Rev-1465/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1465/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. I. iz Z., koga zastupa B. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 18. studena 1997. godine, br. Gž 1147/97-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. lipnja 1996. godine, br. Pn 1159/95, u sjednici održanoj dana 12. travnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 18. studena 1997. godine, br. Gž 1147/97-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. lipnja 1996. godine, br. Pn 1159/95 u odbijajućem dijelu, tako da se tužitelju dosuđuje na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah pored dosuđenog iznosa od 2.000,00 kn (dvijetisuće kuna) još daljnji iznos od 2.000,00 kn (dvijetisuće kuna), te na ime satisfakcije za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti pored dosuđenog iznosa od 8.000,00 kn (osamtisuća kuna) još daljnji iznos od 6.000,00 kn (šesttisuća kuna), te mu je pored toga tuženik dužan naknaditi parnični trošak u iznosu od 5.200,00 kn (pettisućadvjesto kuna), sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. lipnja 1996. godine do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

U ostalom dijelu odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik platiti tužitelju na ime naknade štete ukupno iznos od 14.300,00 kn, od čega na ime satisfakcije za pretrpljeni strah iznos od 2.000,00 kn, te za duševne boli radi smanjenja životne aktivnosti iznos od 8.000,00 kn, sve zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je preostali dio tužbenog zahtejva odbijen.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj u štetnom događaju tjelesno ozlijeđen, tj. da je zadobio povredu glave i istegnuće mišića vratne kralježnice.

Taj sud je dalje utvrdio da je on zbog zadobivenih ozljeda trpio fizičke boli, a jednako tako da je trpio i strah.

Taj sud je također utvrdio trajanje i jačinu navedenih boli i straha.

Zbog tako utvrđene jačine i trajanja fizičkih boli, ovaj sud smatra, jednako kao i sudovi nižega stupnja da iznos od 4.000,00 kn čini primjereno zadovoljenje tužitelju za te boli.

Glede odluke o visini nematerijalne štete za pretrpljeni strah, po mišljenju ovoga suda, sudovi nižega stupnja su utvrdili visinu te štete u premalenom iznosu od 2.000,00 kn. Ovaj sud smatra da odgovarajuće zadovoljenje za strah takve jačine i trajanja kao što ga je trpio tužitelj iznosi 4.000,00 kn. Ovaj sud jednako tako smatra da su sudovi nižega stupnja utvrdili tužitelju satisfakciju za duševne boli zbog smanjenja njegove životne aktivnosti u premalenom iznosu od 8.000,00 kn. Sud prvog stupnja je, naime, utvrdio da je tužiteljeva opća radna i životna sposobnost smanjena u opsegu od 5-10%, a kako je tužitelj u času štetnog događaja bio vrlo mlade životne dobi od 23 godine iznos od 8.000,00 kn je premalena satisfakcija za duševne boli koje će on trpjeti zbog smanjenja svoje životne aktivnosti, već po mišljenju ovoga suda primjereno zadovoljenje za te boli iznosi 14.000,00 kn. Stoga je u navedenim dvijema odlukama pogrešno primjenjeno materijalno pravo (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima), pa je u tom dijelu reviziju kao osnovanu trebalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP).

Sudovi nižeg stupnja tužitelju su dosudili naknadu materijalne štete zbog tuđe pomoći koja mu je bila potrebna 2-3 tjedna nakon povređivanja i to povremeno u iznosu od 300,00 kn. Tužitelj u reviziji ističe da je visina te štete veća od one koju su utvrdili sudovi nižega stupnja.

Pitanje visine materijalne štete činjenično je pitanje, pa kada se prigovara njezinom utvrđenju, a da se ne ističe da je u postupku dokazivanja učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, niti se ukazuje na pogrešnu primjenu neke materijalno pravne norme, iznosi se zapravo prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega revizija nije dopuštena (čl. 385. st. 3. ZPP).

Stoga revizija glede te odluke nije osnovana.

Zato je reviziju tužitelja protiv odluke o visini naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke boli, te materijalne štete zbog naknade troškova tuđe pomoći kao neosnovane trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi sa čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 12. travnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.