Criminal appeal partially allowed; sentence reduced from three to two years due to mitigating circumstances.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted murder. The lower court had sentenced the defendant to three years in prison, failing to sufficiently weigh mitigating factors such as his first-time status, parenthood, and voluntary cooperation with authorities. The Supreme Court reduced the sentence to two years, deeming it appropriate given the passage of time since the crime and the established mitigating circumstances.
Legislator headnote
AI generatedArticle 57 of the Criminal Law; Article 390 of the Criminal Procedure Act: When a second-instance court finds that the first-instance judgment failed to adequately consider statutory mitigating circumstances, it may reduce the sentence to ensure proportionality between the punishment and the offender's culpability.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 53/09-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marijana Svedrovića, mr. sc. Branka Brkića, Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. C., zbog kaznenog djela iz članka 90. u svezi s člankom 33. stavak 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. studenoga 2008. broj K-65/08, u sjednici održanoj 1. srpnja 2009., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojka Vučkovića,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se djelomično žalba opt. D. C., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. D. C. za kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04 i 84/05 – dalje u tekstu: KZ) u svezi s člankom 33. stavak 1. KZ, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog propisa, primjenom članka 57. stavak 1. i stavak 2. točka d) KZ-a, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, u koju mu se, na temelju članka 63. stavak 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 5. travnja 2006. do 6. travnja 2006.
II. U ostalom dijelu žalba opt. D. C. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi D. C. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, pokušaja ubojstva iz članka 90. KZ u svezi s člankom 33. stavak 1. KZ-a te je na temelju tog propisa, uz primjenu članka 57. stavak 1. i stavak 4. točka d) KZ-a (pravilna odredba u konkretnoj situaciji je članak 57. stavak 1. i stavak 2. točka d) KZ-a) osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine.
Na temelju članka 63. stavak 1. KZ-a optuženiku je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. travnja 2006. do 6. travnja 2006.
I Kž 53/09-3
Na temelju članka 122. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 119. stavak 1. i stavak 2. točka 1. u iznosu 4.101,52 kune, paušalnu svotu iz članka 119. stavak 2. točka 6. ZKP-a u iznosu 1.500,00 kuna te nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja iz članka 119. stavak 2. točka 7. ZKP-a u iznosu koji će biti naknadno određen pisanim rješenjem kada ti troškovi budu poznati.
Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja B. G., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka te predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, s time da se u ponovnom postupku na okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik osuđen ispita svjedok ošt. B. B., a po potrebi da se ponovno ispitaju svjedok M. Đ. te liječnik vještak dr. D. S..
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Sukladno odredbi članka 373. stavka 1. ZKP-a, spis predmeta dostavljen je na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi na način da smatra da žalbu optuženika treba odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu. Kod tog očitovanja ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.
Žalba je djelomično osnovana.
Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a na način da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika. Naime, iz obrazloženja žalbe proizlazi da žalitelj prigovara ocjeni dokaza te prihvaćanju u cijelosti nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka dr. D. S., posebno glede težine i uzroka ozljeda koje je zadobio oštećeni B. B. te nasuprot tome neprihvaćanju obrane optuženika, što po sadržaju ne predstavlja povredu odredaba kaznenog postupka, već žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je žalbu optuženika zbog bitne povrede kaznenog postupka valjalo odbiti, dok će o žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja biti riječi u nastavku.
Ista je situacija i u odnosu na povredu kaznenog zakona, zbog koje je također podnesena žalba. Ova se povreda obrazlaže na način da se ističe da se podrobnom analizom činjenica utvrđenih u tijeku postupka te dokaza na temelju kojih su odlučne činjenice utvrđene, dolazi do zaključka da u postupku nije utvrđeno da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je osuđen. Stoga sadržajno i ovi žalbeni navodi predstavljaju žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je i žalbu optuženika zbog povrede kaznenog zakona valjalo odbiti kao neosnovanu.
U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nije točna optuženikova tvrdnja da se osuđujuća presuda temelji isključivo na iskazu svjedoka M. Đ. jer je sud prvog stupnja u tijeku dokaznog postupka, osim navedenog svjedoka, ispitao i vještaka sudske medicine dr. D. S., pročitao je spisu priložene
I Kž 53/09-3 dokaze (izvješće o uhićenju i dovođenju, zapisnik o očevidu, bolnička lista, kartom ozljeđenika, analiza alkohola u krvi i urinu, nalazi mišljenje liječnika vještaka te nalazi i mišljenje toksikološkog vještaka) te je ispitao i optuženika, a potom je, cijeneći svaki dokaz posebno i dovodeći ih u međusobnu vezu, donio osuđujuću presudu, koju je valjano i obrazložio, a koje obrazloženje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.
Nadalje, nije u pravu optuženik da je radi ispravnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud morao u svojstvu svjedoka ispitati ošt. B. B.. Ovo stoga jer je i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, činjenično stanje i bez iskaza ovog svjedoka dostatno i potpuno utvrđeno te njegovim ispitivanjem činjenično stanje ne bi bilo bitno drugačije utvrđeno. Naime, iz iskaza svjedoka M. Đ., koji je iskaz cijenjen kao istinit i uvjerljiv te je potvrđen i nalazom i mišljenjem liječnika vještaka, proizlazi da je optuženik bio u sobi s oštećenikom te je po izlasku iz sobe, noseći bajunetu u ruci, rekao da je „piknuo“ oštećenika.
Pri tome valja napomenuti da ovakvom iskazu danom i na glavnoj raspravi optuženik nije imao primjedbi. Budući da iz pisanog nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. J. Š., kao i iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. D. S. danog na glavnoj raspravi proizlazi da se, s obzirom na karakter i lokalizaciju, ovakve ozljede ne viđaju kod samoozljeđivanja, već kod nanošenje ozljeda od strane druge osobe, to je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je upravo optuženi D. C., u cilju da oštećenika liši života, ubo istog u predjelu trbuha bajunetom dužine oštrice 24 centimetara, nanijevši mu pri tome tešku i po život opasnu ozljedu (što je također utvrđeno nalazom i mišljenjem oba navedene liječnika vještaka), a što je sud prvog stupnja ispravno utvrdio u pobijanoj presudi te proglasio optuženika krivima zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva, na način kako ga se tereti podignutom optužnicom.
Osim toga, sud je osnovano na temelju odredbe iz članka 322. stavak 4. točka 3. ZKP-a odbio prijedlog obrane da se pozove i ispita svjedok B. B., s obzirom na to da je iz stanja spisa predmeta vidljivo da sud niti u prijašnjem tijeku postupka (u istrazi) nije mogao osigurati nazočnost ovog svjedoka, a s obzirom na poduzete radnje od strane suda u tijeku glavne rasprave (pozivanje s poznate adrese te putem poslodavca, više terenskih provjera adrese putem redarstvenih vlasti, kao i raspisivanje potrage za njim) kojima se nije osigurala njegova nazočnost u postupku, vjerojatno je da se ovog svjedoka neće pronaći u primjerenom roku, što je sud prvog stupnja pravilno zaključio i valjano obrazložio.
Neosnovano optuženik u svojoj žalbi smatra i da sud prvog stupnja u obrazloženju presude propušta cijeniti navode iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. D. S. da se u konkretnoj situaciji radilo o ubodu slabog do srednjeg intenziteta, zbog čega bi se u konkretnoj situaciji moglo raditi o kaznenom djelu iz članka 99. stavak 1. KZ-a, a ne o djelu za koje je optuženik osuđen. Naime, iz obrazloženja pobijane presude (zadnji odlomak na trećoj stranici te prvi i drugi odlomak na četvrtoj stranici pobijane presude) vidljivo je da je, izjašnjavajući se o intenzitetu uboda, spomenuti liječnik vještak (kao i liječnik vještak dr. J.
Š. u pisanom nalazu i mišljenju) naveo da je slabi do srednji intenzitet uboda vezan isključivo za ozljeđivanje tijela, a ne odnosi se na eventualni intenzitet potreban za probijanje odjeće, kao i na samu snagu uboda uporabljenu prilikom zamaha sredstvom nanošenja ozljede. Imajući na umu odjeću koji je oštećenik imao na sebi u inkriminiranom trenutku (kožna jakna i preklopljene hlače u visini uboda), vještak je zaključio da, kada se zbroje snaga uboda potrebna za probijanje odjeće sa snagom uboda potrebnog za nanošenje opisne ubodne tjelesne ozljede, snaga uboda u trenutku nastanka oštećenja i ozljede bila je najmanje srednjeg do jakog intenziteta.
Ovakav nalaz i mišljenje sud prvog stupnja ocijenio je kao stručan, istinit i objektiva te ga je u cijelosti prihvatio, a kao takvog ga prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud. Stoga je netočan navod u žalbi da je sud prvog stupnja propustio ocijeniti navode o intenzitetu uboda iz ovog nalaza. Budući da upravo iz ovakvog
I Kž 53/09-3
nalaza i mišljenja proizlazi da se u konkretnoj situaciji radilo o najmanje srednjem do jakom intenzitetu uboda, kao i da je posljedica tog uboda teška i po život opasna ozljeda, s obzirom na ove odlučne činjenice, osnovano je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnoj situaciji radilo u kaznenom djelu ubojstva u pokušaju iz članka 90. KZ u svezi s člankom 33. stavak 1. KZ-a za koje je optuženika proglasio krivim, a ne o djelu teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavak 1. KZ-a, na što se neosnovano upire žalbom. Pri tome činjenica da su se optuženik i oštećenik poznavali duže vrijeme, u tijeku kojeg vremena nisu dolazili u sukob, kao i činjenica da optuženik nije imao motiva za počinjenje predmetnog kaznenog djela nisu od odlučnog značenja. Iz navedenih je razloga trebalo je odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o troškovima, koja se obrazlaže na način da se ističe da je sud optuženiku naložio plaćanje troškova ovog kaznenog postupka, a da pri tome nije dao valjano obrazloženje za visinu istih. Na ovaj način žalitelj, iako ne izričito, ističe da presuda u odnosu na troškove ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno ističe bitnu povredu odredaba kazneno postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a. No, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi u odnosu na troškove vještačenja iz članka 119. stavak 1. i stavak 2. točka 1. ZKP-a u iznosu 4.101,52 kune te paušalne svote iz članka 119. stavak 2. točka 6. ZKP-a u iznosu 1.500,00 kuna naveo valjane i dostatne razloge, kako zbog čega smatra da optuženika valja obvezati na snošenje ovih troškova (plaćanjem istih neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje), tako i u odnosu na njihovu visinu (troškovi vještačenja određeni su sukladno spisu priloženim računima vještaka, a paušalna svota je određena sukladno složenosti postupka i angažmanu tijela kaznenog progona). Visina troškova iz članka 119. stavak 2. točka 7. ZKP-a (nagrada i nužni izdaci postavljenog branitelja) bit će određena posebnim rješenjem, nakon što se pribave podaci o visini tih troškova te će na to rješenje optuženik imati pravo podnijeti posebnu žalbu.
No, s pravom optuženik ističe u žalbi da sud prvog stupnja, prilikom izbora vrste i mjere kaznenopravne sankcije, nije u dostatnoj mjeri uzeo u obzir niz olakotnih okolnosti, koje je inače ispravno utvrdio (dosadašnja neosuđivanost, činjenica da je otac jednog sada punoljetnog djeteta, kao i okolnost da je sam pozvao liječničku pomoć i policiju) te ih, u odsutnosti otegotnih okolnosti, ispravno ocijenio kao posebno izražene olakotne okolnost zbog kojih se svrha kažnjavanja u konkretnoj situaciji može postići i blažom kaznom od propisane, te je optuženika osudio na prestrogu kaznu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u situaciji kada je od počinjenja djela do donošenja pobijane presude proteklo gotovo četiri godine, tijekom kojih, prema stanju spisa predmeta optuženik nije dolazi u sukob sa zakonom, uz po sudu prvog stupnja utvrđene posebno izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju ublažavanje kazne te zakonom propisane granice ublažavanja iz članka 57. stavak 2. točka d) KZ-a (u izreci pobijane presude pogrešno se navodi članak 57. stavak 1. i stavak 4. točka d) KZ-a, iako se radi o kaznenom djelu počinjenom 2004. te je u izreci pobijane presude i naznačen Kazneni zakon koji uključuje izmjenu iz 2004., a ne i onu iz 2006. koja nije blaža za optuženika), ocjenjuje da je i kazna zatora u trajanju dvije godine primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i može utjecati na optuženika, a i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela.
Budući da je žalba opt. D. C. djelomično osnovana, a prilikom ispitivanju pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 379. stavak 1. ZKP-a na čije postojanje
I Kž 53/09-3 drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je
, na temelju članka 390. stavak 1. i članka 387. ZKP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 1. srpnja 2009.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Martina Slunjski, v. r.
Senka Klarić-Baranović, v. r.