Rev-1104/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1104/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. J. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik J. Z., odvjetnica iz Z., protiv tuženice Hrvatske elektroprivrede d.d. iz Zagreba, radi poništenja odluka, odlučujući o reviziji tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu (sada Županijski sud u Zagrebu) od 19. studenog 1996. godine broj Gž-5144/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. siječnja 1996. godine broj Pr- 1344/95, u sjednici održanoj 6. prosinca 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tuženice, preinačuju se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. studenog 1996. godine broj Gž-5144/96 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. siječnja 1996. godine broj Pr-1344/95, tako da se tužbeni zahtjev odbija.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja, kojom su poništeni kao nezakoniti rješenje tuženice o prestanku rada tužitelju i odluka o njegovom prigovoru, te je naloženo tuženici da vrati tužitelja na dosadašnje radno mjesto. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju "zbog svih razloga zbog kojih se revizija može izjaviti, a posebno zbog pogrešne primjene materijalnog prava", predloživši ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta nadležnom sudu na ponovno suđenje.

Revizija je osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

O svim ostalim bitnim povredama postupka revizijski sud je ovlašten voditi računa samo ako revident ukazuje na njihovo postojanje, pa kako se navodima revizije ni opisno ne upućuje na neku od bitnih povreda, taj revizijski razlog nije ostvaren.

Osnovan je prigovor revidentice da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno

materijalno pravo.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužitelju rješenjem ovlaštenog tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika od 30. listopada 1985. godine priznato tjelesno oštećenje od 100% i pravo na novčanu naknadu za to tjelesno oštećenje,

- da je rješenjem o prestanku rada od 29. ožujka 1995. godine (potvrđenim odlukom od 26. travnja 1995. godine) tužitelju prestao radni odnos s danom 1. travnja 1995. godine zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu,

- da je tužitelj u vrijeme donošenja spornih odluka navršio 38 godina radnog staža.

Prema odredbi čl. 75. st. 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 19/92 i 26/93 - dalje ZOPRO) radniku koji navrši 40 godina staža osiguranja ili 65 godina života prestaje radni odnos ako poslovodni organ odnosno poslodavac, u skladu s uvjetima što su utvrđeni zakonom, općim aktom i kolektivnim ugovorom, ne odluči da radnik može ostati u radnom odnosu.

Odredba čl. 143. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83, 48/83, 5/86, 42/87, 34/89, 40/90, 9/91, 26/93 i 44/94 - dalje ZMIO) definira mirovinski staž na osnovi kojeg se stječu i ostvaruju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja tako da on (između ostalog) obuhvaća vrijeme provedeno u osiguranju koje se računa u staž osiguranja po odredbama tog istog zakona. U daljim odredbama reguliran je staž osiguranja koji se računa s efektivnim trajanjem i staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem. Tako odredba čl. 156. ZMIO propisuje da se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem i osiguranicima koji su u radnom odnosu, odnosno na radu po osnovi kojeg su bili obvezno osigurani proveli, radeći puno radno vrijeme, kao osiguranici s tjelesnim oštećenjem najmanje od 70% (kao i nekim drugim kategorijama osiguranika koji su određeno navedeni) na način da se svakih 12 mjeseci stvarno provedenih na radu na osnovi kojega su osigurani računa kao 15 mjeseci staža osiguranja, a starosna granica propisana za stjecanje starosne mirovine umanjuje se za po jednu godinu za svakih pet godina efektivno provedenih na takvom radu.

Neovisno o načinu računjanja staža osiguranja (da li se računa s efektivnim trajanjem u smislu čl. 144.-153. ZMIO ili s povećanim trajanjem u smislu čl. 154.-157. istog zakona) radi se o stažu osiguranja koji predstavlja pretpostavku za prestanak radnog odnosa, odnosno donošenje odluke o prestanku radnog odnosa zbog stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu (u smislu navedenog čl. 75. st. 4. ZOPRO).

U situaciji kada tužitelj ulazi u kategoriju osiguranika kojima se računa staž osiguranja s povećanim trajanjem i ima 38 godina efektivnog radnog staža, te kada poslodavac nije odlučio, sukladno zakonskoj odredbi, da tužitelj može ostati u radnom odnosu, tada odluke o prestanku radnog odnosa tužitelja s navršenih 40 godina staža osiguranja nisu nezakonite, zbog čega se njegov zahtjev za poništenje tih odluka ukazuje neosnovanim.

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev, te je o reviziji tuženice valjalo odlučiti na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačenjem nižestupanjskih presuda i odbijanjem tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu, 6. prosinca 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.