Revr-1115/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1115/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, te Jasne Guštek, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. O. iz P., koju zastupa punomoćnica L. Š., odvjetnica u P., protiv prvotuženika G. I. n. d.o.o. P., i drugotuženika G. I. d.o.o. P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-379/12-2 od 23. veljače 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli- Pola broj P-889/10-13 od 16. prosinca 2010., u sjednici održanoj dana 4. prosinca 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija prvotuženika G. I. n. d.o.o. P. odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se u odnosu na ovog tuženika pobija presuda Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž- 369/12-2 od 13. veljače 2012. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-875/10-14 od 16. prosinca 2010. u dijelu u toč. I. podtoč. I., II. IV i V. i u toč.II. izreke.

r i j e š i o j e:

Revizija prvotuženika G. I. n. d.o.o. P. odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž-369/12-2 od 13. veljače 2012. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-875/10-14 od 16. prosinca 2010. u dijelu u toč. I. podtoč. III. izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu tužitelju J. O. nedopušten te se poništava odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. od 01. 03. 2010.g. kojim se otkazuje ugovor o radu tužitelju s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu broj 2-1/35-2010.

II. Utvrđuje se da je i dalje na snazi ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme broj 414/06 od 1.11. 2006.g. i ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 1. lipnja 2008.g. sklopljen između tužitelja J. O. i drugotuženika G. I. d.o.o. P., a preuzet po prvotuženiku G. I. N. d.o.o. P. odlukom broj 6-1/1-2010 od 01. 03. 2010.g.

III. Utvrđuje se da je ništavna odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. broj 6-1/2-2010 od 01. 03. 2010.g. kojom se otkazuje kolektivni ugovor drugotuženika G. I. d.o.o. P. čija se primjena kod prvotuženika G. I. N. d.o.o. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.

IV. Nalaže se tuženicima G. I. N. d.o.o. P. i G. I. d.o.o. P. da solidarno isplate tužitelju iznos od 2.767,24 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. 03. 2010.g. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, sve u roku od 8 dana.

V. Nalaže se prvotuženiku G. I. N. d.o.o. P. da tužiteljici na ime neosnovano umanjene plaće za ožujak i travanj 2010.g. isplati bruto iznos plaće zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 5.534,32 kn od 11. 04. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 5.534,74 kn od 11. 05. 2010.g. do isplate

a koja kamata teče po eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, sve u roku od 8 dana."

II Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 2.460,00 kuna, u roku od 8 dana."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba prvotuženika, i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio prvotuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predložio reviziju prihvatiti i djelomično preinačiti nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva te odbaciti tužbu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti otkaza kolektivnog ugovora.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija prvotuženika nije osnovana u dijelu u kojem se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-875/10-14 od 16. prosinca 2010. u odnosu na prvotuženika, osim u dijelu u toč. I. podtoč. III. izreke, a u kojem dijelu je revizija nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88 i 57/11-dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.); ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP (toč. 3.).

Predmet spora tužbenog zahtjeva istaknutog u toč. I. podtoč. III. izreke prvostupanjske presude je utvrđenje ništetnosti otkaza Kolektivnog ugovora drugotuženika. Dakle, iako je riječ o radnom sporu, presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa, pa revizija nije dopuštena prema odredbama čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP.

Presuda nije donesena ni prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, stoga je za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora.

Prema odredbi čl. 40. st.1. ZPP, ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, u drugim slučajevima, kad se novčani zahtjev ne odnosi na tu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (čl.40. st.2. ZPP).

Iz spisa proizlazi da je po pozivu suda na pripremnom ročištu od 21. lipnja 2010. (list 26 spisa) tužiteljica naznačila vrijednost predmeta spora u ovom postupku sa 11.000,00 kuna.

Budući da vrijednost predmeta spora pobijane presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika u dijelu u toč. I. podtočka III. izreke, kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje ništetnosti otkaza Kolektivnog ugovora drugotuženika, ne prelazi propisani iznos od 200.000,00 kuna to revizija prvotuženika podnesena protiv drugostupanjske presude u tom dijelu nije dopuštena.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U preostalom dijelu pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iako tužitelj u reviziji navodi da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pretežni revizijski navodi svode se na osporavanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno neobrazloženoj tvrdnji revidenta nije pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP. Dakle, nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužiteljica i drugotuženik 1. studenoga 2006. bili sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu urednik;

- da je Uprava prvotuženika 1. ožujka 2010. donijela odluku kojom utvrđuje da se ugovori o radu radnika drugotuženika smatraju prenesenim na prvotuženika kao novog poslodavca, te da se na radnike čiji su ugovori preneseni nastavlja primjenjivati Kolektivni ugovor drugotuženika;

- da je odlukom Uprave prvotuženika 1. ožujka 2010. tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih razloga – potrebe smanjenja troškova poslovanja (poslovno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za isto radno mjesto, s izmjenom koja se odnosi na visinu plaće – odnosno smanjenje plaće tužiteljici;

- da kod drugotuženika u trenutku prenošenja ugovora o radu nije bilo utemeljeno radničko vijeće, ali da je funkciju sindikalnog povjerenika ispred Sindikata novinara Hrvatske (SNH) kod drugotuženika obnašao B. Ž., a ispred Sindikata … D. K.;

- da se prvotuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom;

- da je SGNDH obavijestio tuženika o tome da će kao sindikalni povjerenik kod njega djelovati D. K., dok da je B. Ž. osobno obavijestio prvotuženika da će kod njega nastaviti obnašati funkciju sindikalnog povjerenika, dakle, da je i prije nego što je o tome pisanim putem obaviješten po SNH, tuženik znao da B. Ž. obnaša funkciju sindikalnog povjerenika kod tog tuženika;

- da tuženik nije tužiteljici isplatio razliku plaće koja je u visini nesporna.

Prema odredbi čl. 149. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR), prije donošenja odluke važne za položaj radnika, a takvom se smatra i odluka o otkazu ugovora o radu (st.3.), poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika. Odluka koja je donesena protivno odredbama ZR o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je (čl. 149. st. 12. ZR).

Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane ZR, osim prava na imenovanje predstavnika radnika u tijela poslodavca iz čl.163. st.1. ZR (čl. 152. st.3. ZR).

Utvrdivši u bitnom da kod revidenta nije bilo utemeljeno radničko vijeće, da je prvotuženik imao saznanja o sindikalnim povjerenicima koji djeluju kod njega, a da se prije otkazivanja ugovora o radu propustio, u smislu čl.149. st.1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR), savjetovati sa sindikalnim povjerenikom, prvostupanjski sud, na temelju odredbe čl. 149. st.12. ZR, utvrđuje nedopuštenim otkaz ugovora o radu, te posljedično tome prihvaća tužbene zahtjeve u toč. II. i IV. izreke presude.

Revident, dajući svoju ocjenu izvedenih dokaza osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o tome da je prvotuženik obaviješten o tome da kod njega kao sindikalni povjerenici djeluju D. K. i B. Ž., međutim smatra da ni u toj situaciji, sve dok nije obaviješten o sporazumu između dva sindikata koji od tih povjerenika će imati prava i obveze iz čl. 152. st.3. ZR, nije imao obvezu savjetovanja iz čl.149. st.1. ZR.

Reviziju se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa navodi revidenta kojima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu obaviještenosti prvotuženika o djelovanju sindikalnih povjerenika, kao nedopušteni nisu cijenjeni (čl. 385. ZPP).

Neosnovano smatra revident da ni u situaciji da je obaviješten o djelovanju sindikalnih povjerenika, sve dok nije obaviješten o sporazumu sindikata o tome koji od povjerenika će imati prava i obveze iz čl. 152. st.3. ZR, nije imao obvezu savjetovanja. Izraženo shvaćanje prvotuženika posljedica je pogrešnog tumačenja odredbe čl. 152. st.4. ZPP. Prema navedenoj odredbi, ako kod poslodavca djeluje više sindikata, a sindikati ne postignu sporazum o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze iz čl.152. st.3. ZR, spor će se riješiti odgovarajućom primjenom odredbi toga Zakona o izborima za radničko vijeće (čl. 152. st.4. ZR). Broj članova radničkog vijeća utvrđuje se prema broju radnika zaposlenih kod određenog poslodavca - do sedamdeset pet radnika, jedan predstavnik, od sedamdeset šest do dvjesto pedeset radnika, tri predstavnika i t.d.(čl. 138. st.1. ZR). Dakle, analognom primjenom odredbe čl.138. st.1. ZR, kod jednog poslodavca može djelovati više sindikalnih povjerenika. Iz popisa s lista 102 do 104, o radnicima čiji se ugovori prenose na prvotuženika, proizlazi da se radi o sto pedeset ugovora, slijedom čega bi kod prvotuženika moglo djelovati najmanje tri sindikalna povjerenika. Obrativši se bilo kojem od dvojice poznatih mu povjerenika prvotuženik bi ispunio obvezu savjetovanja.

Budući da prvotuženik nije izvršio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, postupio je suprotno odredbi čl. 118. ZR i čl. 149. st.1. ZR. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je zbog navedenog razloga sporna odluka o otkazu ugovora o radu ništetna (čl. 149. st. 12. ZR).

Kako je otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora utvrđen nedopuštenim, ostao je na snazi preuzeti ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je tužiteljica bila sklopila s drugotuženikom, pa tužiteljica ima pravo na isplatu plaće prema tom ugovoru, točnije na razliku plaće između one koja joj isplaćivana prema novom ugovoru i plaće prema ranijem ugovoru. Visina plaće je među strankama nesporna, te su sudovi pravilno prihvatili i dio tužbenog zahtjeva na isplatu bruto plaće i razlike neosnovanog umanjenja plaće u iznosima navedenim u presudama.

Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Slijedom iznesenog, kako nisu nađeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 4. prosinca 2012.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.