Rev-1908/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Augusta Husinca kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanka Jesenkovića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja Z. i V.P. oboje iz Z., koje zastupa D.B.-M., odvjetnica iz Z., protiv tuženika M., I. i Z.Z., svi iz Z., koje zastupa M.O., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. ožujka 1992. br. Gž 1996/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. veljače 1991. br. P 864/85, u sjednici održanoj dana 17. studenog 1992.,
Legislator headnote
AI generatedRev-1908/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Oni također neosnovano tvrde u reviziji da sud drugoga stupnja nije ocijenio navode njihove žalbe, jer je naprotiv taj sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP, koji je čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" br. 53 od 8. listopada 1991., preuzet kao zakon Republike Hrvatske.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1908/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Augusta Husinca kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanka Jesenkovića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja Z. i V.P. oboje iz Z., koje zastupa D.B.-M., odvjetnica iz Z., protiv tuženika M., I. i Z.Z., svi iz Z., koje zastupa M.O., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. ožujka 1992. br. Gž 1996/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. veljače 1991. br. P 864/85, u sjednici održanoj dana 17. studenog 1992.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e:
Presudom suda prvoga stupnja obvezani su tuženici solidarno isplatiti tužiteljima iznos od 3.500 DEM u dinarskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan isplate, a tuženik M.Z. još dodatnih 3.500 DEM također u dinarskoj protuvrijednosti po navedenom tečaju te im naknaditi parnični trošak. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja protiv tuženika I. i Z.Z. je odbijen.
Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.
Protiv presude suda drugoga stupnja tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, a ni javni tužitelj Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.
Rev 1908/92
Revizija nije osnovana.
Protivno tvrdnji tuženika u reviziji pobijana presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Tuženici ni ne navode konkretno u čemu se ti nedostaci sastoje.
Oni također neosnovano tvrde u reviziji da sud drugoga stupnja nije ocijenio navode njihove žalbe, jer je naprotiv taj sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP, koji je čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" br. 53 od 8. listopada 1991., preuzet kao zakon Republike Hrvatske.
Sudovi nižega stupnja su ocijenili prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, koji prigovor ovi ponavljaju i u reviziji, te su za takvu svoju odluku naveli valjane razloge koje kao takve prihvaća i ovaj sud, a tuženike na njih upućuje.
Sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik M.Z. iz stana tužitelja otuđio iznos od 7.000 DEM čime je učinio krivično djelo teške krađe te je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku oglašen krivim i osuđen.
Tužitelji u ovoj parnici traže od spomenutog tuženika koji je u vrijeme kada je prisvojio spomenuti iznos deviza bio maloljetan, te od tuženika I. i Z.Z., koji su njegovi roditelji da im solidarno naknade štetu.
Taj sud je dalje utvrdio da je tuženik M. učinio više krivičnih djela s maloljetničkom grupom u duljem vremenskom razdoblju, te da u razvoju njegovih radnih navika postoje negativna odstupanja, tj. da on nema pravilan odnos prema radu, što je posljedica nedostatka u odgoju odnosno nedostatka adekvatne stimulacije, kontrole i vođenja.
Kako je tuženik M. učinio štetu tužiteljima nakon što je navršio 7 godina to bi se tuženici I. i Z.Z. po odredbi čl. 165. st. 4. Zakona o obveznim odnosima mogli osloboditi odgovornosti u slučaju da je šteta nastala bez njihove krivnje. Ovi tuženici to u dosadašnjem postupku nisu uspjeli dokazati a prije spomenute okolnosti ukazuju na suprotan zaključak.
Iz tih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kad su obvezali i upravo spomenute tuženike da solidarno s tuženikom M. tužiteljima naknade polovinu štete.
Iz tih razloga revizija tuženika nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 17. studenog 1992.
Predsjednik vijeća:
August Husinec, v.r.