Revr-1250/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1250/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. J.-M. iz Z., zastupane po punomoćniku Z. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. N. T. d.d. Z., zastupanog po punomoćnici mr. sc. N. F.-K., radi poništenja Programa i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2144/09-2 od 2. veljače 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4827/08 od 30. ožujka 2009., u sjednici održanoj dana 17. travnja 2012.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana revizija tužiteljice N. J.-M. iz Z. kojom se pobija presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2144/09-2 od 2. veljače 2010. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4827/08 od 30. ožujka 2009. u izreci pod točkama II, III, IV, V i VI prvostupanjske presude.

r i j e š i o j e :

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužiteljice kojom se pobija presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2144/09-2 od 2. veljače 2010. u dijelu kojim je potvrđena đanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4827/08 od 30. ožujka 2009. presuda Općinskog gra

u izreci pod točkom I izreke, kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se poništi Program rješavanja viška radnika donesen na sjednici Upravnog odbora tuženika održanog dana 7. srpnja 1994..

Obrazloženje

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-4827/08 od 30. ožujka 2009. odbio je zahtjev tužiteljice da se ponište akti tuženika i to Program rješavanja viška radnika donesen na sjednici Upravnog odbora tuženika dana 7. srpnja 1994. (točka I izreke), Odluka v.d. direktora tuženika broj 1441-14/94od 12. srpnja 1994. (točka II izreke) i Odluka Komisije za zaštitu prava radnika kao drugostupanjskog organa, broj 2497-14/94 od 9. studenog 1994. (točka III izreke).

Istom presudom odbijen je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati po osnovi naknade štete iznos od 193.841,46 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate (točka IV izreke) ili podredno da joj naknadi štetu u visini od 80.437,17 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate (točka V izreke), kao i njen zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka VI izreke).

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžr-2144/09-2 od 2. veljače 2010. odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija je nedopuštena u odnosu na dio presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se poništi Program rješavanja viška radnika donesen na sjednici Upravnog odbora tuženika održanog dana 7. srpnja 1994., dok je u preostalom dijelu neosnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se primjenjuje u ovom predmetu sukladno odredbi čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08 - dalje: ZIDZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn,

2. ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373. b ovog Zakona.

U konkretnom slučaju predmet spora tužbenog zahtjeva istaknutog pod točkom I izreke prvostupanjske je poništenje Programa rješavanja viška radnika donesenog na sjednici Upravnog odbora tuženika dana 7. srpnja 1994, odnosno ne radi se o sporu kojeg je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, već o sporu na poništenje akta poslodavca.

Dakle, radi se o sporu u kojem se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, pa se za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora primjenjuje odredba čl. 40. ZPP.

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP propisano je da, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Prema odredbi čl. 40. st. 4. ZPP, ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, prvostupanjski sud će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba.

Prema odredbi čl. 40. st. 5. ZPP propisano je ako prvostupanjski sud u slučaju iz st. 4. tog članka ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku, najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn. Tužitelj u tužbi u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije naznačio vrijednost predmeta spora, te je vrijednost predmeta spora trebao rješenjem odrediti prvostupanjski sud (čl. 40. st. 4. ZPP).

Kako prvostupanjski sud do zaključenja glavne rasprave nije odredio vrijednost predmeta spora posebnim rješenjem, smatra se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn, iz čega proizlazi da revizija u odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude, a koja je potvrđena drugostupanjskom presudom, nije dopuštena.

Zbog toga je valjalo u tom dijelu reviziju kao nedopuštenu odbaciti (čl. 392. st. 1. ZPP).

U odnosu na ostali dio koji se pobija revizijom, revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.

Premda tuženik u reviziji navodi da presuda ima nedostataka zbog proturječnih i nejasnih navoda o odlučnim činjenicama, iz sadržaja revizije proizlazi da se revizijom dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, poglavito onih koji se tiču razloga za poslovno uvjetovani otkaz, sadržaja Programa zbrinjavanja viška radnika te njegove, iako po čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). U ovom slučaju izvršena je ocjena svih dokaza te odgovoreno na prigovore stranaka u pogledu razloga zbog kojih sudovi smatraju nedopuštenom odluku o otkazu te pravnih posljedica nedopuštenog otkaza, a drugostupanjski sud se izjasnio o svim žalbenim navodima obiju stranaka.

Revidentica neutemeljeno ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP- a).

Sporno je u revizijskom stadiju postupka je li poslodavac poštivao zakonsku proceduru prilikom donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu R. M. (supruga tužiteljice), a poglavito u odnosu na sadržaj i način donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika, te s tim u vezi pravilne primjene odredbe čl. 25. i dalje tada važećeg Zakona o radnim odnosima („Narodne novine“, broj 25/92, 34/92, 26/93 - dalje: ZRO), a sporno je i kakav je status imao R. M. u trenutku otkazivanja ugovora o radu, naročito u odnosu ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je R. M., pokojni suprug tužiteljice, bio zaposlen kod tuženika od 1. lipnja ... na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu specijaliste u Sektoru …, ured …, te da je bio invalid II kategorije u vremenu od ...,

- da je Odlukom tuženika broj 1441-14/94 od 12. srpnja 1994., a na temelju Programa zbrinjavanja viška radnika od 7. srpnja 1994. utvrđeno da je prestala potreba za njegovim radom,

- da je pokojni R. M. u vrijeme donošenja odluke od 30. prosinca 1994. imao navršenih … godina života (…) i preko … godina radnog staža, te da je ispunjavao uvjete za starosnu mirovinu, pa da u vrijeme otkazivanja ugovora o radu nije spadao u zaštićenu kategoriju radnika iz čl. 79. st. 1. ZRO.

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da tuženikov Program zbrinjavanja viška radnika ima zakonom propisani sadržaj i da je donesen i objavljen u propisanoj proceduri, kao i da je postupak otkazivanja ugovora o radu proveden zakonito.

Po ocjeni ovoga suda tuženikov Program zbrinjavanja viška radnika i Odluka o otkazu ugovora o radu imaju propisani sadržaj i u njihovom donošenju nije bilo takvih nezakonitosti koje bi spornu odluku o otkazu činile nedopuštenom.

Iako Program rješavanja viška radnika nije predmetom meritornog odlučivanja u ovom stadiju postupka, jer je revizija u odnosu na taj dio odbačena, napominje se da prema odredbi čl. 25. ZRO program rješavanja viška radnika između ostalog treba sadržavati: objektivno i stručno utvrđene razloga nastanka viška radnika; mogućnost promjene organizacije i procesa rada u organizaciji, odnosno poslodavca; mogućnost povremenog smanjenja ili oslobađanja pojedinih vrsta materijalnih obveza organizacija, odnosno poslodavca u skladu sa zakonom; mogućnost rasporeda radnika na drugo radno mjesto; mogućnost zapošljavanja radnika u drugoj organizaciji, odnosno kod drugog poslodavca; mogućnost dokvalifikacije ili prekvalifikacije radnika prema potrebama organizacije, odnosno poslodavca; mogućnost obavljanja rada sa skraćenim radnim vremenom do 36 sati tjedno, koje se računa kao puno radno vrijeme. Ukoliko radniku nije moguće osigurati zaposlenje primjenom mjera iz stavka 1. ovoga članka Programom se može utvrditi da je za njegovim radom trajno prestala potreba.

Iz navedene odredbe proizlazi da popis radnika koji su obuhvaćeni Programom nije nužni sastavni dio programa, s time što se popis radnika može mijenjati poštujući kriterije iz Programa.

Nije utemeljena ni tvrdnja tužiteljice da odluka o otkazu njenom pokojnom suprugu nije zakonita zato što zaposlenici nisu valjano obaviješteni o njegovom sadržaju. U odnosu na objavu Programa prema odredbi čl. 26 ZRO poslodavac je dužan o razlozima trajnog prestanka potrebe za radom i o Programu rješavanja viška radnika obavijestiti radnike u pisanom obliku, ali nije propisan način objave Programa, pa poslodavac slobodno odlučuje na koji način će objaviti program. U konkretnom slučaju prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova program nije javno objavljen, ali je dostavljen osobno zaposleniku uz odluku o trajnom prestanku potrebe za njegovim radom, čime je udovoljeno propisanoj proceduri donošenja programa.

Ovaj sud nadalje cijeni da je Odluka tuženika broj 1441-14/94 od 12. srpnja 1994. o trajnom prestanku potrebe za radom radnika (R. M.) donesena sukladno kriterijima iz Programa, te da takvom Odlukom nisu pogrešno primijenjene odredbe čl. 78. i 79. Zakona o radnim odnosima.

Tužiteljica je doduše u pravu kada tvrdi da prema odredbi čl. 78. u vezi s čl. 79. st. 1. ZRO invalidu radni odnos može prestati zbog trajnog prestanka potrebe za njegovim radom (ako ne ispunjava uvjete za invalidsku ili starosnu mirovinu), samo uz njegovu suglasnost ili ako mu se osigura zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme u drugoj organizaciji ili kod drugog poslodavca.

U ovom slučaju međutim pokojni suprug tužiteljice R. M. je u vrijeme prestanka radnog odnosa ispunjavao uvjete za starosnu mirovinu. Zato on ulazi u kategoriju zaposlenika na koje se primjenjuju odredbe točke 3.2. Programa zbrinjavanja viška radnika. Odlukom o trajnom prestanku potrebe za radom zakonito je navedeno koja prava pripadaju radniku prema Programu zbrinjavanja sukladno navedenoj odredbi Programa, pa je prema Odluci od 12. srpnja 1994. pokojni M. imao pravo izabrati sporazumni prekid radnog odnosa uz predviđenu stimulativnu otpremninu iz glave V t. 4. i 5., a 24. srpnja 1994. ispunio je uvjete za starosnu mirovinu. Rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno je 21. studenog 1994. kada je tužitelj utvrđen viškom koji ispunjava uvjete za starosnu mirovinu, a radni odnos mu je prestao 7. siječnja 1995. istekom šest mjeseci od donošenja Programa.

Imajući u vidu da je tužitelju na zakonit način prestao radni odnos, pravilno je odbijen i zahtjev za naknadu štete, jer je to pravo vezano samo uz nezakoniti otkaz ugovora o radu. Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je ukazao tuženik, valjalo je reviziju djelomično odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 17. travnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.