Revr-232/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 232/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. P. iz Z., kojeg zastupa F. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1112/06 od 21. ožujka 2007., kojom je djelomično preinačena međupresuda Općinskog suda u Zadru broj P-2595/04 od 9. ožujka 2006., u sjednici održanoj 4. veljače 2009.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zadru broj Gž-1112/06 od 21. ožujka 2007. i sudi:

I. Tuženica je dužna tužitelju isplatiti na ime manje isplaćene plaće za razdoblje od 3. svibnja 2001. do 26. lipnja 2002. ukupni iznos od 26.153,16 kn sa zateznom kamatom koja teče po stopi od 18% za razdoblje od 15. lipnja 2001. do 31. lipnja 2002., te po stopi od 15% od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. lipnja 2001.,

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. srpnja 2001.,

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. kolovoza 2001.,

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. rujna 2001.,

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. listopada 2001.,

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. studenoga 2001.,

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. prosinca 2001.,

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. siječnja 2002.,

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. veljače 2002.,

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. ožujka 2002.,

- na iznos od 1.700,00 kn od 15. travnja 2002.,

- na iznos od 2.600,00 kn od 15. svibnja 2002.,

- na iznos od 2.600,00 kn od 15. lipnja 2002.,

- na iznos od 2.253,00 kn od 15. srpnja 2002.,

kao dana dospijeća, pa do isplate.

II. Odbija se revizija tuženice kao neosnovana protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1112/06 od 21. ožujka 2007. u dijelu kojim je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Zadru broj P-2595/04 od 9. ožujka 2006. za razliku isplate plaće u razdoblju od 27. lipnja 2002. do 31. svibnja 2003.

Obrazloženje

Međupresudom prvostupanjskog suda suđeno je da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene plaće za razdoblje od 3. svibnja 2001. do 31. svibnja 2003.

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženice i potvrđena međupresuda prvostupanjskog suda koja se odnosi na razdoblje od 27. lipnja 2002. do 31. svibnja 2003., dok je u preostalom dijelu preinačena, te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 26.153,16 kn na ime manje isplaćene plaće za razdoblje od 3. svibnja 2001. do 26. lipnja 2002. s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine novčane iznose kako je naznačeno u toč. I. ove presude.

Protiv presude drugostupanjskog suda u potvrđujućem dijelu (toč. I. izreke te presude) izjavila je reviziju tuženica, a tužitelj u odbijajućem dijelu (toč. II. izreke te presude), oboje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači u skladu sa razlozima izjavljenim u revizijama.

Revizija tužitelja je osnovana, dok je revizija tuženice neosnovana.

Budući da je riječ o reviziji po dopuštenju drugostupanjskog suda (čl. 382. st. 2. ZPP-a), presuda je ispitana samo u granicama revizijskih razloga koje se tiču materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena.

Materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena svodi se na slijedeće:

- je li tužitelj kao djelatnik SZUP-a, a kasnije POA-e imao pravo na plaću na temelju ena plaća službenicima i namještenicima u Ministarstvu unutarnjih propisa kojima je utvrđ

poslova, u utuženom razdoblju od 3. svibnja 2001. do 31. svibnja 2003.

Tužitelj je za svoj zahtjev za isplatu razlike plaće kao pravnu osnovu naveo naknadu štete što su prihvatili i nižestupanjski sudovi.

Pritom je drugostupanjski sud odbio djelomično tužbeni zahtjev tužitelja za razdoblje od 3. svibnja 2001. do 26. lipnja 2002. smatrajući da tek Zakonom o sigurnosnim službama RH koji je stupio na snagu 1. travnja 2002.Vlada RH je bila obvezana u roku od 60 dana (tj. do 1. lipnja 2002.) donijeti provedbene podzakonske akte kojim bi se definirao radnopravni status tužitelja, a to nije učinila, pa da tužitelj nema pravo zahtijevati štetu (u visini koja bi ga u plaći izjednačila sa srodnim poslovima radnog mjesta službenika i namještenika MUP-a), već tek od 1. lipnja 2002. do 1. srpnja 2003. kada je u potpunosti donošenjem podzakonskih akata reguliran njegov radnopravni status u POA.

Osnovan je prigovor tuženice u reviziji da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 102. Zakona o radu (kao i prvostupanjski sud), no to nije bilo od pravnog značenja za presuđivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na utvrđeno činjenično stanje.

Naime, za ocjenu pravne prirode spora nije od značenja kako je tužbu tužitelj pravno kvalificirao, jer sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva koju je tužitelj u tužbi naznačio (čl. 186. st. 3. ZPP-a).

Prema shvaćanju ovog suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada pravo na plaću za cijelo vrijeme utuženog razdoblja od 3. svibnja 2001. do 1. srpnja 2003. prema istim propisima koji su se primjenjivali i na ostale službenike i namještenike Ministarstva unutarnjih poslova u navedenom razdoblju, a u odnosu na obračun plaće, no pritom se pogrešno pozvao na pravnu osnovu naknade štete.

Prema utvrđenjima sudova, a što nije sporno ni među strankama proizlazi da je tužitelj radio kao ovlaštena osoba u Službi za zaštitu ustavnog poretka (dalje: SZUP) koja služba se organizacijski nalazila u okviru Ministarstva unutarnjih poslova do stupanja na snagu Zakona o policiji ("Narodne novine", broj: 129/00) od 1. siječnja 2001. kada je u skladu s odredbom čl. 134. st. 1. Zakona o policiji prestala biti ustrojbena jedinica MUP-a.

Nije sporno također da je tužitelj nastavio s radom na svojem dotadašnjem radnom mjestu time da zadržava zvanje i plaće prema dotadašnjim propisima do donošenja rješenja o rasporedu na radno mjesto prema Pravilniku o unutarnjem redu Ministarstva usklađenim prema odredbama tog zakona, odnosno do donošenja rješenja o stavljanju na raspolaganje (čl. 132. Zakona o policiji).

Prema Zakonu o sigurnosnim službama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 32/02 i 38/02) koji je stupio na snagu 1. travnja 2002. člankom 90. st. 2. zaposlenici SZUP-a postaju zaposlenici protuobavještajne agencije (POA), time da će se rasporediti na poslovima utvrđenim pravilnicima o unutarnjem redu ovih službi, a do donošenja istih nastavljaju sa radom na radnim mjestima na kojima su zatečeni i zadržavaju raniju plaću do donošenja provedbenih propisa (akata) od strane Vlade RH koja ih je donijela 1. lipnja 2003.

Utvrđeno je, da je tužitelj u spornom razdoblju obavljao poslove Centra SZUP-a Z. u zvanju samostalnog nadzornika prema rješenju od 7. svibnja 1999., a rješenjem tuženice RH (RH – POA) od 1. srpnja 2003. raspoređen je s tim danom u protuobavještajnu agenciju Centar S., Ured S., na radno mjesto operativnog službenika, a iz obrazloženja tog rješenja razvidno je da je tužitelj do tog raspoređivanja imao zvanje nadzornika sa radnim stažom od 7 godina, 4 mjeseca i 14 dana, kod prednika SZUP-a, što znači da je u spornom razdoblju svoj radnopravni status ostvarivao u Ministarstvu unutarnjih poslova.

Služba za zaštitu ustavnog poretka bila je u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova i kao takva uređena odredbama čl. 13. do 17. Zakona o unutarnjim poslovima ("Narodne novine", broj: 29/91 – pročišćeni tekst: 19/92, 33/92, 76/94, 161/98, 28/00 i 53/00).

Prema odredbi čl. 134. st. 1. Zakona o policiji prestao je važiti Zakon o unutarnjim poslovima osim odredaba čl. 13. do 24. ž) i čl. 80. do 29. tog zakona. Dakle, i dalje su ostale u primjeni odredbe koje uređuju položaj službe za zaštitu ustavnog poretka, a prestale su važiti 1. travnja 2002. temeljem odredbe čl. 98. st. 2. Zakona o sigurnosnim službama. Kako dakle u tom periodu radnopravni položaj tužitelja nije bio različit u odnosu na ostale službenike i namještenike Ministarstva unutarnjih poslova, a kako se i na tužitelja primjenjivao Zakon o unutarnjim poslovima, nema razloga u pogledu obračuna plaće praviti razliku između tužitelja i ostalih službenika i namještenika Ministarstva unutarnjih poslova, jer i nema propisa prema kojima bi se obračunavala posebno plaća za tužitelja.

Prava, obveze, odgovornosti i način utvrđivanja plaća državnih službenika i namještenika, a tužitelj također spada u taj krug zaposlenika uređuje se Zakonom o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj: 27/01). Na plaće službenika i namještenika odnose se odredbe čl. 108. do 112. toga zakona, te za sporni period Uredba o nazivima radnih mjesta i složenosti poslova u državnoj službi ("Narodne novine", broj: 37/01) i Uredba o plaćama policijskih službenika ("Narodne novine", broj: 39/01).

Nakon stupanja na snagu Zakona o sigurnosnim službama, dakle u periodu od travnja mjeseca 2002., pa do 1. srpnja 2003., za koju tužitelj također zahtijeva razliku plaće nije se ništa izmijenilo u pogledu prava tužitelja na isplatu plaće, jer prema odredbi čl. 93. st. 3. tog zakona oni nastavljaju na poslovima radnih mjesta na kojima su zatečeni na dan početka primjene tog zakona i zadržavaju plaću i dodatke na plaću do donošenja rješenja o rasporedi na poslove utvrđene pravilnicima o unutarnjem radu sigurnosnih službi, odnosno do donošenja rješenja o stavljanju na raspolaganje. Prema odredbi čl. 45. st. 1. Zakona o sigurnosnim službama u pitanjima koja nisu uređena tim zakonom na službene osobe i druge službenike i namještenike obavještajne agencije (OA) i protuobavještajne agencije (POA), primjenjuje se odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima.

Tuženica se u reviziji poziva u svoju korist na odredbu čl. 93. st. 1. Zakona o sigurnosnim službama smatrajući da je tužitelj temeljem te odredbe zadržao plaću koja mu je do tada priznavana i isplaćivana. Tužitelj, međutim upravo traži isplatu razlike plaće koja mu nije isplaćivana, a pripada mu temeljem citiranih propisa koji uređuju plaće državnih službenika i namještenika. Naime, odredba čl. 93. st. 1. Zakona o sigurnosnim službama znači da tužitelj zadržava plaću u onoj visini na koju je imao pravo, a ne u visini koja mu je isplaćivana. Time što je tuženica isplaćivala tužitelju manju plaću od one na koju je imao pravo, nije stekla pravo da to i dalje čini, odnosno pravo da mu uskrati isplatu dijela plaće koja mu nije isplaćivana.

Slijedom izloženog valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti presudu Županijskog suda u Zadru broj Gž-1112/06 od 21. ožujka 2007. na temelju čl. 395. st. 1. ZPP na način kako je odlučeno u toč. I. izreke ove presude budući se visina tužbenog zahtjeva u tom dijelu temelji na podacima u spisu, a kako ih je utvrdio drugostupanjski sud. Iz istih razloga odbijena je i revizija tuženice kao neosnovana u odbijajućem dijelu na temelju čl. 393. ZPP, pa će sud u konačnoj odluci odlučiti o visini tužbenog zahtjeva za razdoblje od 27. lipnja 2002. do 31. svibnja 2003.

U Zagrebu, 4. veljače 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.