Kzz-23/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz-23/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Marijana Hranjskog, Vesne Vrbetić i Neve Šibl, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. P. zbog kaz. djela iz čl. 46. st. 4. KZRH i dr., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske podignutog protiv pravomoćnog rješenja, što ga čine rješenja Općinskog suda u Puli od 29. travnja 1999. br. K-383/93 i Županijskog suda u Puli od 18. lipnja 1999. br. Kž-157/99, u sjednici održanoj 16. rujna 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, te da je pravomoćnim rješenjem, što ga čine rješenje Općinskog suda u Puli od 29. travnja 1999. br. K-383/93 i rješenje Županijskog suda u Puli od 18. lipnja 1999. br. Kž-157/99, povrijeđen zakon u korist opt. K.P.

Obrazloženje

Pravomoćnim rješenjem citiranim u izreci, na temelju čl. 289. st. 2. ZKP/93, obustavljen je kazneni postupak protiv opt. K.P., kojemu je ošt. kao tužitelj T.P. stavljao na teret počinjenje kaznenih djela iz čl. 124. st. 3. i čl. 123. KZ (ispravno bi bilo: čl. 46. st. 4. i 53. KZRH).

Protiv tog rješenja podigao je državni odvjetnik Republike Hrvatske zahtjev za zaštitu zakonitosti.

U zahtjevu se obrazlaže kako je rješenjem Općinskog suda u Puli od 29. travnja 1999. godine, na temelju čl. 289. st. 2. ZKP/93, zbog nedolaska oštećenika kao tužitelja na glavnu raspravu, obustavljen kazneni postupak protiv optuženika, pa iako je oštećenik kao tužitelj u podnesenoj žalbi protiv tog rješenja ukazivao na činjenicu da je dana 28. travnja 1999. godine, tj. dan prije zakazanog ročišta glavne rasprave, preporučenom pošiljkom dostavio sudu zahtjev za izuzeće predsjednice vijeća, zbog čega se do donošenja rješenja o podnesenom zahtjevu moglo poduzimati samo one procesne radnje za koje postoji opasnost od odgode u smislu čl. 39. ZKP/93, drugostupanjski sud je rješenjem od 18. lipnja 1999. godine broj Kž-157/99 odbio žalbu, s obrazloženjem da neprimjenjivanje odredbe o izuzeću predstavlja relativno bitnu postupovnu povredu, koja nije bila niti je mogla biti od utjecaja na valjanost i zakonitost odluke o obustavi postupka.

Dalje se u zahtjevu navodi da zbog podnesenog zahtjeva za izuzeće, s obzirom na propis čl. 39. ZKP/93, nije bilo procesnih uvjeta za primjenu odredbe čl. 289. st. 2. ZKP/93 o presumiranom odustanku supsidijarnog tužitelja od kaznenog progona, pa da je drugostupanjski sud trebao prihvatiti žalbu i ukinuti rješenje o obustavi kaznenog postupka, a kako tako nije postupio, to da je u korist optuženika povrijeđen zakon u odredbama čl. 289. st. 2. u svezi sa čl. 39. ZKP/93.

Zahtjev je osnovan.

Naime, točno je to da je ošt. kao tužitelj podnio zahtjev za izuzeće predsjednice vijeća i isti uputio prvostupanjskom sudu dana 28. travnja 1999. godine preporučenom pošiljkom (l. 77-79), dakle dan prije ročišta glavne rasprave, a koji je zaprimljen kod toga suda dana 29. travnja 1999. godine (l. 80).

Kako je glavna rasprava bila zakazana za dan 29. travnja 1999. godine u 14,30 sati (l. 43), to očito predsjednica vijeća nije bila upoznata sa podnesenim zahtjevom, tako da objektivno i nije imala razloga da postupi sukladno odredbi čl. 39. ZKP/93, ali je, ipak, bilo potrebno u konkretnom slučaju provjeriti postoje li opravdani razlozi zbog kojih ošt. kao tužitelj nije pristupio na raspravu. Ovo iz razloga što je on podneskom od 22. ožujka 1999. godine, zaprimljenog kod prvostupanjskog suda dana 23. ožujka 1999. godine, kojim je opravdao svoj izostanak sa prethodnog ročišta, naveo da mu je potreban "duži vremenski period za oporavak" (l. 44) i pri tome ukazao na dostavljenu medicinsku dokumentaciju (l. 39-43), a iz koje je vidljivo da je on psihički narušenog zdravlja.

Kada, pak, prvostupanjski sud u vrijeme donošenja pobijanog rješenja nije znao za podnesen zahtjev za izuzeće predsjednice vijeća niti je provjerio da li postoje opravdani razlozi za izostanak ošt. kao tužitelja s ročišta glavne rasprave, već je donio pobijano rješenje, to je sud drugog stupnja trebao prihvatiti žalbu oštećenika kao tužitelja i ukinuti to rješenje, a kako tako nije postupio, odista je povrijeđen zakon u korist optuženika u odredbi čl. 289. st. 2. u svezi sa čl. 39. ZKP/93. Pri tome, nije odlučno to što je za kaz. djelo iz čl. 123. KZ, a zapravo čl. 53. KZRH, nastupila apsolutna zastara gonjenja u smislu čl. 19. alineja 5. u svezi sa čl. 20. st. 6. KZ, kada nije nastupila zastara za kazneno djelo iz čl. 124. st. 3. KZ, odnosno čl. 46. st. 4. KZRH.

Budući je citirana povreda zakona počinjena u korist optuženika, to je onda zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na njegovu štetu, pa je tu povredu trebalo samo utvrditi na način kao u izreci, ne dirajući u pravomoćno rješenje, na temelju čl. 422. st. 2. ZKP/97.

U Zagrebu, 16. rujna 1999. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.