I Kž-565/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-565/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. B. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 148. st. 1. i 2. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. P. Lj., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 15. rujna 1997. godine, br. K-82/97-33, u sjednici održanoj 15. veljače 2000., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe državnog odvjetnika i opt. P. Lj., po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odnosu na opt. Z. B. (toč. 3. izreke) te se izriče:

Na temelju odredbe čl. 339. toč. 6. ZKP/93,

protiv opt. Z. B. (osobni podaci u izreci prvostupanjske presude)

ODBIJA SE OPTUŽBA

3. da bi saznavši nakon događaja opisanog u toč. 2. da je novčanica od 100 DEM koju je na opisani način dobio u kartaškoj igri, krivotvorena, točno neutvrđenog dana u ljeto 1995. godine u gostionici D. k. u V. gubeći na kartama na ime duga dao J. C. tu krivotvorenu novčanicu,

dakle, da bi lažni novac što ga je primio kao pravi stavio u opticaj,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv gospodarstva i jedinstva hrvatskog tržišta krivotvorenjem novca iz čl. 148. st. 4. OKZRH.

II. Povodom žalbe državnog odvjetnika i opt. P. Lj. po službenoj dužnosti preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odnosu na opt. Z. K. (toč. 4. izreke) te se izriče:

na temelju odredbe čl. 340. toč. 1. ZKP/93,

opt. Z. K. (osobni podaci u izreci prvostupanjske presude)

OSLOBAĐA SE OPTUŽBE

4. da bi, iako je točno neutvrđenog dana nakon događaja opisanog u toč. 2. u svojoj kući u V., saznao od Z. B. da je P. Lj. tijekom u toč. 2. opisane kartaške igre na ime duga ovome dao jednu krivotvorenu novčanicu od 100 DEM, nije to prijavio državnim tijelima,

dakle, da bi znao da je lažni novac stavljen u opticaj pa to nije prijavio,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv gospodarstva i jedinstva hrvatskog tržišta, krivotvorenjem novca iz čl. 148. st. 4. OKZRH.

III. Na temelju odredbe čl. 91. st. 1. ZKP/93 troškovi kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/93 te nužni izdaci opt. Z. B. i Z. K. kao i nužni izdaci te nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

r i j e š i o j e :

Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. P. Lj., ukida se presuda suda prvog stupnja u oslobađajućem dijelu i opt. Z. B. (toč. 1.) i u osuđujućem dijelu u odnosu na opt. P. Lj. (toč. 2. izreke) te odluka o plaćanju imovinske koristi i plaćanju troškova kaznenog postupka te se predmet vraća na ponovno suđenje nadležnom općinskom sudu kao prvostupanjskom sudu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. P. Lj., Z. B. i Z. K. proglašeni su krivima zbog kaznenih djela protiv gospodarstva i jedinstva hrvatskog tržišta, krivotvorenjem novca iz čl. 148. st. 1. i 4. OKZRH, koja su činjenično i pravno opisana u toč. 2., 3. i 4. njezine izreke. Za ta djela izrečena im je uvjetna osuda i utvrđene kazne zatvora: opt. P. Lj. u trajanju od osam mjeseci s rokom kušnje od dvije godine, opt. Z. B. u trajanju od tri mjeseca s rokom kušnje od jedne godine i opt. Z. K. u trajanju od dva mjeseca s rokom kušnje od jedne godine, s time da se izrečene kazne neće izvršiti, ako u rokovima kušnje ne počine novo kazneno djelo.

Na temelju odredbe čl. 148. st. 5. OKZRH određeno je da se oduzima lažna novčanica od 100 DEM, serijskog broja … (ali se ne navodi od kojeg optuženika). Ujedno je, na temelju odredbe čl. 79. i 80. st. 1. OKZRH određeno da opt. P. Lj. i Z. B. na ime pribavljene koristi solidarno plate 355,00 kn.

Na temelju odredbe čl. 90. st. 1. ZKP svi optuženici koji su proglašeni krivima, presuđeni su da solidarno plate troškove kaznenog postupka te da svaki plati paušalnu svotu od 300,00 kn te trošak nagrade branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 935,00 kn, dok je za trošak kaznenog postupka koji se odnosi na opt. Z. B. određeno da padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude pravodobno su podnijeli žalbe državni odvjetnik i opt. P. Lj. putem branitelja.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude i opt. Z. B., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. P. Lj. pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da je ovaj sud ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da je preinači te ga oslobodi od optužbe ili da ga proglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 148. st. 4. OKZRH uz izricanje blaže kazne.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući na temelju odredbe čl. 360. st. 1. i 2. ZKP/93, u pismenom podnesku od 2. siječnja 1997. godine br. KTŽ-1167/97, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba opt. P. Lj. odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika i žalba opt. P. Lj. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja su osnovane, dok nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Opt. P. Lj. nije u pravu kada presudu suda prvog stupnja pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 9. ZKP/93, ističući da je prekoračio optužbu izmjenom činjeničnog opisa djela iz optužnice.

Protivno navodima žalitelja P. Lj., sud prvog stupnja izmjenom činjeničnog opisa djela, koje mu se stavlja na teret nije prekoračio optužbu, jer mu se izmjenom činjeničnog opisa kako je navedeno u izreci presude (toč. 2.) ne stavlja na teret veća kriminalna djelatnost od one opisane u optužnici. Naime, time što je u činjeničnom opisu djela u optužnici bilo navedeno da je on (opt. P. Lj.) kupio lažne novčanice od opt. Z. B., znajući da su lažne, a sud je u činjeničnom opisu u toč. 2. izreke presude naveo da je optuženik došao do lažne novčanice na neutvrđeni način te je stavio u opticaj, znajući da je krivotvorena, nije ni po stajalištu ovog Vrhovnog suda kao drugostupanjskog suda prekoračena optužba, jer se u oba opisa optužbe stavlja na teret da je lažni novac stavio u opticaj znajući da je lažan, a to je bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 148. st. 1. OKZRH. Sam način pribavljanja lažnog novca nije bitno obilježje tog kaznenog djela, što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja odredbe citiranog članka.

Isto tako, nije osnovana ni tvrdnja opt. P. Lj. da je u donošenju prvostupanjske presude počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93, jer daje izreka pobijane presude nerazumljiva. To zato, što optuženik ističe da nije jasno, da li se, s obzirom na izmijenjeni činjenični opis djela, radi o kaznenom djelu iz čl. 148. st. 1. ili iz čl. 148. st. 4. OKZRH.

Naprotiv, suprotno navodima opt. P. Lj., iz činjeničnog opisa djela je potpuno razvidno da se radi o kaznenom djelu iz čl. 148. st. 1. OKZRH, jer se optuženiku stavlja na teret kako je znao da je pribavljeni novac lažan, a ta činjenica predstavlja bitno obilježje tog kaznenog djela, a ne kaznenog djela iz čl. 148. st. 4. OKZRH, za koje je bitno obilježje okolnost da počinitelj smatra da je lažni novac, koji primi pravi i stavi ga u opticaj.

Prema tome, nema ni govora o postojanju navedenih postupovnih povreda.

Osim toga, iz navoda optuženikove žalbe proizlazi da iznesenim razlozima zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa će se njihova ocjena izložiti u okviru te žalbene osnove.

Međutim, u pravu su i državni odvjetnik i opt. P. Lj., kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Državni odvjetnik osnovano ističe da je sud prvog stupnja obranu opt. P. Lj. pogrešno i nepotpuno ocijenio.

Unatoč što je opt. P. Lj. u istrazi određeno i okolnosno opisao kako je od opt. Z. B. kupio dvije novčanice od po 100 DEM, koje su izgledale kao isprane i daje za njih platio 100 DEM, sud prvog stupnja ne prihvaća taj iskaz već prihvaća obranu, koju je dao na glavnoj raspravi.

Naime, opt. P. Lj., u svojoj obrani kod istražnog suca (list 27), nedvojbeno tereti opt. Z. B. za počinjenje kaznenog djela, koje mu se stavlja na teret. Opt. P. Lj. okolnosno navodi da je dvije novčanice od po 100 DEM kupio od opt. Z. B., da su one izgledale kao isprane i da ih zbog toga opt. Z. B. nije mogao upotrijebiti za plaćanje, jer mu nisu vjerovali da su prave.

Bez obzira, što opt. P. Lj. navodi kako nije sumnjao da su novčanice krivotvorene, okolnosti da mu je opt. Z. B. dao dvije novčanice po 100 DEM, dakle 200 DEM, za iznos od 100 DEM, kao i izgled novčanica (ispranost), same po sebi dovoljno ukazuju na sumnju u njihovu ispravnost. Nadalje ove okolnosti ukazuju da su obojica optuženika Z. B. i P. Lj. znali da se radi o krivotvorenim novčanicama, jer nije logički prihvatljivo da bi netko prodavao dvije prave novčanice za jednu pravu novčanicu. Takvo postupanje je životno potpuno nerealno. No, kod ovoga treba uzeti u obzir i okolnost da je opt. P. Lj. bio policajac, pa je to svojstvo želio iskoristiti u prometu lažnih novčanica, smatrajući da prilikom plaćanja nitko neće posumnjati kako on plaćanje vrši s lažnim novčanicama. No, obrana koju je opt. P. Lj. dao na glavnoj raspravi kao i razlozi za potpuno izmijenjenom obranom trebaju se ocjenjivati savjesno i kritički u svim iznesenim okolnostima. Imajući u vidu okolnost da je i sam optuženik u vrijeme izvršenja djela bio pripadnik policije, njegovi navodi kako je pred istražnim sucem naveden iskaz dao pod strahom od policije smatrajući da i istražni sudac radi u sklopu policije su bez ikakvog osnova. Na ovaj neprihvatljiv način on zapravo želi uvjeriti da je iskaz pred istražnim sucem dao pod prijetnjom policije i zbog straha da će dobiti otkaz, iako je otkaz dobio u VII. mjesecu 1996. godine, a iskaz je dao pred istražnim sucem 17. ožujka 1997. godine.

Razlozi, koje sud prvog stupnja navodi za zaključak kako je opt. P. Lj. lažnu novčanicu dobio na sajmu prilikom mijenjanja maraka, novčanice od 500 DEM za forinte, u protuvrijednosti od 300 DEM pa mu je tada izvraćeno 200 DEM (dva puta po 100 DEM) te da su to vjerojatno lažne novčanice, nisu za sada prihvatljivi. Okolnost da su drugi optuženici tijekom istrage izjavili kako im je opt. P. Lj. rekao da je lažnu novčanicu vjerojatno dobio na tržnici bez konkretnijeg navođenja, kada i gdje, te kako je opt. Z. B. bio dosljedan u svojoj obrani tijekom istrage i glavne rasprave, ne predstavljaju takve okolnosti, koje bi na logičan način isključivale vjerodostojnost optuženikove obrane u tijeku istrage. Isto tako i okolnost da je opt. P. Lj. u istrazi naveo da je duže vrijeme u dobrim odnosima s opt. Z. B., ukazuje na neosnovanost tvrdnje kako mu je opt. P. Lj. htio namjestiti vezu s lažnim novčanicama radi osvete što se zabavljao s djevojkom, koja je prije toga bila djevojka opt. P. Lj..

Međutim, sud prvog stupnja sve naprijed navedene okolnosti nije u potpunosti i ispravno ocijenio pa je izveo pogrešan zaključak kako opt. Z. B. nije počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

Nadalje, zbog pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja u pogledu opt. Z. B., pogrešno je utvrđena i činjenica da je opt. P. Lj. u trenutku pribavljanja lažne novčanice znao da je novčanica lažna. Naime, kako je sud prvog stupnja prihvatio tvrdnju opt. P. Lj. da je lažnu novčanicu dobio na sajmu u Mađarskoj, kako je naprijed opisano, onda njegovo ponašanje u vidu začuđenosti nakon što je od opt. Z. B. od Z. B. i Z. K. saznao da je novčanica lažna, ne upućuje na zaključak da je on za to svojstvo novčanice znao u vrijeme dobivanja na tržnici. Potpuno je neprihvatljivo da bi on na sajmu u Mađarskoj, znajući da su novčanice lažne, primio ih kao kusur do 500 DEM, kupujući za 300 DEM forinte. Osim toga, kako je sam opt. P. Lj. u istrazi opisao spornu novčanicu kao ispranu, a s obzirom na njegovu osobnost kao policajca, uopće nije uvjerljivo da je takvu novčanicu preuzeo, primio kao kusur od svoje prave novčanice u apoenu od 500 DEM. No, i ove okolnosti sud prvog stupnja nije ispravno i potpuno ocijenio kada je utvrdio da je opt. P. Lj. već u trenutku stjecanja posjeda znao da je novčanica lažna.

Osnovane su stoga žalbe županijskog državnog odvjetnika i opt. P. Lj. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa je prvostupanjsku presudu, na temelju odredbe čl. 388. st. 1. ZKP trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje nadležnom sudu prvog stupnja.

Na ponovnom suđenju prvostupanjski sud će uzeti za osnovu samo onaj dio optužbe, koji se odnosi na ukinuti dio presude, tj. u odnosu na opt. Z. B. i P. Lj.. Isto tako, tijekom ponovnog suđenja dužan je izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio ovaj drugostupanjski sud u ovoj odluci te na taj način otkloniti učinjene pogreške. Nakon toga, u smislu odredbe čl. 337. st. 2. ZKP/93, treba temeljito i savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te sve okolnosti inkriminiranog događaja, koje proizlaze iz izvedenih dokaza, a zatim na temelju takve ocjene utvrditi odlučne činjenice i na njima utemeljiti svoju novu zakonitu presudu, koju će obrazložiti u skladu s odredbom čl. 347. st. 6. i 7. ZKP/93.

Nadalje, nakon izricanja pobijane presude 1. siječnja 1998. godine stupio je na snagu novi Kazneni zakon (NN, br. 110/97), koji u okviru kaznenog djela krivotvorenja novca iz čl. 274. KZ više ne propisuje kao poseban oblik tog kaznenog djela neprijavljivanje iz čl. 148. st.

4. OKZRH. S obzirom da se opt. Z. K. stavlja na teret da, iako je znao da je načinjen lažni novac to nije prijavio, u njegovom nečinjenju se ne stječu bitna obilježja kaznenog djela prema odredbama novog kaznenog zakona. Kako se, prema odredbi čl. 3. st. 2. KZ u slučaju, ako se zakon izmijeni nakon počinjenja djela, prema počinitelju kaznenog djela treba obvezno primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja, a novi kazneni zakon je nedvojbeno blaži, jer opisanu djelatnost opt. Z. K. potpuno dekriminalizira, dakle ne propisuje je kao kazneno djelo, povodom podnesenih žalbi, trebalo je po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsku presudu i opt. Z. K. na temelju odredbe čl. 340. toč. 1. ZKP/93 osloboditi od optužbe.

S obzirom da je za kazneno djelo iz čl. 148. st. 4. OKZRH propisana novčana kazna ili zatvor do jedne godine, a kako je u konkretnom slučaju opt. Z. B. djelo počinio tijekom ljeta 1995. godine, za kazneno gonjenje zbog tog djela nastupila je apsolutna zastara, jer od počinjenja tog djela do kraja 1999. godine u svakom slučaju proteklo je više od četiri godine, koliko je, odredbama čl. 90. st. 1. toč. 6. i čl. 91. st. 6. OKZRH propisano za njezino nastupanje.

Budući da se kazneno gonjenje u konkretnom slučaju ne može poduzeti zbog zastare, trebalo je optužbu odbiti na temelju odredbe čl. 339. toč. 6. ZKP/93. Zbog toga, u skladu s odredbom čl. 347. st. 10. ZKP/93 ovaj Vrhovni sud kao drugostupanjski sud nije se upuštao u ocjenu glavne stvari već se ograničio samo na razloge za odbijanje optužbe.

Kako je u odnosu na opt. Z. B. odbijena optužba, a opt. Z. K. je oslobođen od optužbe, u pogledu troškova kaznenog postupka koji se odnose na njih, odlučeno je da na temelju odredbe čl. 91. st. 1. ZKP/93 padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Na temelju svega naprijed izloženoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 15. veljače 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović v.r.

Milan Gudelj v.r.