Rev-x-857/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 857/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice M. P. iz S., (OIB: …), II. tužiteljice M. P. iz S., (OIB: …) i III. tužiteljice K. P.-H. iz S., (OIB: …), sve zastupane po punomoćniku S. kbr.1 (OIB: …), radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 1372/16-2 od 5. svibnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Px-68/13 od 8. siječnja 2016., u sjednici vijeća od 26. rujna 2017.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljica odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljica i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je u stavku I. izreke odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika:

- u točki 1. izreke, isplatiti svakoj tužiteljici "s naslova nematerijalne štete" po 220.000,00 kn, odnosno svima ukupno 660.000,00 kn, sve s zakonskim zateznim kamatama računatim od presuđenja pa do isplate,

- u točki 2. izreke, isplatiti I. tužiteljici "s osnova materijalne štete" 14.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama računatim od 5. siječnja 1995. pa do isplate,

- u točki 3. izreke, plaćati "s naslova izgubljenog uzdržavanja počev od 15. siječnja 1995." II. tužiteljici i III. tužiteljici rentu u mjesečnom iznosu od 2.714,00 kn s time da obroke dospjele do pravomoćnosti presude plati odjednom i u roku od 15 dana s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama na svaki dospjeli a neisplaćeni obrok rente od dana dospjelosti pa do isplate, a one obroke koji budu dospijevali ubuduće - svakog prvog, a "najkasnije do 5-tog u mjesecu za tekući mjesec i to na ruke tužiteljice pod 1. kao zz tužiteljica pod 2. i 3., sve pod prijetnjom ovrhe",

- u točki 4. izreke, isplatiti "tužiteljicama cjelokupni parnični trošak.“,

dok su u stavku II. izreke tužiteljice obvezane nadoknaditi tuženiku parnični trošak od 20.000,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljice su podnijele reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. (učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom) i st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljica je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidentica da se osporena presuda ne može ispitati - budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dano obrazloženje je nerazumljivo i proturječno rezultatima provedenog dokaznog postupka, ta presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevu tužiteljica od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve ovdje (za odluku o predmetu spora) relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revidentice upućuju) iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. ZPP-a.

Kod toga je za istaći da je osporena presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo, te da je temeljena na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda - jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

Navodi kojima revidentice dovode u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o uzrocima događaja kojemu daju značaj štetnog i tvrde:

- da je "sud nekritički prihvatio mišljenje vještaka, u potpunosti zanemarujući sve ostale dokaze...i svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva temeljio na djelovima nalaza i mišljenja vještaka",

- da je ovdje propušteno pravilno ocijeniti iskaz koji je dr. R. dao tijekom postupka, a iz kojeg (da) proizlazi da je "isti bio upoznat s činjenicom da je kod Soludeksa 1 manja gustoća od Soludeksa 40 i 70, da se može dati kao probna terapija kako bi se vidjela reakcija na lijek Soludeks veće molekularne težine...te da su mu poznate kontraindikacije Soludeksa 40 u smislu preosjetljivosti koja se kreće od najblažeg oblika sve do najtežih oblika, kao što je anafilaktički šok...", ali i da je usprkos tim saznanjima "ne samo propustio pok. M. P.3 dati Soludeks 1 prije davanja Soludeksa 40, već nije dao posebne upute ni medicinskim sestrama u odnosu na kontraindikacije, ocjenjujući kako to u konkretnom slučaju nije potrebno",

- da "zbog propusta suda da rukovodi vještačenjem, vještaci nisu uzeli u obzir" prethodno navedeno i da "operativni zahvat kojeg je izveo dr. R. (a nakon kojeg je pok. M. P.3 ordiniran fatalni Soludeks 40) nije bio hitni medicinski zahvat izveden u cilju saniranja ranjavanja koje je pok. M. P.3 pretrpio 23. prosinca 1994.",

u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom svojeg shvaćanja provedenih dokaza, koje shvaćanje sugeriraju prihvatiti), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), ovaj ih sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga neke ostvarene postupovne povrede.

U odnosu na to je za istaći da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revidentice ocjenom dokaza nisu zadovoljne i smatraju da sudovi na temelju provedenih dokaza (uz ostale: vještačenjem po Medicinskom fakultetu Sveučilišta u R., po vještacima prof. dr. sc. Ž. Ž. - specijalisti anesteziologije i intenzivnog liječenja te subspecijalisti intenzivne medicine, prof. dr. sc. T. C. - specijalisti opće kirurgije i supbspecijalisti traumatologije, te prof. dr. sc. D. C. - specijalisti sudske medicine; vještačenjem po vještakinji specijalisti kliničke farmakologije dr. V. V. P.; Izvješća komisije za procjenu uzroka smrti M. P.3 KB S. od 3. ožujka 1995.; medicinske dokumentacije za pok. M. P.3), da su pravilno ocijenjeni - prema njihovom shvaćanju pravnog standarda pravilno, nisu imali razloga odbiti tužbeni zahtjev - već (da) su morali istinitim prihvatiti samo ono što one navode i njihovu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo tužiteljica.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora zahtjev je tužiteljica na obvezivanje tuženika naknaditi im nematerijalnu i materijalnu štetu koju su pretrpjele i koju trpe zbog smrti M. P.3 , supruga I. tužiteljice i oca II. tužiteljice i III. tužiteljice, koji je 23. prosinca 1994. zadobio strijelnu ranu u predjelu potkoljenice - i zbog ove hospitaliziran kod tuženika, gdje je poslije medicinskog zahvata doživio anafilaktički šok i preminuo ... Tužiteljice drže da je smrt M. P.3 nastupila kao posljedica nepažnje i nedovoljne brige onih za koje tuženik odgovara u liječenju pacijenata, odnosno da utuženu štetu trpe zbog neadekvatne i nepravilno ili neprofesionalno pružene liječničke pomoći M. P.3 : jer mu je nakon operativnog zahvata ordiniran lijek Soludeks 40, i to uz olako držanje da neće doći do komplikacija - a da mu nije prije toga ordiniran preventivni lijek Soludeks 1, dekstran niske molekularne mase koji služi za preventivnu primjenu kod davanja infuzija dekstrana Soludeksa 40 i Soludeksa 70. Pritom polaze od shvaćanja da Soludeks 1 djeluje tako da sprečava nastanak teških anafilaktičkih reakcija koje se mogu pojaviti davanjem otopina visokomolekularnih dekstrana - i njegova je indikacija "sprečavanje anafilaktičke reakcije kod davanja otopina dekstrana Soludeksa 40 ili 70".

Sporno je u revizijskom stupnju je li u postupanju liječnika tuženika učinjen propust u liječenju M. P.3 i (time) postoji li odgovornost tuženika za utuženu štetu.

Nižestupanjski sudovi su na temelju činjeničnih utvrđenja, a koja utvrđenja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), zahtjev tužiteljica ocijenili neosnovanim i odbili - uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da je cjelokupno liječenje sada pokojnog M. P.3 provedeno sukladno standardima i pravilima medicinske struke,

- da je "lijek Soludex 40 klinički dekstran koji se uobičajeno primjenjivao sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća kao volumenski nadomjestak kod većih krvarenja za prevenciju stvaranja krvnih ugrušaka i plućne embolije u kirurških bolesnika te za poboljšanje mikrocirkulacijskog krvnog protoka i sprječavanje stvaranja krvnih ugrušaka u malim krvnim žilama u vaskularnoj, plastičnoj i rekonstruktivnoj kirurgiji te pri mikrokirurškim zahvatima"

- a korisnost njegove primjene "daleko nadmašuje rizik pojavnosti teških anafilaktičkih reakcija uzrokovanih njegovim davanjem",

- da "preventivna primjena Soludeksa 1 prije Soludeksa 40 nije bila stručno obvezujuća u spornom razdoblju i ovisila je o osobnoj odluci liječnika" (takva preventivna primjena Soludeksa 1 u spornom razdoblju nije bila uobičajena niti u praksi u svijetu i u nas),

- da, uostalom, i inače predtretman sa Soludeksom 1 ne isključuje nastup teških anafilaktičkih reakcija na Soludeks 40, "već umanjuje trećinu kliničkih manifestacija istih i njihovu učestalost",

- da je u konkretnom slučaju Soludeks 40 "bio pravilno propisan i primijenjen, sukladno sažetku opisa svojstava lijeka u trenutku njegova korištenja 1995.",

- da bi tuženik za utuženu štetu mogao odgovarati samo uz pretpostavke iz odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93 i 3/94 - dalje: ZOO-a), koje se primjenjuju na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), konkretno, a obzirom da nije riječ o štetnim posljedicama zadobivenim u svezi s opasnom djelatnošću - za koje se (u smislu odredbe čl. 173. ZOO-a) odgovara po kauzalnom kriteriju, prema općoj odredbi o odgovornosti za štetu iz čl. 154. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“,

- da se, primjenom te odredbe ZOO-a, tuženik ne može obvezati na utuženu isplatu jer tužiteljice nisu dokazale da je tuženik počinio štetnu radnju ili propustio neku svoju obvezu i učinio nešto što bi se moglo smatrati medicinskom pogreškom ("na strani tužene ne postoji odgovornost za štetu koju su pretrpjeli tužitelji smrću supruga odnosno oca M. P.3 ").

Pritom su nižestupanjski sudovi pravilno pošli:

- od osnove odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje (uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete),

- od zaključka da su tužiteljice, da bi uspjele u postupku, trebale dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je tuženik (u okolnostima konkretnog slučaja) počinio protupravnu štetnu radnju ili da je propustio (po svojim liječnicima, za rad kojih odgovara) postupiti u skladu s obvezama - te da su zbog te radnje ili toga propusta ovdje prijeporne štetne posljedice nastale,

- da navedeno nisu dokazale, a (da) samo na utvrđenim činjenicama o postupcima izvedenim po liječniku tuženika ne mogu s uspjehom temeljiti odgovornost tuženika za utuženu štetu: u okolnostima konkretnog slučaja nije ispunjena prva od istaknutih općih pretpostavki (postojanje protupravne štetne radnje) koje se traže da bi postojala odgovornost tuženika za tu štetu.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

Stoga je reviziju tužiteljica valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

U odnosu na razloge te revizije koji se odnose na osporenu presudu te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje (vezan mogućnošću razmatranja osporene presude samo u granicama određenih revizijskih razloga) u cijelosti prihvaća.

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1372/16-2 od 5. svibnja 2016.

Zagreb, 26. rujna 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.