Povrv-99/2017-27 · Trgovački sud u Rijeci

Poslovni broj: 6/1 Povrv-99/2017-

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, na temelju prijedloga sudske savjetnice Tine Ružić Škrobonja, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o. U. (OIB: …), V. 17, kojeg zastupa punomoćnika D. K., odvjetnik u U., 1. svibnja 2 b, protiv tuženika L.T.C. d.o.o. O. (OIB: ….), U. M. 8, kojeg zastupa punomoćnika M. J., odvjetnica u R., D. 9/III, radi isplate iznosa od 8.175,97 kn, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. svibnja 2018. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 21. lipnja 2018.

p r e s u d i o j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-27/17 od 10. siječnja 2017. godine kojega je donio javni bilježnik V. P. sa sjedištem u R., A. S. 4, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.175,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi i to :

- na iznos od 2.855,24 kn od 9. studenoga 2014.

- na iznos od 5.092,65 kn od 8. prosinca 2014.

- na iznos od 228,08 kn od 24. prosinca 2014.

do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju nastali trošak ovršnog postupka kojega je odredio javni bilježnik u iznosu od 1.327,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. siječnja 2017. (kao dana donošenja rješenja o ovrsi) do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju predvidi trošak ovršnog postupka kojega je odredio javni bilježnik u iznosu od 543,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama za koje je u rješenju do ovrsi određeno da teku od pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku iznos od 1.600,00 kn na ime prouzročenog parničnog troška u roku od osam dana.

Obrazloženje

Tužitelj je 9. siječnja 2017. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (izvoda iz poslovnih knjiga) javnom bilježniku V. P. sa sjedištem u R., A. S. 4, radi isplate iznosa od 8.175,97 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Na rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-27/17 od 10. siječnja 2017., kojim je u cijelosti prihvaćen prijedlog za ovrhu, tuženik je pravovremeno uložio prigovor navodeći „da nije dao nikakav zahtjev niti je itko bio ovlašten u njegovo ime za ikakve usluge na ime tužitelja, te mu nije ikada bilo uredno dostavljeno bilo kakvo eventualno potraživanje odnosno potraživanje odnosno otvorene ostavke prema njemu.“

Rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-99/17-3 od 6. ožujka 2017., rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-27/17 od 10. siječnja 2017. stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, te su ukinute provedene radnje, pa je postupak u tom dijelu nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

Tužitelj je tijekom postupka ustrajao kao tužbe i tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ustrajao kod prigovora protiv rješenja do ovrsi koji se ima smatrati dogovorom na tužbu. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom 5. lipnja 2017. ustvrdio da je on kao pravna osoba koja prodaje građevinski materijal tuženiku prodao robu za objekt u naselju T. – V. u vrijednosti od 16.229,30 kn te da su za izdanu robu izdate i otpremnice i računi 1533,1668 i 1737 u 2014.

Dana 19. prosinca 2014. tuženiku je dostavljena i opomena pa je 9. travnja 2015. član obitelj zastupnik pao zakonu izvršio djelomično plaćanje računa broj 1533 i to u iznosu od 8.033,33 kn i za taj iznos je umanjeno tuženikovo dugovanje.

Na ročištu održanom 13. rujna 2017. tuženik je ustvrdio da osporava u cijelosti činjenicu da bi on naručio bi zaprimio robu čija cijena je predmeta ovog spora te da zastupnica po zakonu nikoga nije ovlastila da umjesto nje može naručivati i zaprimiti robu.

Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu, saslušanjem tužitelja T. H. (iskaz na listu 91-93 spisa) i svjedoka L. K. (iskaz na listu 98- 99 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28 /13 i 89/14, dalje: ZPP).

Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

Tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu – građevinski materijal u iznosu od 8.175,97 kn prema utuženim računima: broj 1533-40 od 31. listopada 2014. koji glasi na iznos od 11.793,93 kn, s tim da je u ovom postupku po tom računu utužen iznos od 2.855,24 kn (list 23-27 spisa), broj 1668 od 29. studenog 2014. koji glasi na iznos od 5.092,65 kn (list 45-48 spisa) i broj 1737 od 15. prosinca 2014. koji glasi na iznos od 228,08 kn (list 73 spisa).

Tužitelj je izuzev utuženih računa dostavio u spis i pripadajuće otpremnice u kojima je navedena roba iz utuženih računa, s tim da su pojedine otpremnice potpisane u rubrici "robu preuzeo".

S obzirom da je tuženik osporio da je naručio i primio robu navedenu u utuženim računima, to je sud prihvatio dokazni prijedlog parničnih stranaka te izveo dokaz saslušanjem svjedokinje T. H. i svjedoka L. K..

Iz iskaza svjedokinje T. H. (iskaz na listu 91-93 spisa) u bitnome proizlazi: da su tvrtke tužitelja i tuženika bile u višegodišnjoj poslovnoj suradnji koja se je očitovala na način da bi tuženik naručivao robu od tužitelja putem osobe koja se zove L. K., a za kojeg joj je poznato da je svojevremeno bio član uprave tvrtke tuženika; da nikada do ovog spora nije bilo problema sa plaćanjem robe; da je robu čija cijena je predmet ovog spora naručio L. K. najprije usmeno, a onda telefonom, te je tražio da ta roba ide na tvrtku tuženika i da bude isporučena na gradilište u T.-V., što je upravo tako i bilo; da je nekoliko mjeseci od ispostavljanja računa isporuke robe kod tužitelja došao L. K. te tražio da se računi koji su predmet ovog spora storniraju i da se ispostave na njega kao fizičku osobu; da je L. K. 9. travnja 2015. dao u gotovini 600,00 EUR, što je svjedokinja naznačila na računu koji se nalazi na listu 23 spisa i za taj iznos je umanjena utužena tražbina; da je u više navrata zbog neplaćanja utuženih računa telefonski zvala u sjedište tuženika, te da nikada nije bilo osporavano da je roba koja je predmet ovog spora od tuženika bila naručena i isporučena.

Iz iskaza svjedoka L. K. (iskaz na listu 98-99 spisa) u bitnome proizlazi: da je on bio zastupnik po zakonu tuženika u periodu od 2012. do 2013.; da je izvodio radove na kuću u T.-V., s tim da je u podnajmu bio g. N. koji je izvodio radove na verandi te kuće; da je za dio radova koje je on izvodio taj materijal i podmirio, a g. N. je trebao platiti preostali dio materijala; da poslovođa tužitelja nije mogao naplatiti materijal od g. N., tako je navedene račune prepisao na tuženika; da nije potpisao otpremnice sa lista 28-44 spisa i sa lista 49-72 spisa, te mu nije poznato niti čiji bi to potpis mogao biti; da nije dao nalog tužitelju da se računi šalju tuženiku te da su računi za dio materijala koji je preuzeo podmireni, dok je ostatak trebao podmiriti g. N., pa kako tužitelj nije mogao doći do njega tako je, radi svoje sigurnosti, za ostatak nepodmirenog materijala izdao račune na tuženika.

Iz citiranih iskaza svjedokinje T. H. i svjedoka L. K. proizlazi da su isti suglasni u dijelu u kojem navode da je predmetna roba isporučena na gradilište u T.-V.. No, proturiječni su u pogledu odlučne činjenice tko je naručio robu čija cijena je predmet ovog spora i kome je ta roba isporučena. To stoga što je svjedokinja T. H. iskazala da je tu robu naručio L. K. i tražio da "ide na tvrtku tuženika" odnosno da je to bila roba za tuženika, dok je L. K. to osporio činjeničnim navodima iz kojih proizlazi da su računi podmireni za materijal koji je on preuzeo, dok je druge račune trebao podmiriti stanoviti g. N. koji je također izvodio radove na tom gradilištu, ali kako tužitelj do njega nije mogao doći to da je iz tog razloga izdao račune na tuženika.

Budući da u pogledu odlučne činjenice narudžbe i isporuke robe čija je cijena predmet ovog spora postoje kontradiktornosti u iskazu saslušanih svjedoka, u nedostatku drugih dokaza kojim bi se bar djelomično potkrijepio iskaz svjedokinje T. H. da je L. K. naručio robu za tuženika i da je ta roba isporučena tuženiku, a u postojanju drugog izvedenog dokaza (iskaza svjedoka L. K.) koji je s njim u suprotnosti, to sud nije mogao pokloniti vjeru u potpunosti navedenom dijelu iskaza svjedokinje T. H.. Ovdje se napominje da iz dopisa Porezne uprave, Područnog ureda R. od 13. listopada 2017. (list 89 spisa) proizlazi da tuženik po dostavljenim računima nije koristio pravo na odbitak pretporeza, pa stoga se niti po toj osnovi u smislu odredbe čl. 221.b. ZPP-a ne može smatrati da utužena tražbina postoji.

No, čak i da je sud poklonio vjeru dijelu iskaza svjedokinje T. H. da je L. K. naručio robu čija je cijena predmet ovog postupka za tuženika i da je ta roba isporučena tuženiku, to opet samo po sebi ne bi bilo dokaz da je to učinjeno za tuženika, budući da je bilo potrebno dokazati da je L. K. bio ovlaštena osoba za narudžbu i primitak te robe za tuženika, bilo kao njegov zastupnik po zakonu bilo kao njegov ovlašteni zaposlenik. U to vrijeme L. K. nije bio zastupnik po zakonu tuženika, već je to, kako to i sam tvrdi bio u periodu od 2012. do 2013., a predmetna roba naručena je i isporučena u 2014., pa stoga isti u toj godini kao takav nije bio ovlašten za narudžbu i primitak robe, a tijekom postupka nije dokazano niti da bi bio možda kao tuženikov zaposlenik ovlašten navedeno učiniti. Ovdje se napominje tužitelju da je u svom poslovanju dužan postupati s povećanom pažnjom (pažnjom dobrog domaćina – čl. 10. st. 2. ZOO-a), pa je u tom smislu bio dužan prilikom narudžbe i isporuke robe provjeravati je li osoba s kojom sklapa ugovor o kupoprodaji na to ovlaštena, što je ovdje evidentno izostalo. Sukladno svemu navedenom, ovaj sud utvrđuje kao odlučnu činjenicu da tužitelj nije dokazao da je tuženik naručio i primio robu čija cijena je predmet ovog spora, iako je navedeno bio dužan učiniti primjenom odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a. Naime, stranke su u parničnom postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, sukladno odredbi čl.7. st.1. ZPP-a. Prema odredbi čl.219. st.1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

U smislu citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji, pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti. To znači da pravila o teretu dokazivanja sadržana u odredbi čl.221.a ZPP-a obvezu sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

Slijedom navedenoga, sud je na temelju citiranih zakonskih odredbi u cijelosti ukinuo predmetni platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (čl.451. st.3. ZPP-a), te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka I. izreke). Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Sud je tuženiku priznao parnični trošak u iznosu od 1.600,00 kn (točka II. izreke presude).

Parnični trošak odnosi se na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: Tarifa) koji se odnosi trošak zastupanja na ročištima održanim 20. veljače 2018. i 8. svibnja 2018. u iznosima od po 750,00 kn sukladno Tbr 9/1 i trošak sudske pristojbe na prigovor protiv javnobilježničkog rješenja o ovrsi u iznosu od 100,00 kn sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 26/03-pročišćeni tekst, 125/11, 112/12, 157/13 I 110/15, dalje: ZSP) .

Rijeka, 21. lipnja 2018.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.