Rev-424/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 424/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. R. iz O., koju zastupa A. R., odvjetnik iz O., protiv tuženika Dom zdravlja željezničara Zagreb, Grgura Ninskog 3, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1845/95 od 9. studenog 1995. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku br. Pr-48/95 od 14. lipnja 1995., u sjednici održanoj dana 7. svibnja 1997.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika, ukida presuda Županijskog suda u Osijeku br. Gž- 1845/95 od 9. studenog 1995. i presuda Općinskog suda u Osijeku br. Pr-48/95 od 14. lipnja 1995. i predmet vraća Općinskom sudu Osijek na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice da se poništi odluka tuženika od 9. kolovoza 1993. kao nezakonita i naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad i prizna joj sva prava po osnovu rada i radnog odnosa u neprekidnom trajanju od dana prestanka radnog odnosa do povratka na rad kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 3.186,00 kn.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se presuda preinači i zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se kao nezakonito poništi rješenje tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice (a ne trajnom prestanku potrebe za radom tužiteljice kako je naznačeno u zahtjevu tužiteljice).

U postupku je utvrđeno da je tuženik 15. V. 1991. donio Program osiguranja prava radnika za čijim je radom prestala potreba (dalje: Program), te da je temeljem tog Programa donio odluke od 9. kolovoza i 3. rujna 1993. o prestanku radnog odnosa tužiteljice.

Niži sudovi ocjenjuju da se tuženik nije pridržavao odredaba čl. 20. do čl. 26. Zakona o radnim odnosima (NN br. 19/90, u daljnjem tekstu ZORO) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Programa, slijedom čega utvrđuju da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito.

Kad je tužiteljici radnopravni status utvrđen temeljem odredaba ZORO koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Programa, onda prema nalaženju ovog suda, upravo primjenom tog zakona treba ocjenjivati pravne učinke radnopravnog statusa tužiteljice na daljnji tijek i prestanak radnog odnosa, a ne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima (NN br. 19/92) kako smatra sud prvog stupnja.

Za predmet spora odlučne su okolnosti da li je tuženik donio Program kojim je utvrdio da je za radom tužiteljice prestala potreba, da li je obavijestio tužiteljicu da je za njezinim radom prestala potreba, da li je tužiteljica pobijala odluku (obavijest) da je prestala potreba za njezinim radom, te koje je pravo tužiteljici priznato Programom, odnosno da li je istekao rok od dvije godine kroz koje je vrijeme tužiteljici priznato pravo na novčanu naknadu.

U predmetu spora, a u kojem se odlučuje o zakonitosti donesene deklaratorne odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljice, nakon što je već ranije utvrđen prestanak potrebe za radom tužiteljice, ne može se raspravljati i odlučivati da li je zakonito utvrđen prestanak potrebe za radom tužiteljice.

Za predmet spora ne može biti odlučna okolnost da li je tuženik 1992. zasnovao radni odnos sa čistačicom (čl. 25. st. 2. i 3.) kad je tužiteljica radnik sa SSS. U ponovljenom postupku potrebno je da sud utvrdi naprijed navedene odlučne okolnosti i ponovo odluči o zahtjevu tužiteljice, vodeći računa da tužiteljica traži poništenje odluke tuženika od 9. VIII. 1993. i da je to odluka o prestanku radnog odnosa, a ne o trajnom prestanku potrebe za radom tužiteljice kako to navodi tužiteljica u svom zahtjevu.

Iz iznesenih razloga a temeljem odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91 i 91/92) valjalo je reviziju tuženika prihvatiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 7. svibnja 1997.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.