Rev-x-810/2017-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 810/2017-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. N. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik O. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika Državne agencije za sanaciju banaka i osiguranje štednih uloga, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. K., dipl. pravnica, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-7471/14-2 od 13. prosinca 2016. kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-4099/14-6 od 17. srpnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2019.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka glede pitanja pod 1. citiranog u obrazloženju ove odluke kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika glede pitanja pod 2. kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila isplatu iznosa od 30.769,95 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, a isto tako odbijen je i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.). Usvojen je protutužbeni zahtjev te je utvrđen ništetnim ugovor o oročenom depozitu br. ... sklopljen 07.07.1998. između G. š. d.o.o. Podružnica Z. i tužiteljice – protutužene na iznos od 38.357,88 kn na rok od 6 mjeseci, s dospijećem 07.01.1999., uz ugovorenu kamatnu stopu od 15 % godišnje. Isto tako utvrđeno je da nije izvršena ugovorna obveza pologa štednje tužiteljice na G. š. d.o.o sukladno obvezi iz ugovora o oročenom depozitu (toč. II.). Naloženo je tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.000,00 kn (toč. III.), te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka nastalih povodom protutužbenog zahtjeva (toč. IV.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je presuda u dijelu pod toč. II. i III. izreke, dok je prihvaćena žalba tužiteljice i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. i IV. na način da je tuženik obvezan tužiteljici isplatiti iznos od 30.769,95 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci drugostupanjske presude, kao i troškove postupka u iznosu od 19.465,00 kn.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanja za koja tuženik smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika dijelom nije osnovana, a dijelom nije dopuštena.

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude, niti po tužbenom, niti po protutužbenom zahtjevu ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373. a ili 373. b ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U takvoj reviziji stranka treba određeno navesti pravno pitanje, treba navesti propise i druge važeće izvore koji se odnose na pitanje, te treba izložiti razloge zbog kojih postavljeno pitanje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kod toga sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

Tuženik u reviziji postavlja dva materijalnopravna pitanja:

„1. Da li se odluka donesena od Trgovačkog suda u stečajnom postupku vođenom po Zakonu o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, a kojom se odlučuje o priznavanju tražbine stečajnog dužnika, može tumačiti odlukom o obvezama vjerovnika stečajne mase prema drugim vjerovnicima ? Odnosno u ovom slučaju, da li se Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu ST- 151/99 donesena temeljem Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, u stečajnom postupku nad G. š. u d.o.o., a kojom odlukom se utvrđuju obveze stečajnog dužnika G. š. d.o.o. u stečaju (ZPNSL čl. 167.), i u kojem Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (po Zakonu o bankama) ima određen status vjerovnika III višeg isplatnog reda, može tumačiti odlukom koja obvezuje vjerovnika Državnu agenciju na isplatu – drugim vjerovnicima toga postupka?

2. Da li je Trgovački sud provodeći stečajni postupak temeljem Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, bio nadležan i dužan postupati temeljem Zakona o državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka i Pravilnika o osiguranju štednih uloga (propisa temeljem kojim se osiguranost štednje jedino može utvrđivati) donesenih radi regulirana osiguranosti štednih pologa, provoditi dokaze i utvrđivati činjenice osiguranosti svakog pojedinog pologa te obvezivati svoga vjerovnika Agenciju, na isplate drugim vjerovnicima stečajne mase (a što iz sveukupne dosadašnje prakse u stečajevima banaka i štedionica – još nije bio slučaj)?“

Iz sadržaja citiranog pitanja pod 1) koja postavlja tuženik slijedi da se suština materijalnopravnog pitanja svodi na dilemu može li vjerovnik, koji je ujedno imao depozit kod banke u stečaju na temelju odluke o priznavanju tražbine u stečajnom postupku ostvariti tu tražbinu prema tuženiku koji je također vjerovnik u tom stečajnom postupku.

Prema ocjeni revizijskog suda radi se o važnom pitanju za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je revizija izjavljena, a za koje pitanje je ocijenjeno da se radi o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu.

U postupku pred sudovima nižeg stupnja je utvrđeno:

- da je 30. lipnja 1998. donesena odluka o pripajanju G. ... d.o.o. K. i G. š. d.o.o, te da su nakon odluke o pripajanju i zaključenju ugovora o oročenom depozitu između navedenih došlo do prijenosa sredstava s G. ... d.o.o. K. na G. š. d.d. knjigovodstveno, bez polaganja novca na račun štedionice,

- da je tužiteljica kao štediša zadruge s G. š. d.d. dana 7. srpnja 1998. sklopila Ugovor o oročenom depozitu broj ... na iznos depozita od 38.357,88 kn, na rok od 6 mjeseci i uz kamatnu stopu od 15 % godišnje,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagreb br. St-151/98 od 3. studenoga 1998. nad G. š. d.o.o. K. otvoren stečajni postupka u kojem je rješenjem od 9. veljače 1999. priznata tražbina tužiteljice u iznosu od 40.146,14 kn, te da je u tom dijelu rješenje potvrđeno od strane Visokog trgovačkog suda odlukom br. Pž-4349/99 od 4. srpnja 2000.,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. St-151/98 od 5. lipnja 2002. određena naknadna dioba stečajne mase vjerovnicima prvog isplatnog reda u iznosu od 20 % od utvrđenih tražbina osiguranih štednih uloga neisplaćenih do 31. ožujka 2002., te da je temeljem toga tužiteljici isplaćen njezin pripadajući dio osigurane štednje.

Sud prvog stupnja polazi kod odlučivanja o zahtjevu tužiteljice od činjenice da potraživanje tužiteljice nije u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka („Narodne novine“, broj 44/94, 79/98, 19/99, 35/00) i čl. 2. Pravilnika o osiguranju štednih uloga („Narodne novine“, broj 65/97 – dalje: Pravilnik), kojim odredbama je definiran pojam štednog uloga, jer da u konkretnom slučaju G. ... svoja sredstva je samo knjigovodstveno, bez polaganja novca prenijela na G. š. S obzirom na navedeno da je prijeboj potraživanja između zadruge i štedionice izvršen suprotno odredbi čl. 6. Zakona o platnom prometu u zemlji („Narodne novine“, broj 27/93, 32/97) odnosno mimo računa zadruge i štedionice, što dovodi do zaključka da formirani štedni ulgo tužiteljice na računu G. š. d.o.o ne predstavlja štedni ulog u smislu odredbe čl. 2. Pravilnika, te da ne postoji obveza tuženika isplatiti tužiteljici utuženi iznos s naslova osiguranog štednog uloga. Radi toga je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa.

Nadalje sud prvoga stupnja utvrđuje da je ugovor o oročenom depozitu koji je tužitelj zaključio G. š. d.o.o. protivan odredbi čl. 51. st. 1. Zakona o bankama i štedionicama („Narodne novine“, broj 46/97) i čl. 2. st. 1. Pravilnika, koji propisi su bili na snazi u spornom razdoblju, a koji obvezuje stranke tih ugovora na stvaran prijenos sredstava štedište na račun štedionice, radi čega je zaključak prvostupanjskog suda da je isti u smislu odredbe čl. 322. st. 1 u vezi čl. 271. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 – dalje: ZOO) ništetan, a kako nije bilo uplate štednog uloga tužiteljice, bilo uplatom u gotovini na račun G. š., bilo stvarnim transferom novčanih sredstava između G. ... i G. š., sud prvog stupnja je zaključio da nije izvršena ugovorna obveza pologa štednje tužiteljice na G. š. d.o.o., sukladno obvezi iz ugovora o oročenom depozitu od 7. srpnja 1998.

Sva utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i drugostupanjski, kao i revizijski sud.

No, pri tom prema ocjeni revizijskog suda valja imati na umu da utuženo potraživanje tužiteljice proizlazi iz pravomoćnog rješenja suda i to Trgovačkog suda u Zagrebu br. St- 151/98 od 9. veljače 1999. kojim je prihvaćena vjerovnika, ovdje tužiteljice, u stečajnom postupku nad G. š. d.o.o., pa su na temelju takve činjenice – odluke suda kojom je priznato potraživanje, pitanje predstavlja li štedni ulog tužiteljice osigurani štedni ulog u smislu čl. 2. citiranog Pravilnika potpuno nevažno.

To radi toga što je zahtjev tužiteljice koji je priznat pravomoćnom sudskom odlukom njegovo pravo vlasništva koje temeljem čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10) uživa zaštitu, što također proizlazi iz čl. 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava („Narodne novine“ – Međunarodni ugovor broj 18/98, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – dalje: Konvencija), pa kada bi se prihvatili argumenti revizije tuženika sudovi bi se miješali u legitimno očekivanje tužitelja da će ostvariti svoju tražbinu utvrđenu pravomoćnom sudskom odlukom. Takvo shvaćanje je izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4335/2010 od 10. rujna 2013.

Slijedom navedenog glede prvog postavljenog pitanja valjalo je reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 393. ZPP (identična odluka donesena u predmetu Revx-1083/15-2 od 12. listopada 2016.).

Kako je prvo materijalnopravno pitanje ocijenjeno važnim i o njemu je odlučeno, to drugo postavljeno pitanje nije pitanje koje udovoljava uvjetima iz čl. 382. st. 2. ZPP, jer o njegovom rješavanju ne ovisi odluka u ovom predmetu, pa je glede tog pitanja valjalo reviziju tuženika odbaciti na temelju odredbe čl. 392. b st. 2. ZPP.

Zagreb, 19. ožujka 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.