Rev-x-222/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 222/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. K. iz B., Republika Bosna i Hercegovina, zastupanog po punomoćnicima M. i Z. V., odvjetnicima u R., protiv tuženika K. centra R., zastupanog po punomoćnicima S. P., G. G. i V. D., odvjetnicima u R., te umješača na strani tuženika C. d.d. Z., F. R., zastupanog po punomoćnicama B. Š., T. Z.-J. i A. J., odvjetnicama u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2371/05-58 od 16. siječnja 2008., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci broj P-3290/97 od 19. studenog 2004., u sjednici održanoj 7. srpnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja izjavljena na rješenje kojim je odlučeno o oslobađanju od plaćanja troškova postupka, odbacuje se kao nedopuštena.

Trošak odgovora na reviziju tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži naknaditi mu štetu u iznosu 335.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15% godišnje koja teče od presuđenja pa do isplate, te je ujedno odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu mu parničnog troška sa pripadajućom istom zakonskom zateznom kamatom.

U toč. II. izreke tužitelju je naloženo tuženiku platiti prouzročen parnični trošak u iznosu od 9.540,40 kn, u roku od 15 dana.

U toč. III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi umješaču parnični trošak u iznosu od 14.347,20 kn, u roku od 15 dana.

U toč. IV. izreke odbijen je preostali zahtjev tuženika i umješača za naknadu im troškova iznad dosuđenog iznosa iz toč. II. i III. izreke.

Rješenjem suda prvog stupnja odbačen je prijedlog tužitelja za oslobađanje plaćanja troškova postupka.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja u toč. I., II. i III. izreke potvrđena.

Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedeno rješenje suda prvog stupnja kojim je odbačen prijedlog tužitelja za oslobađanje od plaćanja troškova postupka potvrđeno.

Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj, pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se odluke nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik se reviziji usprotivio smatrajući ju neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije. Zatražio je tuženik i trošak odgovora na reviziju.

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

Revizija nije dopuštena u odnosu na pobijano drugostupanjsko rješenje kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja kojim je sud odbacio prijedlog tužitelja za oslobađanje od plaćanja troškova postupka. Ovo stoga, što se ne radi o rješenju kojim se postupak pravomoćno završava, a što je jedna od pretpostavki za dopuštenost revizije protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja predviđena u odredbi čl. 400. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – Odluka USRH – dalje ZPP).

Stoga je reviziju tužitelja valjalo u odnosu na pobijano rješenje odbaciti kao nedopuštenu, primjenom odredbe čl. 392. ZPP.

U odnosu na pobijanje presude ovaj je revizijski sud, sukladno odredbi čl. 392.a) ZPP, ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Na takav način ispitujući pobijanu presudu, ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Prema odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP revizija se može izjaviti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. tog zakona, koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. To bi značilo da drugostupanjski sud svojom odlukom može ovu povredu počiniti i onda kada nije sanirao propuste prvostupanjskog suda u primjeni odredbi ZPP-a, na koje se žalbom stranke ukazivalo. U konkretnom predmetu to nije slučaj jer je drugostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio žalbene tvrdnje tužitelja kojima se upiralo na nezakonitost u postupanju suda prvog stupnja, jer je sud odredio novo vještačenje sukladno uputi iz ranijeg ukidnog rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2404/91, a bio je ovlašten i bez upute odrediti provedbu dokaza vještačenjem ako je smatrao da je ono potrebno.

Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja zbog čega se ona u svemu može ispitati.

U postupku je i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen.

Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale uslijed operativnog zahvata, s tvrdnjom da je ona nastala zbog liječničke pogreške tijekom izvođenja i neodgovarajućeg liječenja kod tuženika, zbog čega je došlo do nepomičnosti malog prsta desne šake tužitelja.

I u ovoj revizijskoj fazi postupka sporna je odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 154. i čl. 171. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje ZOO).

Prema utvrđenjima suda prvog stupnja, a koja je prihvatio i sud drugog stupnja, proizlazi da se tužitelj povrijedio 20. srpnja 1989. godine prilikom otvaranja staklene boce kada se posjekao na staklo, nakon čega je, zatraživši liječničku pomoć kod tuženika, izveden operativni zahvat malog prsta desne ruke. Utvrđeno je da je nakon toga savjetovano razgibavanje kako bi priraslice bile što nježnije i to uz taktiku služenja gumicom, ali da je na zahtjev tužitelja 24. srpnja 1989. otklonjen podupirući šav za kasniju dinamičku imobilizaciju, što je bila metoda koja se primjenjivala u liječenju ovakvih vrsta povreda u to vrijeme. Utvrđeno je da je kao posljedica kod tužitelja zaostala fleksijska kontaktura navedenog prsta, a što je i najčešća posljedica u liječenju svih ozljeda prstiju.

Nižestupanjski su sudovi našli tužbeni zahtjev neosnovanim, ocijenivši da šteta tužitelju nije nastala uslijed liječničke pogreške.

Revizijski navodi tužitelja svode se na prigovore nalazima vještaka koje je sud prihvatio, ali sve prigovore koje u revizijskoj fazi postupka iznosi tužitelj, nižestupanjski su sudovi raspravili tijekom postupka. Pravne zaključke o prihvaćanju nalaza i mišljenja vještaka dr. B. M., kirurga i djelatnika K. Z., Odjel … prihvaća i ovaj sud. Utoliko i prihvaća pravne zaključke glede neprihvaćanja vještačenja po vještaku dr. J. R.

Zbog toga ovaj revizijski sud prihvaća pravne zaključke da operacija i tijek liječenja koji su provedeni kod tuženika, a nad tužiteljem, nisu uzrok oštećenja tužiteljeva zdravlja (skvrčen mali prst desne ruke), jer je liječnik neurokirurg u danim okolnostima postupao onako kako je to s medicinskog stajališta i pravila struke bilo potrebno. Stoga se prihvaća i pravni zaključak da se ne može staviti na teret i u krivnju tuženika okolnost da je vrlo brzo nakon operacije tužitelj inzistirao da se promjeni tijek i metoda uobičajenog liječenja.

Naime, prema odredbi čl. 154. ZOO, tko drugom uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema odredbi čl. 170. u vezi s čl. 171. ZOO, za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poslodavac, odnosno pravna osoba u kojoj je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Sporna odgovornost tuženika u predmetnom slučaju nije dokazana, jer nije utvrđeno da bi zbog propusta medicinskog osoblja bilo prilikom operativnog zahvata ili u postoperativnom tretmanu došlo do odsustva potrebne pažnje u skladu s medicinskim standardima prema kojima se liječenje prijeporne povrede tužitelja obavlja.

Kako stoga štetna posljedica nije u uzročnoj vezi s liječničkom pogreškom, nižestupanjski su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Zato revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.

Valjalo je stoga reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Trošak odgovora na reviziju tuženiku nije dosuđen, jer je ocijenjeno, u smislu čl. 155. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP, da ovaj trošak nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije.

U Zagrebu, 7. srpnja 2009.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.