Gž-1546/2010-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1546/2010-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Darka Lupi, suca izvjestitelja i člana vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. C. iz R., zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku iz R., protiv tuženika I.-E. N. i I.-E. N., oboje iz R., kao zakonskih nasljednika iza pok. J. N., oboje zastupanih po punomoćnici D. M., odvjetnici iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2682/08-10 od 26. listopada 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 24. listopada 2012. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja u točki I. i III. izreke p o t v r đ u j e.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu tuženika.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženima IA- E. N. iz R., i IB-E. N. R., kao nasljednicima sada pok. J. N. te drugotuženoj E. N. da solidarno tužitelju isplate iznos od 304.560,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi od 14% godišnje propisanom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 i 41/08; dalje ZOO) na pojedinačno dospjele iznose glavnice u razdoblju od 1. 12. 2002. godine do 1. 9. 2009. godine, sve pobliže opisano u točki

I. izreke.

U točki II. izreke odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 7.200,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno dospjele iznose glavnice u vremenskom razdoblju 1. listopada 2002. do 1. prosinca 2002. godine te zahtjevom za isplatu iznosa od 4.560,00 kn svakog 1. u mjesecu počev od 1. 10.2009. godine pa nadalje sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a sve u roku od 15 dana.

U točki III. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 19.395,00 kn u roku od 15 dana.

Rješenjem je sud prvog stupnja utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev povučen za dio koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužba i tužbeni zahthjev povučeni za dio koji glasi:

Tuženi IA-E. N. i I.-E. N. na adresi ..., kao nasljednici iza pok. J. N. i II-tužena E. N., dužni su iseliti iz stambene zgrade u R., na adresi ..., sagrađenoj na k.č.br. 1060 k.o. P., z.k.ul.broj 909, te ju predati tužitelju J. C. iz R., u posjed slobodnu od osoba i stvari, sve u roku od 15 dana."

Protiv te presude u dosuđujućem dijelu iz točke I. i III. izreke žalbu su podnijeli tuženici pozivajući se na sve propisane žalbene razloge iz 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje ZPP).

U žalbi ističu da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer da nije saslušao tužitelja te nije pravilno cijenio iskaz prvotuženika.

Nastavno ističu da je sud neosnovano odbio njihov prijedlog za prekid postupka do okončanja parnice koja se vodi radi utvrđenja ništetnosti Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-298/07 a da je na temelju navedenog Sporazuma tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini uknjiživši se u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci kao vlasnik na predmetnoj nekretnini. Stoga tuženici smatraju da je sud pogrešno zaključio da navedeni Sporazum ne predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari pa da je u tom dijelu pogrešno primijenio odredbu čl. 213. ZPP-a.

Nastavno, ističu da se pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ogleda u tome što je tužitelj postavio tužbeni zahtjev ne znajući točnu kvadraturu nekretnine za koju potražuje isplatu mjesečnih najamnina, jer da je ukupna površina oba stana od 120 m2 proizvoljno određena.

Smatraju da je donošenjem pobijane presude sud ostvario i bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. jer da je izreka protivna provedenim dokazima.

Osporavaju i odluku o naknadi parničnog troška.

Predlažu da ovaj sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da istu, u skladu sa žalbenim navodima preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu žalbenog troška tuženika.

U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj je osporio sve žalbene navode kao neosnovane u cijelosti predlažući da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te tužitelju dosudi naknadu sastava odgovora na žalbu tuženika.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, a pazeći u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka propisanih čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,11.,13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem iste bila ostvarena neka od navedenih bitnih procesnih povreda pa tako ni povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju izrijekom upućuju žalitelji obzirom da presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži razloge o provedenim dokazima i utvrđenim relevantnim činjenicama i primjeni materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na kojeg ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U postupku pred sudom prvog stupnja nesporno je da je tužitelj zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine u kojoj se nalaze dva stambena prostora koja koriste tuženici, da su tuženici odbili predati tužitelju predmetne stambene prostore u posjed te iste koriste za stanovanje s time da tužitelju kao zemljišnoknjižnom vlasniku kuće u kojoj se nalaze predmetni stambeni prostori ne plaćaju naknadu.

Sporno je da li tužitelj osnovano potražuje utuženi iznos, pozivajući se na institut stjecanja bez osnove, a koji obuhvaća utvrđene iznose najamnine za utuženo razdoblje od 1.12.2002. godine do zaključno 1.9.2009. godine od 304.560,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno dospjele mjesečne iznose za cijelo utuženo razdoblje.

Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrđuje da je visina slobodno ugovorene najamnine za predmetne stambene prostore za 2002. godinu mjesečno iznosila 24,00 kn po m2, za 2003. sve do 2006. godine po 28,00 kn/m2, za 2007. godinu 32,00 kn/m2 a za 2008. i 2009. godinu 38,00 kn/m2.

Na temelju uvida u cjelokupnu dokumentaciju priležeću u spisu te ocjenom iskaza drugotuženika E. N. sud prvog stupnja zaključuje da tuženici bespravno koriste stambene prostore u prizemlju i prvom katu kuće u R., te na temelju podataka pribavljenih od strane Porezne uprave R. od 16. travnja 2009. godine o visini slobodno ugovorene najamnine na koje niti jedna stranka nije stavila primjedbe odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

Naprijed izneseni pravni zaključak suda prvog stupnja o ostvarenosti pretpostavki za usvajanje tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 304.560,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno dospjele iznose glavnice kao pravilne prihvaća i ovaj sud. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da je sud prvog stupnja trebao prekinuti postupak do pravomoćnog okončanja postupka poslovni broj P-298/07 koji se vodi po tužbi ovdje tuženika protiv tužitelja radi utvrđenja ništavosti Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 17.04.1999. godine na temelju kojeg je tužitelj izvršio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime valja odgovoriti da nisu osnovani iz razloga što okolnost da su tuženici kao posjednici stambenog prostora u predmetnoj nekretnini pokrenuli postupak radi utvrđenja ništavosti Sporazuma ne predstavlja, na način kako tumače tuženici, prethodno pitanje za predmetni postupak. U tom pravcu valja istaknuti da kada tužitelj kao upisani vlasnik nekretnine traži isplatu stečene koristi zbog korištenja nekretnine od strane tuženika bez valjane pravne osnove, nema uvjeta za prekid postupka do okončanja postupka u kojem ovdje tuženici kao tužitelji zahtijevaju utvrđenje ništavosti predmetnog Sporazuma o stjecanju vlasništva a temeljem koje isprave se tužitelj 2000. godine upisao u zemljišne knjige kao vlasnik.

U tom pravcu valja istaknuti a na što pravilno ukazuje sud prvog stupnja, na relevantnu činjenicu statusa tužitelja glede predmetne nekretnine, tj. da je isti upisan u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci kao vlasnik iste pa imajući u vidu da su zemljišne knjige, z.k.izvodi, izvaci, ispisi, prijepisi isprave koje uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javne isprave, svaki zemljišnoknjižni vlasnik ovlašten je u sudskom postupku ostvarivati i zaštititi svoje vlasničko svoje pravo glede nekretnine u odnosu na koju je upisan kao vlasnik kako glede predaje iste u posjed od strane trećih osoba koje istu koristi bez valjane pravne osnove, tako i glede zahtjeva na isplatu stečenog bez osnove protiv trećih osoba koje koriste nekretninu bez valjane pravne osnove a za korištenje iste ne plaćaju zemljišnoknjižnom vlasniku naknadu.

Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima se ističe da sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke a obzirom da je provedeno saslušanje drugotuženika u svojstvu stranke.

Ovo iz razloga što dokaz saslušanjem stranaka sud je ovlašten provesti ako okolnosti slučaja, ukazuju da je potrebno provesti taj dokaz obzirom da na temelju ostalih do tada provedenih dokaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi relevantne činjenice. U predmetnom postupku, imajući u vidu naprijed navedene relevantne činjenice, glede statusa tužitelja kao zemljišnoknjižnog vlasnika, zatim da prvo i drugotuženici koriste predmetnu nekretninu da u razdoblju od 2002. do 2009. za korištenje zemljišnoknjižnom vlasniku ne plaćaju naknadu, pravilno je sud zaključio da nije potrebno saslušati tužitelja.

Jednako tako nije osnovan niti prigovor koji u osnovi osporava visinu utužene tražbine obzirom na pitanje površine koju koriste tuženici bez valjane pravne osnove u utuženom razdoblju. Ovo iz razloga što je sud visinu tražbine tužitelja s osnove stečenog bez osnova utvrdio na temelju nespornih podataka Porezne uprave koji se odnose na utuženo razdoblje i to za stambenu površinu od ukupno 120 m2 a koja površina je prema iskazu drugotuženika manja od površine stambenih prostora koje koriste prvo i drugotuženici, pa kod takvog stanja stvari kako osnovano ističe tužitelj u odgovoru na žalbu sud prvog stupnja pravilno je, obzirom da je odbio preinaku tužbenog zahtjeva, odredio veličinu stambenog prostora prema prvopostavljenom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na potraživanje tužitelja za korištenje stambene površine od 120 m2 u odnosu na koju je i usvojen tužbeni zahtjev. Pravilno je sud prvog stupnja na utvrđene iznose tražbine koji su dospijevali mjesečno od prosinca 2002. do zaključno 1. rujna 2009. godine odredio stopu zatezne kamate po visini i tijeku pobliže opisanom u točki I. izreke pobijane presude.

Jednako tako pravilno je sud prvog stupnja odlučio o naknadi parničnih troškova tužitelja sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i st. 155. ZPP-a za priznate troškove zastupanja tužitelja prema priloženom troškovniku (list 27).

Slijedom naprijed izloženog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke.

Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu tuženika jer je ocijenjeno u smislu odredbi čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a da isti nije bio nužan za vođenje postupka.

Slijedom naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 24. listopada 2012. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ivan Vučemil, v.r.

OPĆINSKOM SUDU U RIJECI

Vraćamo vam spis sa šest istovjetnih primjeraka rješenja suda drugog stupnja.