Rev-x-1019/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 1019/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, člana vijeća, Željka Glušića, člana vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Jalšovečki, članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice J. V., drugotužitelja R. V., trećetužitelja Lj. V., četvrtotužitelja P. V., petotužitelja V. V., svi iz Z. G. i šestotužiteljice M. D., iz K., koje zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Š. i B. V. u Z., protiv tuženice A. d.d. Z., koju zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-2949/10 od 6. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1105/99 od 14. srpnja 2010., u sjednici održanoj 26. listopada 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotužiteljicu.

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena u odnosu dio drugostupanjske presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotužitelja, trećetužitelja i četvrtotužitelja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Dužna je tuženica A. d.d. Z. na ime naknade štete i to s osnova pretrpljenih duševnih (psihičkih) patnji zbog smrti sina, odnosno brata isplatiti tužiteljima pod 1) J. V. iznos od 110.000,00 kn, a tužiteljima pod 2) R. V., 3) Lj. V. i 4) P. V. iznos od po 37.500,00 kn svakom, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presuda pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev istih odbija.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja pod 5) V. V. i 6) M. D. kojim traže da im tuženica isplati na ime naknade štete s osnova pretrpljenih duševnih (psihičkih) patnji zbog smrti brata iznos od po 150.000,00 kn svakom.

III. Odbija se zahtjev tužitelja pod 1) do 6) kojim traže da im tuženica isplati s osnova podizanja nadgrobnog spomenika iznos od 80,00 kn zajedno svim tužiteljima, na ime troškova crnine svakom iznos od po 1,00 kn, svakome iznos od po 0,10 kn za trošak vijenca, sa zakonskom zateznom kamatom na ove iznose počam od 4. listopada 1983. godine pa do isplate i to za vrijeme od 4. listopada 1983. godine pa do 5. svibnja 1984. godine po stopi od 35%, za vrijeme od 6. svibnja 1984. do 29. veljače 1985. po stopi od 62%, za vrijeme od 30. ožujka 1985. do 30. lipnja 1985. po stopi od 71%, za vrijeme od 1. srpnja 1985. do 23. studenog 1985. po stopi od 84%, za vrijeme od 23. studenog 1985. do 21. ožujka 1986. po stopi od 73%, za vrijeme od 22. ožujka 1986. do 25. travnja 1986. po stopi od 80%, za vrijeme od 26. travnja do 25. srpnja 1986. po stopi od 86%, za vrijeme od 26. srpnja 1986. do 30. lipnja 1987. po stopi od 113,4%, za vrijeme od 1. srpnja do 30. rujna 1987. po stopi od 128,8%, za vrijeme od 1. listopada do 31. prosinca 1987. po stopi od 183,4%, za vrijeme od 1. siječnja do 31. siječnja 1988. po stopi od 151,2%, za vrijeme od 1. veljače do 29. veljače 1988. po stopi od 67,2%, za vrijeme od 1. ožujka do 4. ožujka 1988. po stopi od 141,4%, za vrijeme od 5. ožujka do 31. ožujka 1988. po stopi od 151,5%, za vrijeme od 1. travnja do 30. travnja 1988. po stopi od 169,5%, za vrijeme od 1. svibnja do 31. svibnja 1988. po stopi od 175,5%, za vrijeme od 1. lipnja do 30. lipnja 1988. po stopi od 99%, za vrijeme od 1. srpnja do 31. srpnja 1988. po stopi od 355,5%, za vrijeme od 1. kolovoza do 31. kolovoza 1988. godine po stopi od 432%, za vrijeme od 1. rujna do 30. rujna 1988. po stopi od 12,5%, za vrijeme od 1. listopada do 31. listopada 1988. po stopi od 564%, za vrijeme od 1. studenog do 30. studenog 1988. po stopi od 29,25%, za vrijeme od 1. prosinca do 8. prosinca 1988. po stopi od 20,7%, za vrijeme od 9. prosinca do 6. listopada 1989. godine po stopi iz Odluke SIV-a objavljenoj u Službenom listu SFRJ broj 72/88, od 7. listopada 1989. pa dalje temeljem Zakona o visini stope zatezne kamate Službeni list SFRJ broj 57/89 i Odluci o eskontnoj stopi Narodne banke Jugoslavije, Službeni list SFRJ broj 84/89, 39/90, 70/90 i 22/91, a počam od 1. siječnja 1992. po Odluci o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, Zakona o zateznim kamatama ("Narodne novine", broj 28/96) pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu zahtjev istih odbija kao neosnovan.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Odbijaju se žalbe tužitelja pod 1) J. V., 2) R. V., 3) Lj. V., 4) P. V., 5) V. V. i 6) M. D. i tuženice „A.“ d.d. Z. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru broj P- 1105/99 od 14. srpnja 2010. godine.“

Protiv odbijajućeg dijela drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelji u reviziji predlažu reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i tužbene zahtjeve svih tužitelja prihvatiti u cijelosti te im dosuditi parnični trošak i trošak revizije. Podredno su tužitelji predložili reviziju prihvatiti, ukinuti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Tuženica je reviziju podnijela protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na sve tužitelje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati, ukine pobijanu drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju tužitelja tuženica nije podnijela.

U odgovoru na reviziju tuženice tužitelji su osporili navode tuženice iznesene u reviziji i predložili reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Revizija tuženice nije osnovana u odnosu na dio drugostupanjske presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev prvotužiteljice, a nije dopuštena u odnosu na dio drugostupanjske presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužitelja, trećetužitelja i četvrtotužitelja.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kuna.

Kako vrijednost predmeta spora tuženičinom revizijom pobijanog dijela drugostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužitelja, trećetužitelja i četvrtotužitelja u iznosima od po 37.500,00 kuna ne prelazi propisani iznos od 100.000,00 kuna revizija tuženice podnesena protiv drugostupanjske presude u tom dijelu nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a ZPP samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 8. ZPP.

Suprotno tvrdnji revidenata, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 točka 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da pobijana presuda nije nerazumljiva niti ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

Prihvaćenjem ocjene dokaza, koju je izveo prvostupanjski sud, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, koju tuženica opisno ističe u reviziji, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Osim toga, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju tuženica također opisno ističe u reviziji, jer je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje.

Kako tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti to nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev prvotužiteljice, kao majke, te zahtjevi ostalih tužitelja, kao braće i šestotužiteljice, kao sestre, za naknadu štete koju su pretrpjeli zbog smrti sina, odnosno brata, pok. D. V., koji je 4. listopada 1983. zadobio ozljedu na radu, zbog koje je preminuo …1983.

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je pok. D. V., rođen … 1957., bio u radnom odnosu kod tuženice na radnom mjestu radnika na sterilizaciji konzervi na autoklavi u Odjelu za sterilizaciju ribljih konzervi od 1978. do nastanka štetnog događaja;

- da je pok. D. V. bio osposobljen za rad za radno mjesto na kojem je radio;

- da je 4. listopada 1983. došlo do nesreće na radu u kojoj je pok. D. V. zadobio opekotine 3. stupnja uslijed kojih je preminuo … 1983.;

- da je prvotužiteljica majka pok. D. V., da su mu drugotužitelj, trećetužitelj, četvrtotužitelj i petotužitelj braća, a šestotužiteljica sestra;

- da je autoklava na kojoj je radio pok. D. V. bila u ispravnom stanju u vrijeme nastanka štetnog događaja;

- da su nakon štetnog događaja svi uređaji autoklave bili u ispravnom stanju, bez tragova eksplozije i bez oštećenja na osiguraču i rubovima autoklave;

- da prije ovog štetnog događaja nikada nije došlo do otvaranja vrata autoklave zbog tehničke neispravnosti;

- da je autoklava na kojoj je radio prednik tužitelja pok. D. V. pripadala tipu starije proizvodnje (u vrijeme štetnog događaja jedinom) i nije imala automatsko spajanje sa atmosferom već se sa atmosferom spajala voljom poslužioca, a da noviji tipovi autoklava imaju automatsko spajanje sa atmosferom;

- da je uzrok predmetnog štetnog događaja prerano otvaranje vrata autoklave, odnosno otvaranje vrata prije nego što se je tlak u unutrašnjosti autoklave izjednačio sa atmosferskim tlakom;

- da je su radnici tuženice znali ranije otvarati vrata autoklave da ne bi morali ručno iz autoklave izvlačiti košare s konzervama jer u takvom slučaju ranijeg otvaranja vrata autoklave dok je još pod pritiskom tlaka, košare s konzervama same ispadaju iz autoklave;

- da je tuženica znala da radnici otvaraju vrata autoklave dok još tlak u unutrašnjosti autoklave nije izjednačen sa atmosferskim tlakom i prešutno je prihvaćala takvo ponašanje;

sudovi su djelomično prihvatili tužbene zahtjeve ocijenivši da je tuženica odgovorna za štetu prouzročenu tužiteljima na temelju odredbe čl. 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7796, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), po kriteriju objektivne odgovornosti, ali da postoji doprinos prednika tužitelja nastanku štetnog događaja u omjeru od 50%, pa su na temelju čl. 201. st. 1. i 2. ZOO i čl. 192. st. 1. ZOO tuženici naložili da prvotužiteljici isplati iznos od 110.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, te da drugotužitelju, trećetužitelju i četvrtotužitelju isplati iznose od po 37.500,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, a odbili su tužbene zahtjeve tih tužitelja po osnovi nematerijalne štete u preostalom iznosu.

Sudovi su odbili tužbene zahtjeve petotužitelja i šestotužiteljice po osnovi nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe pozivom na odredbu čl. 201. st. 2. ZOO kao neosnovan ocijenivši da između pok. D. V. i tih tužitelja, kao brata, odnosno sestre, nije postojala trajnija zajednica života jer je tijekom postupka utvrđeno da je petotužitelj pomorac i često je bio odsutan od kuće, a šestotužiteljica je nakon udaje preselila u K. gdje živi.

Nadalje, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete po osnovi troškova za vijence, troškove pogreba i troška izgradnje nadgrobnog spomenika kao neosnovan pozivom na čl. 221.a ZPP jer tužitelji, na kojima je bio teret dokazivanja, nisu dokazali da bi imali te troškove.

U revizijskom stadiju postupka, sporna je odgovornost za štetu, odnosno postojanje i omjer doprinosa prednika tužitelja nastanku štetnog događaja, odnosno jesu li sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 174. ZOO, čl. 177. st. 3. ZOO, odnosno čl. 192. st. 1. ZOO. Nadalje, sporne su visine dosuđenih pravičnih novčanih naknada prvotužiteljici, drugotužitelju, trećetužitelju i četvrtotužitelju. Također je sporno pripada li petotužitelju i šestotužiteljici pravična novčana naknada zbog smrti brata u smislu odredbe čl. 201. st. 2. ZOO. Revidenti (i tužitelji i tuženica) u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava velikim dijelom iznesenih navoda zapravo prigovaraju utvrđenom činjeničnom stanju i ocjenjuju ga na svoj način. U odnosu takve prigovore treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga navodi stranaka izneseni u reviziji, a kojima se osporava i preocjenjuje utvrđeno činjenično stanje nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje od strane ovog revizijskog suda.

Odlučujući o osnovanosti revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ovaj revizijski sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda.

Naime, ocjenjujući konkretne okolnosti koje su dovele do nastanka štetnog događaja i štete koju tužitelji trpe, a posebno okolnosti da je prednik tužitelja prerano otvorio vrata autoklave, odnosno da je otvorio vrata autoklave prije nego što se je tlak u unutrašnjosti te autoklave izjednačio sa atmosferskim tlakom, da je autoklava na kojoj je prednik tužitelja radio opasna stvar, odnosno da posao koji je prednik tužitelja obavljao kod tuženice na radnom mjestu sterilizacije konzervi u autoklavi, predstavlja opasnu djelatnost u smislu odredbe čl. 173. ZOO, da je tuženica znala da radnici otvaraju vrata autoklave dok još tlak u unutrašnjosti autoklave nije izjednačen sa atmosferskim tlakom i prešutno je prihvaćala takvo ponašanje i nije ništa poduzela radi sprječavanja takvog nepropisnog i opasnog ponašanja ovaj revizijski sud prihvaća ocjenu nižestupanjskih suda da je takvim postupanjem prednik tužitelja djelomično pridonio nastanku štetnog događaja i nastale štete u omjeru od 50%.

Neosnovano prvotužiteljica, drugotužitelj, trećetužitelj i četvrtotužitelj u reviziji prigovaraju da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o visini pravičnih novčanih naknada prvotužiteljice, drugotužitelja, trećetužitelja i četvrtotužitelja. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda navedenim tužiteljima dosuđene su pravične novčane naknade zbog smrti sina, odnosno brata, koje su primjerene s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 201. st. 1. i 2. ZOO.

S obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je petotužitelj po zanimanju pomorac i da je samo vrijeme godišnjeg odmora provodio s roditeljima i pok. bratom D., a da je šestotužiteljica u vrijeme nastanka štetnog događaja bila udata i živjela u K., u Republici Sloveniji, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 201. st. 2. ZOO kada su ocijenili da između tih tužitelja i pok. D. V. ne postoji trajnija zajednica života i odbili njihove tužbene zahtjeve kao neosnovane.

Pravilno su nižestupanjski sudovi postupili kada su odlučujući o troškovima postupka, vodeći računa o uspjehu stranaka u postupku, na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP odlučili da svaka stranka snosi svoje troškove.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa su na temelju čl. 393. ZPP revizije tužitelja i tuženice odbijene kao neosnovane.

U Zagrebu, 26. listopada 2011.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v. r.