Revt-97/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 97/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „L.“ d.o.o., u stečaju, iz Z., kojeg zastupa stečajni upravitelj D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. B. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Z., radi pobijanja pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-3826/05 od 13. rujna 2005., kojom je potvrđena djelomična presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2222/00 od 2. travnja 2003., u sjednici održanoj 23. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Djelomičnom presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

„1. Utvrđuje se da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi

Kupoprodajni ugovor zaključen dana .. svibnja 1996. godine između L. d.o.o. Ugostiteljstvo i tuženika M. B. d.o.o. kojim je tužitelj prodao a tuženik kupio nekretnine upisane u posjedovni list 2901 k.o. Š., katastarski kotar Z. što u naravi predstavlja dvije zgrade, dvije terase koje se nalaze na č. kbr. 224 k.o. Š. što odgovara z.k. čbr. 4206/2 zk. ul. 2382 k.o. Š., te kuća broj 2,4 zgr. koja se nalazi na kč.br. 3983 k.o. Š., što odgovara zk. čbr. 8486/2 zk. ul. 12860, k.o. grad Z. i Anex kupoprodajnog ugovora od 31.05. 1996. s kupoprodajnom cijenom u visini od 2.000.000,00 kn.

Kao i

Kupoprodajni ugovor zaključen u ožujku 1997., kod javnog bilježnika ovjereno 10.04.1997. između L. d.o.o. ugostiteljstvo i M. B. d.o.o. kojim prodavatelj prodaje a kupac kupuje nekretninu upisanu u posjedovni list 260 (točan broj posjedovnog lista je 2975 kč. br. 1848/1) k.o. grad Z., što u naravi predstavlja lokal pod nazivom M. koji se nalazi na kč. br. 235 zk. ul. 260 k.o. grad Z. u Z., … ukupne površine 55,82 m2.

2. Tuženik je dužan vratiti u stečajnu masu imovinske koristi stečene temeljem Ugovora iz točke 1 izreke presude, i to predati u posjed nekretnine

upisane u posjedovni list 2901 k.o. Š. katastarski kotar Z., što u naravi predstavlja dvije zgrade, dvije terase koje se nalaze na kč. br. 224 k.o. Š. što odgovara z.k. čbr. 4206/2, zk. ul. 2382 k.o. Š. – restaurant Š. l., upisano u posjedovni list 260 (točan broj posjedovnog lista je 2975 kč. br. 1848/1) k.o. grad Z., što u naravi predstavlja lokal pod nazivom M. koji se nalazi na kč. br. 235 zk. ul. 260 k.o. grad Z. u Z., … (točna adresa …), ukupne površine 55,82 m2, te se nalaže zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu izvršiti brisanje upisa zabilježbe u vlasničkom listu, i to zabilježbe zavedene pod brojem Z-11388/98 na zk.čbr. 4206/2 zk. ul. 2382 k.o.Š. i zabilježbe zavedene pod brojem Z-11388/98 na zk. čbr. 8486/2, zk. ul. 12860 ko.o grad Z., te brisanje upisa pod brojem Z-24946/98 RJ.Z-24536/99 koji je izvršen temeljem Ugovora broj 246/83 od 27.3. 1983. godine, anexa Ugovoru broj 246-3/83 od 22. prosinca 1986. godine, anexa Ugovoru broj 264/3/87 od 30.03. 1987.godine, potvrde Trgovačkog suda u Zagrebu od 5.11.99.g., kupoprodajnog ugovora od 12.3.97.g., anexa kupoprodajnog ugovora od 5. lipnja 97., Zaključka Fonda za privatizaciju Klasa:UP/I-943- 01/99-02/193, ur.br. 563-03-0202/02-1999, od 8.12.99., Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju KL 943-01/95-01/1973, ur.br. 563-04-403/96-3 od 2.2.02., izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu od 10.4.97.g., na kč.br. 235, zk.ul. 260. k.o. Grad Z., na lokalu u prizemlju oznake UG-1 površine 36,97 m2, … a preko vanknjižnog vlasništva L. u. d.o.o. Z., … a za korist M. B. d.o.o., ….

3. O preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, prijedlogu za određivanje privremene mjere, te o troškovima postupka naknadno će se odlučiti.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena djelomična presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, uz naknadu troška revizije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom zaključena je 2. travnja 2003., dakle prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZID ZPP/03) - stupio na snagu 1. prosinca 2003., pa se sukladno čl. 284 st. 5. ZID ZPP/03 u ovom predmetu primjenjuju odredbe do tada važećeg Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01- dalje: ZPP).

Revident u reviziji prigovara da su prvostupanjski i drugostupanjski sud učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Prije svega, obzirom na naprijed navedeno, u reviziji je očigledno riječ o bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. toč 13. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima rečena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena. Naime, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koji su u suglasju s relevantnom procesnopravnom građom, ti razlozi nisu nejasni niti proturječni, pa utoliko presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Stoga ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, na koju opisno ukazuje revident. Revizijski navodi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su i činjenični prigovori (posebice glede osporavanja nalaza i mišljenja građevinskog vještaka). Međutim, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenta u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Kako u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud temeljem čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja (stečajnog dužnika) za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika – dvaju ugovora o kupoprodaji sklopljenih s tuženikom i posljedično za vraćanje u stečajnu masu imovinske koristi stečene na osnovi tih ugovora.

Prvostupanjski sud je djelomičnom presudom prihvatio tužbeni zahtjev sadržaja navedenog u izreci presude - ocijenivši da je samo taj zahtjev sazrio za konačnu odluku (čl. 329. st. 1. ZPP), a drugostupanjski sud je potvrdio tu presudu, nalazeći taj tužbeni zahtjev osnovanim.

I u ovoj fazi postupka sporno je jesu li se ostvarile pretpostavke iz čl. 127.- 144. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03 - dalje: SZ).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je prednik tužitelja L. U. d.o.o. sklopio s tuženikom dva kupoprodajna ugovora i to: ugovor od 31. svibnja 1996. kojim je tuženiku prodao nekretnine restoran Š. l. i restoran Š. d. za ukupnu cijenu u iznosu od 2.000.000,00 kn, te ugovor iz ožujka 1997. koji se odnosi na lokal M. u … u Z. za cijenu od 360.000,00 kn - dakle, ukupna cijena po oba ugovora iznosila je 2.360.000,00 kn,

- da je kupoprodajna cijena u svakom od tih ugovora prenisko određena, tj. da je znatno niža od tržišne vrijednosti tih nekretnina (što proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke),

- da su navedeni kupoprodajni ugovori sklopljeni s namjerom oštećenja vjerovnika, do kojeg (oštećenja) je zaista i došlo, te da je druga strana znala za tu namjeru s obzirom da je oba predmetna ugovora i za prodavatelja i za kupca potpisao M. B., tadašnji predsjednik Upravnog odbora tužitelja, koji je s obzirom na svoju funkciju znao i morao znati da je tužitelj u trenutku sklapanja oba ugovora bio prezadužen (žiro račun tužitelja bio je u neprekidnoj blokadi 1023 dana) i kao takav nesposoban za plaćanje,

- da su te pravne radnje kojima se vjerovnici tužitelja kao stečajnog dužnika izravno oštećuju poduzete unutar roka od deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranjem stečajnog postupka, odnosno nakon otvaranja stečajnog postupka (14. svibnja 1988.).

Kraj izloženih činjeničnih utvrđenja, prema prosudbi ovog revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da su u konkretnom slučaju ispunjene opće i posebne pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u stečaju propisane čl. 127. st. 1. i čl. 137. st. 1. SZ.

Naime, prema odredbi čl. 127. st. 1. SZ pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojim se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu s odredbama ovoga Zakona.

Dakle, opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u stečaju propisane tim člankom jesu: 1) stečajni postupak mora biti otvoren, 2) pravna radnja mora biti poduzeta prije otvaranja stečajnog postupka, 3) da je ta radnja dovela do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika i 4) da se rezultat pobijanja očituje u povećanju mogućnosti namirenja ukupnosti vjerovnika.

Posebne pak pretpostavke, predviđene odredbom čl. 131. st. 1. SZ, jesu: 1) da je pravna radnja poduzeta u posljednjih 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga (do otvaranja stečajnog postupka),

2) da je dužnik tu radnju poduzeo s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, 3) da je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika da ošteti vjerovnike – s tim da se znanje za namjeru pretpostavlja ako je druga strana znala ili je morala znati da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.

Iz sadržaja citiranih zakonskih odredaba i upravo u skladu s time proizašlih činjeničnih utvrđenja, proizlazi da su ovom slučaju ostvarene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji zbog namjere oštećenja. Stoga su pravilno postupili nižestupanjski sudovi kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, osim pozivanja na čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP kojim je propisan taj revizijski razlog, revident u reviziji ne iznosi neki relevantan materijalnopravni prigovor kojim bi doveo u sumnju rečeni zaključak sudova, pa stoga taj zaključak prihvaća i ovaj sud.

Naime, pitanje odnosno okolnost je li pojedina nekretnina (restoran Š. d.) opterećena založnim pravom i je li kupovina plaćena po ugovoru o preuzimanju duga od 14. listopada 1997. (od strane društva C. d.o.o.), na čemu tuženik ustraje i u reviziji, nije odlučno za ishod ovoga spora. Ovo stoga, jer u postupku pobijanja pravnih radnji potrebno je utvrditi jesu li vjerovnici stečajnog dužnika pobijanom pravnom radnjom oštećeni – a ne u kojoj mjeri su oštećeni, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da je došlo do oštećenja vjerovnika tužitelja.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

Tužitelju nije dosuđena trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 23. ožujka 2011.

Predsjednik vijeća:

Katarina Buljan, v.r.