Gž-16/2003-2 · Županijski sud u Varaždinu

Broj: Gž.16/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesna Benjak, kao predsjednice vijeća, te Dubravke Vinceković i Zlatka Lodeta, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužITelja M. Đ. iz Č., zastupanog po punomoćniku V. J., odvjetniku iz Č., protiv prvotužene B. J. iz V., i drugotužene Š. N. iz V., obje zastupane po punomoćniku K. M. iz Odvjetničkog društva K. ”, odvjetniku iz V., radi isplate, a povodom žalbi tužitelja i prvotužene B. J. izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 05. siječnja 2000. g. broj P.803/99-19, u sjednici vijeća održanoj dana 13. siječnja 2003. g.

p r e s u d i o j e :

Žalba prvotužene B. J. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P.803/99-19 od 05. siječnja 2000. g. u pobijanom dosuđujućem dijelu kojim je prvotužena obvezana isplatiti tužitelju iznos od 7.700,50 DEM u protuvrijednosti domaće valute prema prodajnom tečaju M. banke d.d. Č. na dan isplate, s kamatom po stopi koju ista banka plaća na štedne uloge u DEM po viđenju, tekućom od 01. siječnja 1995. g. pa do isplate, kao i u odluci o troškovima postupka.

r i j e š i o j e :

Usvaja se žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P.803/99-19 od 05. siječnja 2000. g., ispravljena rješenjem istog suda broj P.803/99- 27 od 14. studenog 2002. g., u pobijanom odbijajućem dijelu kojim je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva u odnosu na drugotuženu Š. N., iznad dosuđenog, a do zatraženog iznosa od 6.340,50 DEM, kao i u odluci o troškovima postupka, te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

U preostalom nepobijanom dosuđujućem dijelu kojim je drugotužena obvezana isplatiti tužitelju iznos od 440,50 DEM u protuvrijednosti domaće valute prema prodajnom tečaju M. banke d.d. Č., na dan isplate, s kamatom po stopi koju ista banka plaća na štedne uloge u DEM po viđenju, tekućom od 01. siječnja 1995. g. pa do isplate, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Pobijanom presudom naloženo je prvotuženoj B. J. da je dužna isplatiti tužitelju iznos od 7.700,50 DEM u protuvrijednosti domaće valute prema prodjanom tečaju M. banke d.d. Č. na dan isplate, s kamatom po stopi koju ista banka plaća na štedne uloge u DEM po viđenju, tekućom od 01. siječnja 1995. g. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 4.475,50 kn.

Istom presudom naloženo je drugotuženoj Š. N. da je dužna isplatiti tužitelju iznos od 440,50 DEM u protuvrijednosti domaće valute prema prodajnom tečaju M. banke d.d. Č. na dan isplate, s kamatom po stopi koju ista banka plaća na štedne uloge u DEM po viđenju, tekućom od 01. siječnja 1995. g. pa do isplate, dok je s preostalim dijelom zahtjeva u odnosu na drugotuženu, iznad dosuđenog, a do zatraženog iznosa od 6.340,50 DEM tužitelj odbijen, te je ujedno obvezan naknaditi drugotuženoj trošak postupka u iznosu od 3.663,63 kn.

Rješenjem prvostupanjskog suda broj P.803/99-27 od 14. studenog 2002. g. ispravljena je pobijana presuda u odbijajućem dijelu kojim je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva u odnosu na drugotuženu, budući da je u izreci pobijane presude omaškom navedeno da je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva u odnosu na prvotuženu, koje rješenje je postalo pravomoćno 20. prosinca 2002. godine.

Pravodobno izjavljenom žalbom prvotužena pobija navedenu presudu u dosuđujućem dijelu kojim je obvezana isplatiti tužitelju iznos od 7.700,50 DEM u protvrijednosti domaće valute, s pripadajućom kamatom, kao i u odluci o troškovima postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijani dio prvostupanjske presude preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Navedenu presudu pobija i tužitelj u odbijajućem dijelu kojim je odbijen s preostalim dijelom zahtjeva u odnosu na drugotuženu, kao i odluku o troškovima postupka, iz svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i udovolji u cijelosti tužbeom zahtjevu u odnosu na drugotuženu, odnosno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbe prvotužene i tužitelja nije odgovoreno.

Žalba prvotužene je neosnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

Na žalbu prvotužene:

Suprotno žalbenim navodima prvotužene, ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i naprotiv, smatra da je provstupanjski sud tijekom postupka u dovoljnoj mjeri raspravio i utvrdio sve relevantne činjenice, a činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju niti žalbenim navodima prvotužene, koja u žalbi niti ne navodi koje je činjenice, od kojih zavisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud progrešno utvrdio, odnosno propustio raspraviti, niti bilo kakve nove činjenice.

Prvostupanjski sud je na temelju ocjene provedenih dokaza utvrdio da je 05. rujna 1994. g. između stranaka sklopljen sporazum o postojanju potraživanja tužitelja prema tuženicama, nazvan Ugovor o zajmu, kojim je utvrđen iznos potraživanja tužitelja prema tuženicama u iznosu od 17.401,00 DEM i kojim su se tuženice obvezale isplatiti tužitelju svaka iznos od 8.700,50 DEM do 01. siječnja 1995. g., a da je u međuvremenu prvotužena djelomično podmirila navedeno dugovanje s iznosom od 1.000,00 DEM zbog čega je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja i obvezao prvotuženu na isplatu preostalog iznosa dugovanja.

Pobijajući prvostupanjsku presudu prvotužena ističe u žalbi da iz sadržaja ugovora o zajmu od 05. rujna 1994. g. nedvojbeno proizlazi da su predmet ugovora i pozajmice između pravnih osoba (tvrtke tužitelja D. i tvrtke tuženica C.), a da tužitelj nije dokazao da je na njega prešla tražbina njegove tvrtke. Prvotužena ujedno osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na pravnu valjanost ugovora od 05. rujna 1994. g., tvrdeći da po navedenom ugovoru nije izvršena nikakva isplata i da im je navedena isprava podmenuta na potpisivanje isključivo iz razloga da preuzmu dugovanje svoje tvrtke, uz tvrdnju da je sklopljeni ugovor o zajmu suprotan odredbi čl. 52 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), jer ne postoji zakonom dopuštena osnova.

U odnosu na žalbene navode prvotužene kojima osporava pravnu valjanost ugovora sklopljenog između stranaka 05. rujna 1994. g., valja navesti da navedeni ugovor, iako nazvan Ugovor o zajmu, predstavlja sporazum o postojanju potraživanja tužitelja prema tuženicama kojim stranke reguliraju sve dotadašnje odnose iz realiziranih ugovora o zajmu sklopljenih između stranaka kao fizičkih osoba i pravnih osoba. Navedenim sporazumom utvrđeno je postojanje potraživanja tužitelja prema tuženicama u iznosu od 17.401,00 DEM, koji iznos su se tuženice obvezale isplatiti tužitelju svaka u ½ dijela, odnosno u iznosu od 8,700,50 DEM do 01. siječnja 1995. g., a istim sporazumom je ujedno utvrđeno da tuženice nisu u odnosu solidarnosti prema tužitelju.

Obzirom na takav sadržaj sporazuma od 05. rujna 1994. g. potpuno je neosnovana žalbena tvrdnja prvotužene da tužitelj nije ovlašten realizirati potraživanje pravne osnove, odnosno svoje tvrtke, budući da su navedenim sporazumom regulirani svi postojeći odnosi stanaka iz sklopljenih i realiziranih ugovora o zajmu između njih kao fizičkih osoba i između pravnih osoba, te utvrđen iznos potraživanja tužitelja prema tuženicama, koje su se obvezale podmiriti utvrđeno potraživanja do određenog roka.

Prvotužena u žalbi ne osporava da je osobno potpisala ugovor od 05. rujna 1994. g. sklopljen s tužiteljem u vezi postojanja potraživanja tužitelja s osnove postojećih ugovora o zajmu, pa je prema tome, sukladno odredbi čl. 72 ZOO, nakon što je prvotužena potpisala navedeni ugovor, sklopila s tužiteljem valjani ugovor temeljem kojeg je preuzela obvezu isplatiti tužitelju iznos od 8.700,50 DEM do 01. siječnja 1995. g.

Sklapanjem navedenog ugovora nastali su određeni pravni učinci između ugovornih stranaka, pa navedeni ugovor obvezuje stranke, dakle, stvara prava i obveze tako dugo dok ugovor ne prestane na jedan od zakonom predviđenih načina.

Stoga je prvotužena već prema općem načelu iz čl. 17 ZOO dužna izvršiti svoju obvezu, a i odgovorna je za njezino ispunjenje, dakle, za plaćanje ugovorom utvrđenog iznosa potraživanja tužitelja.

U smislu odredbe čl. 262 st. 1 ZOO vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako ona glasi, pa nema nikakve dvojbe da je prvotužena, kao jedna od ugovornih strana valjano sklopljenog ugovora, dužna ispuniti svoju obvezu u odnosu na isplatu utvrđenog iznosa potraživanja tužitelja.

Imajući u vidu sadržaj ugovora od 05. rujna 1994. g., potpuno je neosnovana žalbena tvrdnja prvotužene da tužitelj nije ovlašten realizirati potraživanje pravne osobe, odnosno svoje tvrtke, budući da su navedenim ugovorom regulirani svi postojeći odnosi stranaka iz sklopljenih ugovora o zajmu između njih kao fizičkih osoba i između pravnih osoba, te utvrđen iznos potraživanja tužitelja prema tuženicama, što predstavlja pravnu osnovu obvezivanja prvotuženice, zbog čega je neutemeljena i žalbena tvrdnja prvotužene da se radi o ništavom ugovoru u smislu odredbe čl. 52 ZOO. Niti žalbena tvrdnja prvotužene da prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije izvršena predaja ugovorom utvrđenog iznosa zajma nije od utjecaja na ocjenu pravne valjanosti sklopljenog ugovora, budući da se u konkretom slučaju ne radi o klasičnom ugovoru o zajmu u smislu odredbe čl. 557 ZOO, a žalbena tvrdnja prvotužene da joj je sporni ugovor “podmetnut” potpuno je neuvjerljiva i u suprotnosti sa sadržajem dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka.

Obzirom na nespornu činjenicu da je prvotužena djelomično podmirila svoju ugovornu obvezu s osnove sklopljenog ugovora u iznosu od 1.000 DEM, prvostupanjski sud je pravilno primjenio materijalno pravo udovoljivši tužbenom zahtjevu tužitelja i obvezavši prvotuženu na isplatu preostalog iznosa dugovanja.

Kako prvotužena u žalbi ne iznosi nikakve argumentirane tvrdnje kojima bi osporila pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na postojanje i visinu dugovanja s osnove sklopljenog ugovora između stranaka, to se žalbeni navodi prvotužene ukazuju neosnovanim, pa je njezinu žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dosuđujućem dijelu kojim je prvotužena obvezana isplatiti tužitelju iznos od 7.700,50 DEM u protuvrijednosti domaće valute, temeljem odredbe čl. 368 ZPP-a, kao i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno temeljio na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a.

Na žalbu tužitelja:

Na temelju nesporne činjenice da je drugotužena sa svojim suprugom isplatila tužitelju iznos od 5.900 DEM, a da je između drugotužene i njezinog supruga i tužitelja 30. rujna 1994. g. sklopljen ugovor o zajmu u pogledu iznosa od 3.000,00 DEM, koji iznos su se drugotužena i njezin suprug obvezali vratiti tužitelju u roku od 60 dana uz ugovorenu mjesečnu kamatu po stopi od 6%, prvostupanjski sud je ocijenio da se isplata navedenog iznosa odnosi na djelomično ispunjenje obveze drugotužene iz ugovora od 05. rujna 1994. g., zbog čega je iznos od 6.340,50 DEM, u kojoj visini je postavljen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu, umanjio za iznos od 5.900,00 DEM, te obvezao drugotuženu na isplatu preostalog iznosa od 440,50 DEM, dok je s preostalim dijelom zahtjeva u odnosu na drugotuženu tužitelja odbio. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 312 ZOO, navodeći da u pogledu isplate iznosa od 5.900,00 DEM ne postoji nikakva pismena isprava iz koje bi se moglo zaključiti na ispunjenje koje obveze drugotužene se odnosi plaćanje navedenog iznosa, a da tužitelj kao vjerovnik nije ovlašten, ukoliko ne postoji sporazum između stranaka, po osobnom nahođenju određivati koje njegovo potraživanje je podmireno plaćanjem navedenog iznosa, pri čemu smatra uvjerljivim i okolnosnim iskaz drugotužene i njezinog supruga koji su tvrdili da po ugovoru o zajmu sklopljenim s tužiteljem 30. rujna 1994.g. nisu ništa vratili tužitelju.

Osnovano tužitelj osporava u žalbi način na koji je prvostupanjski sud izvršio uračunavanje iznosa od 5.900,00 DEM kao djelomičnu isplatu dugovanja s osnove ugovora o zajmu sklopljenog između stranaka 05. rujna 1994. g.

Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude, a u odnosu na način uračunavanja isplaćenog iznosa od 5.900,00 DEM, navodi izjavu drugotužene i njezinog supruga da po ugovoru o zajmu sklopljenim s tužiteljem 30. rujna 1994. g. nisu ništa vratili, smatrajući da tužitelj kao vjerovnik nije ovlašten po osobnom nahođenju određivati na ispunjenje koje obveze drugotužene se odnosi plaćanje navedenog iznosa, citirajući pritom odredbu čl. 312 ZOO.

Točno je da vjerovnik nije ovlašten sam određivati koju obvezu je dužnik ispunio plaćanjem određenog iznosa, ukoliko između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve obveze, međutim, prema sadržaju odredbe čl. 312 st. 1 ZOO, u takvom slučaju uračunavanje se vrši prema sporazumu vjerovnika i dužnika, a u nedostatku takvog sporazuma, onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

Iz sadržaja prvostupanjske presude proizlazi da u pogledu načina uračunavanja plaćenog iznosa od 5.900,00 DEM nije postojao nikakav sporazum između drugotužene i tužitelja, a prvostupanjski sud u obrazloženju presude uopće ne navodi na temelju kojih činjenica je utvrdio da je uračunavanje navedenog iznosa u djelomično ispunjenje obveze po ugovoru o zajmu od 05. rujna 1994. g. odredila drugotužena prilikom plaćanja navedenog iznosa. Prvostupanjski sud se jedino poziva na izjavu drugotužene da po ugovoru sklopljenim s tužiteljem 30. rujna 1994. g. nije ništa vratila, međutim, navedena izjava drugotužene nije od značaja za način uračunavanja plaćenog iznosa, budući da u tom smislu može biti mjerodavno jedino izjašnjenje drugotužene prilikom plaćanja iznosa od 5.900,00 DEM, a iz sadržaja prvostupanjskog postupka ne može se zaključiti da bi drugotužena prilikom plaćanja navedenog iznosa jasno odredila na ispunjenje koje obveze se odosi navedena isplata. Drugotužena je i u svom iskazu prilikom saslušanja u svrhu dokazivanja navela da niti prilikom isplate iznosa od 1.000 DEM, a niti iznosa od 4.900 DEM nije bilo govora o tome koje dugovanje drugotužene se podmiruje plaćanjem navedenih iznosa. Očigledno je stoga da se način na koji je prvostupanjski sud izvršio uračunavanje plaćenog iznosa od 5.900 DEM kao djelomičnu isplatu dugovanja po spornom ugovoru od 05. rujna 1994. g., ne može prihvatiti pravilnim, budući da nema nikakvu podlogu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka, zbog čega se ne može prihvatiti pravilnim niti stajalište prvostupanjskog suda u pogledu iznosa nepodmirenog dugovanja drugotužene s osnove ugovora o zajmu sklopljenog između stranaka 05. rujna 1994. g., pa je žalbu tužitelja valjalo prihvatiti osnovanom, ukinuti pobijani odbijajući dio prvostupanjske presude kojim je tužitelj odbijen s preostalilm dijelom zahtjeva u odnosu na drugotuženu, kao i u odluci o troškovima postupka, temeljem odredbe čl. 370 st. 1 ZPP-a, te u tom ukinutom dijelu predmet vratiti istome sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će imati u vidu da je između tužitelja i drugotužene, osim spornog ugovora od 05. rujna 1994. g., sklopljen i ugovor o zajmu u pogledu iznosa od 3.000 DEM, koji iznos se tužena (sa svojim suprugom) obvezala vratiti tužitelju u roku od 60 dana, uz ugovorenu kamatu po stopi od 6% mjesečno, a da je drugotužena isplatila u međuvremenu tužitelju iznos od 5.900 DEM, koji iznos očigledno nije dovoljan za podmirenje dugovanja drugotužene po oba sklopljena ugovora, zbog čega je potrebno utvrditi na ispunjenje koje obveze drugotužene prema tužitelju se odnosi isplata navedenog iznosa, imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 312 ZOO.

Prema sadržaju odredbe čl. 312 ZOO, uračunavanje plaćenog iznosa vrši se prema sporazumu vjerovnika i dužnika, a ukoliko takvog sporazuma nema, uračunavanje se vrši onim redom koji odredi dužnik prilikom ispunjenja.

Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje, a ako je više obveza istovremeno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a kada su sve podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku na najvećem teretu. Ako su u svemu naprijed navedenom obveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istodobno nastale, ono što je dano na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obveze razmjerno njihovim iznosima.

Imajući u vidu činjenicu da je ugovorom o zajmu od 30. rujna 1994. g. ugovorena kamata po stopi od 6% mjesečno, prvostupanjski sud će biti dužan utvrditi stvarni iznos dugovanja drugotužene temeljem navedenog ugovora o zajmu, imajući u vidu odredbu čl. 399 st. 1 ZOO koja određuje najveću dopuštenu stopu ugovorne kamate između pojedinaca, odnosno fizičkih osoba, koja ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, zbog čega je očigledno odredba ugovora o zajmu od 30. rujna 1994. g. u odnosu na visinu stope ugovorne kamate ništava, jer je suprotna prinudnoj odredbi čl. 399 ZOO, a na ništavost u smislu odredbe čl. 109 st. 1 ZOO sud pazi po službenoj dužnosti. Prilikom utvrđenja iznosa dugovanja drugotužene s osnove ugovora o zajmu od 30. rujna 1994. g., prvostupanjski sud će primjeniti odredbu čl. 399 st. 4 ZOO u odnosu na visinu stope ugovorne kamate, te primjeniti najveću dopuštenu stopu kamate.

Nakon što raspravi i utvrdi stvarni iznos potraživanja tužitelja prema drugotuženoj temeljem ugovora o zajmu od 30. rujna 1994. g., prvostupanjski sud će raspraviti da li je drugotužena prilikom isplate iznosa od 5.900 DEM odredila način uračunavanja navedenog iznosa, odnosno odredila koju od svojih ugovornih obveza ispunjava, da li je u vezi izvršene isplate eventualno postojao sporazum između tužitelja i drugotužene, te će zavisno o navedenim utvrđenjima, imajući u vidu materijalnopravne propise navedene u ovoj odluci, donijeti novu odluku u pogledu ocjene osnovanosti, odnosno neosnovanosti ukinutog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja.

Novom odlukom o glavnoj stvari sud će ujedno odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

U preostalom nepobijanom dosuđujućem dijelu kojim je drugotužena obvezana isplatiti tužitelju iznos od 440,50 DEM u protuvrijednosti domaće valute, prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena.

U Varaždinu, 13. siječnja 2003. godine.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Vesna Benjak, v. r.