Rev-3456/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3456/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I.S. iz Z., K. br. …, koju zastupa T.T., odvjetnik iz Z., protiv tuženika M.S. iz Z., A. br. …, koga zastupa punomoćnica S.T., odvjetnica iz Z., radi iseljenja iz poslovnog prostora i predaje u posjed, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. travnja 1994. br. Gž-333/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 20. rujna 1993. br. Ps-475/93, u sjednici održanoj dana 21. prosinca 1995.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija, ukidaju presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. travnja 1994. br. Gž- 333/94 i Općinskog suda u Zagrebu od 20. rujna 1993. br. Ps-475/93 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja tužiteljica je odbijena s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženi je dužan iseliti iz poslovnog prostora u Z., D. …, M. br. … u kome se nalazi tužiteljičina ugostiteljska radnja Z. sa svim osobama i svojim stvarima i taj poslovni prostor predati u isključivi posjed tužiteljici u roku od osam dana."

Naprotiv naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 550.000 HRD u roku od 15 dana.

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrdio. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavila je reviziju tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene revizijske razloge tužiteljica se poziva na određene odluke upravnih tijela temeljem kojih je, kako tvrdi tužiteljica, njoj priznato pravo vođenja njezine ugostiteljske radnje u spornom poslovnom prostoru zbog čega je zahtijevala kako navodi u reviziji da se tuženik iz poslovne prostorije iseli i istu preda njoj u posjed. Cijeni da naknadno upravna tijela nisu mogla dozvoliti upis u registar radnje tuženiku. Predloženo je da se revizija prihvati. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se revizija kao neosnovana odbije, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Predmet spora jest zahtjev tužiteljice na iseljenje tuženika iz poslovnog prostora u Z., D. …, Mala terasa sa svim osobama i svojim stvarima te predaju tog poslovnog prostora u isključivi posjed tužiteljici.

Odlučujući o tom tužbenom zahtjevu u postupku je utvrđeno: da je na temelju rješenja Gradskog sekretarijata za privredu Područnog ureda Centar od 28. III. 1991. godine upisana u registar radnja tužiteljice za obavljanje ugostiteljske djelatnosti pod nazivom Z. sa sjedištem na Maloj terasi - lokal br. … Tržnica D. …; da je odlukom Komisije Poduzeća T. od 20. III. 1991. odobreno zajedničko korištenje poslovnog prostora tužiteljici, tuženiku i R.S.-H. uz obvezu da zajednički prijave djelatnost kod nadležnog upravnog tijela s time da će se ugovor o zakupu zaključiti nakon ishođenja zajedničke djelatnosti, kojim će se regulirati ostala prava i obveze; da je ugovor o zakupu poslovnog prostora u tekstu ponuđenom od Poduzeća "T.Z. " koje je vlasnik spornog poslovnog prostora potpisao samo tuženik; da je rješenjem Gradskog sekretarijata za gospodarstvo - Područni odsjek za upravne i gospodarske poslove Centar od 4. II. 1993. u registar upisana radnja na istoj adresi na ime tuženika, također ugostiteljska djelatnost - bistro; da zahtjevu tuženika radi izdavanja rješenja da poslovna prostorija udovoljava propisanim tehničkim uvjetima nije udovoljeno, a kako to proizlazi iz drugostupanjske odluke Ministarstva turizma Republike Hrvatske iz razloga što tuženik radi u istom prostoru u kojem je ranije radila tužiteljica a da su za taj prostor već utvrđeni uvjeti; da su ugovorom o ortakluku od 5. VII. 1991. godine koji je zaključen između I.S. (otac tužiteljice) tuženika i R.S.-H. ugovorne stranke zajednički udružile sredstva radi sudjelovanja na licitaciji za dodjelu predmetnog poslovnog prostora od "T.Z. " d.o.o. te u čl. 4. citiranog ugovora sporazumjele su se da će dobit dijeliti na način da tuženom pripada 50%, R.S.-H. 30% a I.S. 20% te da će se upravljanje i odlučivanje vršiti prema postotku uloženih sredstava i podjele dobiti. U čl. 3. istog ugovora stranke su se sporazumjele da će ugostiteljska radnja poslovati pod nazivom Z., a da će je prema trećima zastupati I.S.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su tužbeni zahtjev u cijelosti odbili jer su ocijenili da tužiteljica nije dokazala da je posjednik predmetne poslovne prostorije, a niti njezin vlasnik. Uz to sud prvog stupnja cijeni da je volju za obavljanjem ugostiteljske djelatnosti iskazao upravo tuženik koji se odazvao pozivu Poduzeća "T.Z. " i potpisao ugovor o zakupu, a uz to da on i obavlja ugostiteljsku djelatnost. Sud drugog stupnja također cijeni da na temelju navedenih odluka upravnih tijela tužiteljica nije dobila pravo raspolaganja spornim poslovnim prostorom, a time niti ovlaštenje da putem suda zahtijeva iseljenje tuženika. Prema pravnom shvaćanju sudova tužiteljica svoje pravo u odnosu na poslovne prostorije može ostvariti jedino prema Poduzeću "T.Z. " kao vlasniku tih prostorija ukoliko bi takvo pravo za nju proisticalo iz određenog njihovog građansko-pravnog odnosa.

Je li tužbeni zahtjev tužiteljice s osnovom u cijelosti odbijen ili ne, po nalaženju ovoga suda za sada se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i razloge nižestupanjskih sudova ne može sa sigurnošću odgovoriti. Ovo iz slijedećih razloga.

Nesumnjivo da Poduzeće "T.Z. " kao vlasnik spornog poslovnog prostora može svoje pravo vlasništva štititi prema svakom za koga smatra da mu je posjed stvari oduzeo ili ga u izvršavanju prava vlasništva uznemirava (čl. 37. i 42. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - "NN", br. 53/91) i zahtijevati njihovo iseljenje i predaju u posjed.

Međutim, odnos korisnika poslovnog prostora odnosno trećih koji smatraju da imaju pravo na korištenje prema vlasniku je odvojen od međusobnih imovinskopravnih odnosa u koje su stranke u sporu stupale glede spornog poslovnog prostora, pa stoga niti okolnost što tužiteljica nije vlasnica, a niti zakupac spornih poslovnih prostorija ne otklanja dužnost suda da raspravi te međusobne odnose stranaka, utvrdi njihov sadržaj i učinke i ovisno o tome ocijeni koja prava za stranke, dakle i tužiteljicu proizlaze u odnosu na sporni poslovni prostor iz njihovih međusobnih odnosa. Dakle, da li bi tužiteljica u odnosu na tuženika, s obzirom na te odnose, ako ne iseljenje i predaju u isključivi posjed mogla zahtijevati predaju u suposjed jer prema nalaženju ovoga suda tužbeni zahtjev za predaju u isključivi posjed sadrži u sebi, kao manji dio, predaju u suposjed.

Nižestupanjski sudovi u tom smislu imovinskopravne odnose stranaka i učinke tih odnosa u odnosu na pravo korištenja sporne poslovne prostorije nisu u cijelosti raspravili. Na toj crti razjašnjenja odnosa stranaka svakako treba raspraviti njihove međusobne odnose koji proizlaze iz ugovora o ortakluku i s tim u vezi ispitati pravu volju stranaka u odnosu na opseg i način korištenja spornog lokala. Iz ugovora o ortakluku također proizlazi da je ugovor zaključio kao stranka otac tužiteljice I.S., a tužiteljica je prema tom ugovoru trebala zastupati ugostiteljsku radnju prema trećim. Stoga se postavlja pitanje na temelju kojeg osnova izvan onog na kojem tužiteljica sada u sporu temelji svoje pravo, a to su uvodno navedene odluke upravnih tijela, temelji u odnosu spram tuženika svoje pravo na korištenje spornog poslovnog prostora.

Okolnost što je tuženik potpisao ugovor o zakupu predložen po Poduzeću "T.Z. ", a tužiteljica i S.- H.R. ne, nije i dostatan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, jer neovisno koja je od stranaka time iskazala svoju volju da želi zakupiti predmetni poslovni prostor bitno je razrješenjem odnosa između stranaka odgovoriti na pitanje tko s obzirom na učinke njihovih međusobnih odnosa ima pravo na korištenje spornog poslovnog prostora, a drugo je pitanje da li će i s kim vlasnik poslovnog prostora zaključiti ugovor o zakupu.

S obzirom na iznijete razloge valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljice te na temelju odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku ukinuti pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje s time da se sporna pitanja rasprave a potom o osnovanosti tužbenog zahtjeva ponovno odluči.

U Zagrebu, 21. prosinca 1995.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)