako svjedok A. Č., koji je bio stečajni upravitelj TD A. T. d.o.o., navodi kako ima saznanja da je B. B. prodao dva poslovna prostora u vlasništvu navedenog društva. Inače, dotični je bio dosta aljkav u kontaktu s njime budući nije izvršavao ono što je dogovoreno. Nije imao saznanja o vlasničkoj strukturi A. T. s tim da mu je poznato kako je jedini zaposlenik u navedenom društvu bio B. B. kojemu je prilikom preuzimanja TD A. T. u stečaju, kao stečajni upravitelj, uručio otkaz ugovora o radu.

Svjedok D. V. prilikom ispitivanja u osnovi navodi kako je kao knjigovođa vodila knjige društva A. T., te potvrđuje navode prethodnog svjedoka kako je jedini zaposlenik u navedenom trgovačkom društvu bio B. B. Dotična ima saznanja kako je B. B. prodao poslovni prostor u ulici ... u S. i to ispod tržišne cijene iako je procijenjena vrijednost od Porezne uprave po njenom mišljenju bila previsoka.

Prema vještačenju izrađenom po sudskom vještaku za graditeljstvo J. M., koje vještačenje je pročitan na raspravi, te kazivanje navedenog vještaka na raspravi, proizlazi kako je tržišna vrijednost predmetnog poslovnog prostora 14. srpnja 2009. kada je izvršio očevid iznosila 474.136,00 kuna pa ako je taj poslovni prostor od strane Porezne uprave procijenjen na vrijednost od 493.030,00 kuna da bi to bila i tržišna vrijednost predmetnog poslovnog prostora.

Vještak za financije i knjigovodstvo P. J. naveo je kako B. B. ona sredstva koja je dobio na ruke prodajom poslovnog prostora nije položio na blagajnu ili na žiro račun društva A. T. Na taj način da je dotični ostvario imovinsku korist u iznosu od 144.000,00 kuna. U odnosu na kupnju poslovnog prostora ispod tržišne cijene da je oštećeno trgovačko društvo A. T. (koje trgovačko društvo prema navodima prije spomenutog svjedoka A. Č. stečajnog upravitelja, kao pravni subjekt više ne postoji).

O sadržaju dokumentacije pročitane tijekom rasprave po potrebi će biti riječi u nastavku obrazloženja ove presude.

Sud je na kraju dokaznog postupka, ocjenjujući sve izvedene dokaze i to kako svaki dokaz pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, utvrdio kako nema dokaza da je optuženik N. Z. počinio utuženo kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi sa stavka 1. i u svezi s članka 38. KZ/11.

Naime, nije prijeporno da je optuženik N. Z. sudjelovao u utuženom događaju, budući to i sam priznaje. Međutim, dotični se brani da nije počinio utuženo kazneno djelo jer je kupoprodajni prostor platio po adekvatnoj cijeni, te je isplatu kupoprodajne cijene izvršio dijelom na račun trgovačkog društva A. T., koje društvo je bilo vlasnik - prodavatelj poslovnog prostora, a dijelom na ruke direktoru, odnosno odgovornoj osobi navedenog trgovačkog društva B. B. Smatrao je kako takvim načinom plaćanja B. B. kao direktoru društva, odnosno odgovornoj osobi, s tim da je B. B. ujedno i vlasnik trgovačkog društva A. T., ne čini ništa nezakonito. Inače, da nije njegova stvar što će dalje direktor, odnosno vlasnik društva B. B. učiniti s novcem koji mu je on uplatio za kupljeni poslovni prostor. U svakom slučaju nije mu bila namjera počiniti utuženo kazneno djelo, a koje kazneno djelo nije ni počinio.

Obrana optuženika je osnovana.

Bitne činjenice u ovom kaznenopravnom slučaju nisu prijeporne. Međutim, prijeporno je da li u ponašanju optuženika N. Z. postoje elementi utuženog kaznenog djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju. Tako je neprijeporno da je B. B. pravomoćno osuđen za kazneno djelo počinjeno u događaju zbog kojeg se vodi i ovaj kazneni postupak. Naime, dotični je pravomoćnom presudom ovog suda broj K-96/05 od 23. travnja 2012. osuđen zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11 opisanog pod t.

2. navedene presude, odnosno osuđen je iz razloga što dio kupoprodajne cijene predmetnog poslovnog prostora i to u iznosu od ondašnjih 40.000 DEM, kao direktor društva nije položio na žiro račun navedenog društva već je taj novac u protuvrijednosti od 144.000,00 kuna zadržao za sebe i time ujedno oštetio društvo A. T. Optuženik N. Z. se tereti da je B. B. pomogao pri počinjenju navedenog kaznenog djela, ali kao što je prije rečeno takva teza optužbe tijekom provedenog postupka nije dokazana. Naime, u konkretnom slučaju radi se o ugovornom odnosu između prodavatelja, trgovačkog društva A.

T., kojeg je zastupao B. B. kao direktor tog društva i kupca N. Z. Taj odnos je reguliran ugovorom od 10. srpnja 1995. i aneksom tog ugovora od istog datuma, s tim da je kupac-optuženik N. Z., ugovorene uvjete u cijelosti ispoštivao. Neprijeporna je činjenica kako je optuženik N. Z. dio kupoprodajne cijene isplatio optuženiku B. B. na ruke, a dio na račun trgovačkog društva, kao što je to bilo i ugovoreno. Međutim, ta činjenica sama za sebe nije dostatna za zaključak da je optuženik N. Z. time pomogao B. B., a kako bi ovaj iskoristio položaj i pribavio za sebe protupravnu imovinsku korist u onom iznosu koji je primio na ruke, te taj iznos nije položio na žiro račun društva, a riječ je o kunskoj protuvrijednosti ondašnjih 40.000 DEM.

Tijekom postupka nije utvrđena ni jedna činjenica koja bi bez ikakve dvojbe opravdavala zaključak o postojanju svijesti kod optuženika N. Z. kako svojim djelovanjem pomaže počinjenju kaznenog djela na strani optuženika B. B., odnosno nema dokaza koji bi upućivali na to kako je dotični pri sklapanju ugovora znao da optuženik B. B. dio kupoprodajne cijene, a koju je ovome isplatio na ruke, neće položiti na račun trgovačkog društva, te da će taj novac zadržati za sebe. Od takve se pretpostavke ne može poći tim više jer se optuženik N. Z. brani kako je znao da je trgovačko društvo A.

T. u vlasništvu optuženika B. B. pa je slijedom toga, a dajući ovome novac na ruke, smatrao kako će dotični novac uplatiti na račun društva. Što se tiče onog dijela optužnice da bi optuženik N. Z. pomagao B. B. i na način da se predmetni poslovni prostor proda po znatno nižoj cijeni od tržišne, treba kazati kako se bez obzira na procjenu vrijednosti poslovnog prostora od strane Porezne uprave, te na stav vještaka graditeljske struke J. M. po tom pitanju, sa sigurnošću ne može znati koja je bila stvarna tržišna vrijednost navedene nekretnine.

Naime, ako je poslovni prostor prodan po cijenio od ondašnjih 70.000,00 DEM, s tim da je susjedni, slični poslovni prostor u vlasništvu istog trgovačkog društva tijekom stečajnog postupka prodan po nižoj cijeni, onda se može poći od toga da je iznos od 70.000,00 ondašnjih DEM bila stvarna tržišna vrijednost predmetne nekretnine. No sve da je navedena kupoprodajna cijena poslovnog prostora bila ispod tržišne cijene ni ta činjenica ne znači nužno kako je takvim pravnim poslom optuženik N. Z. ušao u kriminalnu zonu jer je kupoprodajna cijena samo jedan od elemenata ugovora o kupoprodaji.

Inače, opće pravni je standard kako je dozvoljeno sve ugovoriti, a što nije propisima zabranjeno, odnosno ugovor podrazumijeva sukladnu volju dvije ili više strana, u konkretnom slučaju kupca i prodavatelja koji slobodno dogovaraju sve uvjete kupoprodaje nekretnine, pa i kupoprodajnu cijenu. U smislu cjelovitog osvrta na optužnicu također valja napomenuti kako se u optužnici navodi da je predmetni poslovni prostor prodan i bez prethodnog javnog objavljivanja, ali to je u ovom kaznenom slučaju irelevantno jer ne postoji propis koji bi kod konkretnih okolnosti kupoprodaje obvezivao prodavatelja da se poslovni prostor prodaje putem javnog objavljivanja, odnosno putem natječaja.

Inače, sve da je optuženik N. Z. u stanovitom smislu mogao pretpostavljati kako B. B. neće dosljedno i propisno postupiti s dijelom novčanih sredstava koje je u postupku kupoprodaje dotičnom isplatio "na ruke", to istodobno ne mora značiti kako je on imao sigurna saznanja da će B. B. navedeni novac otuđi od trgovačkog društva A. T. tako što ga neće položiti na račun već ga zadržati za sebe.

Dakle, imajući u vidu sve iznijeto proizlazi kako nema jasnih i pouzdanih dokaza prema kojima bi se ponašanje optuženika N. Z. u konkretnom slučaju moglo smatrati njegovom namjerom da pomogne B. B. zloupotrijebiti položaj direktora društva A. T. tako što je dotični novčani iznos kunske protuvrijednosti od ondašnjih 40.000,00 DEM zadržao za sebe. Ako bi i postojali neki indiciji u smislu navoda optužnice, to opet ne predstavlja onu kvantitetu i kvalitetu indicija koji bi tvorili tzv. zatvoreni krug indicija, slijedom čega bi se optuženika moglo proglasiti krivim i osuditi za utuženo kazneno djelo.

Obzirom na sve iznijeto, a budući nije bilo dokaza da je optuženik N. Z. počinio kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. i stavka 1. u svezi sa članka 38. KZ/11, trebalo je u odnosu na dotičnog donijeti oslobađajuću presudu.

Kako je prema optuženiku N. Z. donesena oslobađajuća presude to je u smislu odredbe članka 149. ZKP/08 sudsko vijeće odredilo da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Obzirom na sve iznijeto odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 22. rujna 2015.

Predsjednik vijeća:

Zapisničar:

Vladimir Živaljić

Nives Šimić

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u četiri primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske-Zagreb.