Court dismisses appeal in property damage case where defendant destroyed plaintiff's advertising structure. Appeal rejected as damages for loss of property remain valid.
Legislator summary
AI generatedThe County Court in Rijeci dismissed the defendant's appeal against the first-instance judgment awarding damages for property damage. The court found that the defendant's act of removing the plaintiff's advertising structure constituted a direct loss of the plaintiff's property, regardless of the structure's future usability or the plaintiff's own costs. Consequently, the court upheld the original award for actual damages and legal interest, rejecting the argument that the plaintiff suffered no loss.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; šteta obuhvaća i umanjenje nečije imovine; radnja na uklanjanju imovine bez prava na naknadu štete; nebitno je li imovina nakon uklanjanja upotrebljiva; pravo na naknadu štete ostaje neosporno.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Poslovni broj: Gž-572/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u pravnoj stvari tužitelja: P. K.. (...) vlasnice A. z.. M. iz R., ..., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. G. i H. B. iz O., protiv tuženika: B. M. (...), vlasnika Građevinskog obrta A. iz R., ..., zastupanog po punomoćnici A. S., odvjetnici iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2222/2013 od 30. prosinca 2015. godine, 19. listopada 2016. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2222/2013 od 30. prosinca 2015 godine u tč. 1. i 2. izreke.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja, u tč. 1. izreke, nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade stvarne štete iznos od 75.420,86 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. prosinca 2015. pa do namirenja, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Odlukom o troškovima postupka, sadržanom u tč. 2. izreke, prvostupanjski sud je odlučio da tuženik treba tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 55.606,95 kn u roku od petnaest dana s pripadajućom zateznom kamatom.
Na kraju, tč. 3. izreke, prvostupanjski sud odbija tužiteljicu s preostalim dijelom zahtjeva na nadoknadu troškova postupka.
Protiv te presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik, pozivajući se u njoj na sve zakonom propisane žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. tč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13.,u nastavku: ZPP).
Polazeći od činjeničnih utvrđenja o tome da je tužiteljica sama snosila troškove izrade reklamne konstrukcije i prateće opreme te troškove narudžbe, izrade i montiranja reklama, prema ugovorima zaključenim s korisnicima tog reklamnog prostora i da oni nisu bili u obvezi platiti joj te troškove niti je bilo ugovoreno da im se ta reklamna konstrukcija vraća, svoju žalbenu argumentaciju tuženik započinje s pitanjem, na koji način je njegova radnja uklanjanja te reklamne konstrukcije, s bivšeg objekta na gatu ..., umanjila imovinu tužiteljice, u odnosu na stanje njezine imovine prije tog uklanjanja, kada bi nakon isteka ugovorenog roka s korisnicima tog reklamnog prostora tužiteljica ionako trebala sama snositi troškove skidanja reklamne konstrukcije, koja je nakon toga neupotrebljiva i time, prema stavu žalitelja, nema nikakvu materijalnu vrijednost. U tom stilu nastavlja tvrdnjom kako sve ni da on nije uklonio tu konstrukciju, ugovor s korisnicima reklamnog prostora bi se izvršavao do njegovog isteka, a nakon toga ona bi postala bezvrijedna i potpuno neupotrebljiva. Time, tvrdi žalitelj, tužiteljica nije pretrpjela nikakvu stvarnu štetu, već bi upravo suprotno, plaćanjem naknade štete na koju ga je obvezao sud prvog stupnja pobijanom presudom, ona bila dovedena u znatno povoljniji položaj.
U konačnici ne spori da je odgovoran za negativnu štetu, naknadu izmakle dobiti koju joj je već nadoknadio, ali ne i za tu pozitivnu štetu, za koju se ne smatra odgovornim.
Na kraju, ističe tvrdnju da je tužiteljica sama svojim ne postupanjem doprinijela nastanku štete jer nije preuzela skinutu reklamnu konstrukciju niti je išta poduzela po tom osnovu. S druge strane, nakon što je žalitelj tu konstrukciju uklonio, ona je preuzeta od strane investitora koji ga je angažirao za te radove i ona više nije bila u njegovom posjedu.
Žalbom dovodi u pitanje i odluku o troškovima postupka.
Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.
Tužiteljica se nije očitovala na te žalbene navode.
Žalba nije osnovana.
Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud, obrazlažući svoje pravno gledište, polazi od neprijepornih utvrđenja koja upućuju na to da je tuženik s krova paviljonske građevine, koja je u to vrijeme postojala na gatu ...., skinuo postavljenu metalnu konstrukciju i reklamne natpise tužiteljice, 24. svibnja 2003. godine, a da prethodno, kao izvođač radova na uklanjanu te paviljonske građevine, a niti TD B. F. kao naručitelj tih radova, nisu o tome obavijestili tužiteljicu kako bi mogla sama ukloniti i preuzeti konstrukciju s reklamnim natpisom. Naručitelj radova uputio je tužiteljici dopis da preuzme navedene reklame, nakon što su one bile skinute i pohranjene u njegovom poslovnom prostoru, s time da nema dokaza da je tužiteljica taj dopis ikada primila. Uostalom, tužiteljica u svojem iskazu poriče da je itko s njom o tome kontaktirao. Na tome sud prvog stupnja temelji svoju ocjenu da je žalitelj, kao izvođač radova, odgovoran za štetu koja je time tužiteljici nastala, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 158. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“ 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. u nastavku ZOO/91) u onom dijelu koji se odnosi na obveze nastale prije 1. siječnja 2006. godine, koji zakon se ima primijeniti sukladno odredbi čl.1163. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11 u nastavku ZOO) i to solidarno s naručiteljem radova prema odredbi čl. 207. ZOO/91 budući da se radi o šteti koja je tužiteljici, kao trećoj osobi, nastala izvođenjem radova na nekretnini.
Visinu štete sud je utvrdio vještačenjem po vještaku za procjenu ugostiteljske opreme i namještaja i ona je utvrđena u iznosu od 75.420,86 kn, s time da stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.
Posebno sud prvog stupnja utvrđuje da je B. d.d. u stečaju 13. listopada 2004. godine uputio tadašnjoj punomoćnici tužiteljice S. B. odvjetnici iz R. dopis, kao obavijest i poziv da može preuzeti reklame i noseću konstrukciju koja je po skidanju s paviljona smještena u skladištu u ..., R., ali da tuženik nije dostavio dokaz o tome da je tužiteljica navedeni dopis uopće ikada primila.
Na kraju sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica svojim postupanjem ni na koji način nije doprinijela nastanku štete, jer tuženik nije dokazao da je ona uopće bila pozvana da preuzme skinutu reklamnu konstrukciji, kao niti da je bila obaviještena o tome gdje se ona nalazi.
Uostalom, bez obzira na to što se reklame po uklanjanju u pravilu ne vraćaju klijentima i da se prilikom skidanja uglavnom unište tako da više nisu za upotrebu, stavljajući na stranu i to što tužiteljica nije bila pozvana da preuzme skinutu i uklonjenu reklamnu konstrukciju, prvostupanjski sud zaključuje da je ona dokazala da je sama snosila troškove narudžbe, izrade i montiranja navedenih reklamnih natpisa, koji nisu vraćeni naručiteljima oglasnog prostora i da stoga ima pravo na naknadu štete u visini vrijednosti reklamne konstrukcije, koja je utvrđena nalazom vještaka.
Na dosuđeni iznos sud prvog stupnja tužiteljici priznaje pravo na zateznu kamatu od dana presuđenja, donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
Odluku o troškovima postupka donosi prema čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
Odlučujući u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći istovremeno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 365. st. 2. ZPP-a, a u svezi čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. , 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, prema stajalištu ovog suda cjelokupna kronologija dokaznog postupka ukazuje na to da je prvostupanjski sud naveo opravdane razloge koji se u cijelosti prihvaćaju, odnosno da je pravilno utvrdio sve relevantne i odlučne činjenice te na njih primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev, pri čemu nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz navedenog čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao niti one na koje žalitelj upire u žalbi.
Naime, prvostupanjski sud je o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva odlučio na temelju tvrdnji koje su same stranke iznijele, odnosno dokaza koje je izveo, da bi te tvrdnje učinio istinitim ili neistinitim. U tom smislu prema stajalištu ovog suda nije učinjena povreda niti u dijelu koji se odnosi na izvođenje dokaza, kao niti u onom segmentu koji je vezan uz ocjenu rezultata izvedenih dokaza. Korištenjem diskrecionih ovlasti, koje mu daju operativnu slobodu izvođenja dokaza onim redom kojim on to smatra najprikladnijim da bi provjerio tvrdnje koje stranke ističu, kao niti ocjenom tih istih dokaza, prvostupanjski sud u domeni činjeničnog i pravnog razmišljanja o onom što su stranke iznijele tijekom postupka nije nepravilno primijenio materijalno pravo, niti je pri tome ičim povrijedio formu postupka.
Bez osnova je žalbeni razlog tuženika kojim dovodi u pitanje valjanost pobijane odluke, naročito u dijelu kojim se osporava pravilnost činjeničnih i pravnih utvrđenja koja, prema sudu prvog stupnja, izviru iz toga da tužiteljica ima pravno na naknadu materijalne štete, bez obzira na to što bi nakon isteka ugovora s naručiteljima tog reklamnog prostora vjerojatno sama uklonila tu reklamnu konstrukciju.
Razrješenje dvojbi koje ističe žalitelj, sa stajališta ovog suda, treba potražiti u okviru normativnog sadržaja odredbi koje propisuju da onaj tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 154. ZOO/91.), da je šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta, čl. 155. ZOO/91.), da krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom (čl. 158. ZOO/91.) te da sud treba uzeti u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja (čl. 190. ZOO/91.). Tome treba pridodati i čl. 207. ZOO/91., u skladu s kojim naručilac i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova
Žalitelj od svih prikupljenih dokaza i obrađenih činjenicama, selektivno pridaje dominantno značenje samo onim dijelovima, iskazima svjedoka, koji su za njega povoljniji, ispuštajući pri tome iz vida da se sustav slobode ocjene dokaza temelji na savjesnoj i brižnoj ocjeni, ne samo pojedinih dijelova dokaza, već svih materijala pa i dokaza u cjelini kao i rezultata cjelokupnog postupka. Izdvaja pojedine dijelove iskaza stranaka i svjedoka iz njihovog cjelovitog konteksta, podupirući njima svoja stajališta koja nemaju uporište niti u dokaznom postupku niti normativnom sadržaju relevantnih materijalnopravnih odredbi.
Naime, tužiteljica u ovom postupku traži od tuženika naknadu štete koju joj je tuženik počinio time što je prilikom izvođenja radova na rušenju paviljonskog objekta na gatu .... 24. svibnja 2003. godine skinuo reklamnu konstrukciju s reklamnim panoima koje je imala postavljene na krovu tog paviljonskog objekta na temelju ugovora o zakupu dijela površine krova zaključenog s TD L. R., u visini vrijednosti uništene konstrukcije od 75.420,86 kn
Dio postavljenog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na izmaklu korist s naslova gubitka prihoda od prodaje tog reklamnog prostora, po osnovu prethodno zaključenih ugovora o korištenju reklamnog prostora već je pravomoćno presuđen u ovom postupku.
Za ovaj sud nema dvojbe da su pravna, a onda i činjenična, utvrđenja suda prvog stupnja o odgovornosti žalitelja na naknadu štete tužiteljici pravilna i na zakonu utemeljena.
Tužiteljica je imala u zakupu dio površine krova paviljonskog objekta na gatu ..., a žalitelj je kao izvođač radova uklonio tu reklamnu konstrukciju, što znači da njegova solidarna odgovornost za štetu, zajedno s naručiteljem radova na uklanjanju cijelog paviljonskog objekta, nije upitna.
Žalbeni navodi o tome da je tužiteljica sama, o svom trošku, postavila tu metalnu konstrukciju, da bi ju isto tako sama trebala ukloniti i da ona nakon njezinog uklanjanja, redovito više nije upotrebljiva, nemaju osnove.
Upravo suprotno i s motrišta ovog suda, tužiteljica ima pravo na naknadu štete, koja joj je prvostupanjskom konstitutivnom presudom dosuđena. Žalitelj gubi iz vida da pojmovno, između ostalog, šteta obuhvaća i umanjenje nečije imovine. Štetna radnja žalitelja na uklanjanju metalne reklamne konstrukcije koja je pripadala tužiteljici, izravno je dovela do toga da je ona ostala bez te svoje imovine. To je stvarna šteta koju je ona pretrpjela i kod toga nije od značaja kako bi ona postupala s tom reklamnom konstrukcijom nakon isteka ugovorenog roka za isticanje reklama, kojeg je žalitelj svojim činom prekinuo. Za ovaj sud nije prihvatljivo stajalište žalitelja, na kojem on zasniva svoje otklanjanje odgovornosti, da bi ta konstrukcija nakon isteka ugovorenog roka bila neupotrebljiva i zato bezvrijedna pa da se zbog toga niti ne može tvrditi da je tužiteljica time pretrpjela bilo kakvu štetu kao umanjenje imovine (onu koja se odnosi na izmaklu korist žalitelj ne osporava), jer gubi iz vida činjenicu da je takvom štetnom radnjom povrijedio obvezni odnos na način da je onemogućio tužiteljici da raspolaže svojom imovinom, koja joj pripada, na način kako to ona želi. Metalna konstrukcija reklamnog panoa tužiteljice u trenutku nastanka štetne radnje imala je svoju vrijednost, koja žalbom nije dovedena u pitanje i ona zato ima pravo na naknadu u dosuđenoj visini.
Žalbom se ne dovodi u pitanje niti visina dosuđenog iznosa materijalne štete. Isto tako, protupravnost takvog postupanja žalitelja, kao niti uzročnost tog čina i nastale štete za ovaj sud nisu upitni.
Ovaj sud ne nalazi razloga za osnovanost žalbenih navoda niti u dijelu kojim dovodi u pitanje mogućnost da je tužiteljica svoji (ne)postupanjem sama doprinijela nastanku štete. Nakon što je žalitelj uklonio reklamnu konstrukciju, a nema dokaza da je tužiteljicu itko obavijestio gdje se ona nalazi i omogućio joj da ju preuzme, posve je nebitno je li ona odložena u nekom od prostora žalitelja ili nekih trećih osoba. To u skladu s načelom o solidarnoj odgovornosti žalitelja kao izvođača radova, ne dovodi u pitanje mogućnost njegovog regresa od strane treći osoba, no to ne utječe na opstojnost prava tužiteljice na naknadu štete koja joj je pravilno dosuđena, zajedno sa zateznom kamatom, na koju također ima pravo.
Žalba nije osnovana niti u dijelu kojim dovodi u pitanje odbijajući dio odluke o troškovima postupka, o kojima je sud prvog stupnja pravilno odlučio primjenom čl. 154. ZPP-a.
Obzirom da se na opisani način ne nalaze osnovanim žalbeni razlozi koje ističe žalitelj, niti da postoje oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
U preostalom dijelu, tč. 3. izreke, koji nije obuhvaćen žalbom tuženika, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.
U Rijeci 19. listopada 2016. godine
SUDAC
dr. sc. Vlado Skorup
OPĆINSKOM SUDU U RIJECI
Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja