Rev-1687/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1687/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Š. iz Z., koga zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. L. iz Z., koga zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku br. Gž- 991/11-2 od 8. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Tisnom br. P-766/09 od 11. veljače 2011., u sjednici održanoj 22. listopada 2019.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je suđeno:

„1. Nalaže se tuženiku P. L. iz Z., da tužitelju B. Š. iz Z., preda u posjed, slobodnu od osoba i stvari, nekretninu koja se nalazi u P., u zgradi sagrađenoj na k.č.br. 826 k.o. P., na etaži I kata, na vertikali 1. (gledano sa ulazne stražnje fasade u smjeru istok-zapad), u naravi stan na I katu uz istočni zabat objekta, koji se sastoji od: ulaznog hodnika, manje spavaće sobe, kupaonice sa WC-om, kuhinje sa blagovaonom, te loggie, ukupne površine 25,69 m2.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 10.150,00 kn."

Drugostupanjskim je rješenjem odbačena kao nepravovremena dopuna žalbe tuženika od 20. lipnja 2011.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a ujedno i zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni na temelju čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da se nižestupanjske odluke preinače na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se iste odluke ukinu i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Kako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP pa je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, ovaj ju je revizijski sud, u skladu s odredbom čl. 392.a ZPP, ispitao samo u onom dijelu u kojem se on pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

U odnosu na revizijske navode kojima revident ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu sa čl. 8. ZPP, valja reći da je prema čl. 8. ZPP, pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud i iznimno u ovom konkretnom slučaju i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP, a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i sadržaja izvedenih dokaza.

Neosnovan je i revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se nije očitovao na sve žalbene navode tuženika. To iz razloga što je isti sud u obrazloženju presude, u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP, ocijenio sve žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu.

U postupku je bilo sporno postoje li zakonske pretpostavke za iseljenje tuženika iz stana u gore opisanoj zgradi u P. i to istočno položenog stana na 1. katu na 1. vertikali, koji se sastoji od: ulaznog hodnika, manje spavaće sobe, kupaonice sa WC-om, kuhinje sa blagovaonom, te loggie, površine 25,69 m2, u situaciji kada tuženik, koji je u posjedu predmetnog stana, tvrdi da je stan uredno kupio od investitora koji su izgradili zgradu, a podredno da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su M. i M. M. kao investitori i I. H., vlasnica zidarsko-fasaderskog i krovoprokrivačkog obrta kao izvođačica 6. prosinca 1988., na temelju zaključenog pravnog posla, izgradili višestambenu zgradu u kojoj se nalazi predmetni stan, pri čemu je ugovor o građenju izvršen u cijelosti, a predmetni stan predan M. i M. M. u posjed;

- da je 28. siječnja 2003. tužitelj kao kupac sklopio s M. i M. M. kao prodavateljima i posjednicima kupoprodajni ugovor kojim je kupio predmetni stan, a u ugovoru se navode podaci o kupljenoj nekretnini: stan površine 28 m2 koji se nalazi na I. katu, stan br. 5, treća etaža u zgradi sagrađenoj na k.č.br. 927/1 zv. S. k.o. P., kao i pripadajući suvlasnički dio cijele nekretnine te da je tužitelju vraćen dio kupoprodajne cijene na ime manje kvadrature stana od one ugovorene (prava kvadratura je 25,69 m2);

- da je 22. kolovoza 1994. tuženik kao kupac kupio od J.-i. d.o.o kao prodavatelja i upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika stan br. 25, na II. katu u istoj zgradi, na zapadnoj strani zgrade, koji se sastoji od sobe, kuhinje s dnevnim boravkom, kupaonice i hodnika, površine 31m2 i upisao svoje pravo vlasništva na toj nekretnini;

- da se stan koji je predmetom tužbenog zahtjeva od 1994. nalazi u posjedu tuženika.

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski su sudovi ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, uz obrazloženje da su prednici tužitelja vlasništvo stana koji je predmetom tužbenog zahtjeva stekli građenjem, u smislu čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 6/80, 36/90, „Narodne novine“, broj: 53/91, 91/96, dalje: ZOVO) te da su isti stan ugovorom iz 2003. prodali tužitelju. Pritom prvostupanjski sud navodi da tuženik nikada nije postao vlasnikom predmetnog stana, jer je glede istog sklopio kupoprodajni ugovor s nevlasnikom pa kao aktualni zemljišnoknjižni suvlasnik spornog stana ne uživa zaštitu pred tužiteljem kao stvarnim vlasnikom istoga.

Potvrđujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud dodaje da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi imao valjani pravni osnov za posjedovanje upravo predmetnog stana, jer suprotno proizlazi iz kupoprodajnog ugovora na koji se isti poziva i gdje je predmet ugovora opisan različito od stana kojeg tuženik drži u posjedu i čiju predaju tužitelj ovdje zahtijeva, dok po pitanju dosjelosti nije imao kvalitetu posjeda koja se zahtjeva za stjecanja prava vlasništva nad nekretninom putem redovitog dosijedanja – zakonitost posjeda, a koja bi proizlazila iz kupoprodajnog ugovora na koji se tuženik poziva. Budući je predmet tog ugovora drugi stan, unatoč posjedovanju predmetnog stana kroz 14 godina, drugostupanjski sud ocjenjuje da tuženik nije stekao predmetni stan niti po osnovi dosjelosti (potreban rok dosijedanja nije protekao).

Takvo shvaćanje pravilnim prihvaća i ovaj revizijski sud, pri čemu činjenica da nižestupanjski sudovi, kada navode materijalnopravne propise na temelju kojih su donijeli svoje odluke, citiraju samo odredbe ZOVO (konkretno čl. 24.), bez navođenja odgovarajućih odredaba Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, dalje: ZVDSP) koji se u ovom konkretnom slučaju primjenjuje, ne čini nižestupanjske odluke samo zbog toga nezakonitima.

Naime, prema čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, dalje: ZVDSP), onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Odredbom st. 4. istog članka određuje se da predmnijevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo. Prema čl. 159. st. 1. ZVDSP, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari. Prema st. 2. samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 3 godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Prema st. 3. istog čl. samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

Prema odredbi čl. 129. st. 1. ZVDSP kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavki koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugog tijela na temelju kojeg se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavki.

Prema odredbi čl. 130. st. 1. ZVDSP tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, nisu od utjecaja revizijski navodi da se je u postupku trebala ocjenjivati savjesnost tuženika, jer savjesnost („poštenje“ – po terminologiji ZVDSP) tuženika kao dosjedatelja nije od utjecaja na odluku o predmetu spora u situaciji kada tuženik nema kontinuitet posjeda predmetnog stana od najmanje 20 godina potreban za tzv. izvanrednu dosjelost (čl. 159. st. 3. ZVDSP), a nema niti kvalitetu zakonitosti za tzv. redovnu dosjelost (čl. 159. st. 2. ZVDSP).

Isto tako nisu od utjecaja niti navodi revidenta da bi imao jači pravni temelj za stjecanje prava vlasništva od tužitelja po osnovi toga što je upisao svoje pravo vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora u zemljišnu knjigu. To iz razloga što je tuženik to svoje pravo stečeno na temelju kupoprodajnog ugovora upisao u odnosu na drugu nekretninu - stan br. 25, na II. katu na zapadnoj strani, koji se sastoji od sobe, kuhinje s dnevnim boravkom, kupaonice i hodnika, površine 31 m2, koji nije predmet spora u ovom konkretnom postupku i to je jedino uknjiženo pravo vlasništva tuženika koje je on u ovom konkretnom postupku dokazao.

Kako se tuženik tužiteljevoj vlasničkoj tužbi predmnijevanog vlasnika (tzv. actio publiciana) suprotstavio ukidajućim prigovorom (da tužitelj nema pravne osnove za svoj tužbeni zahtjev iz razloga što je tuženik u međuvremenu postao vlasnik predmetne nekretnine), na taj je način teret dokaza prešao na tuženika pa je tuženik, suprotno onome što navodi u reviziji, ipak morao dokazati da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine (bilo dosjelošću, bilo upisom u zemljišnu knjigu na temelju pravnog posla, bilo da je predmetni stan stekao na temelju jačeg pravnog temelja od tužitelja), ako je htio ukinuti vlasničkopravni zahtjev tužitelja.

Kako nije uspio dokazati niti da je ispunio pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, niti da je imao uknjiženo pravo vlasništva upravo na predmetnoj nekretnini, a niti da je uopće imao sklopljen kupoprodajni ugovor upravo za predmetnu nekretninu, proizlazi da je zahtjev tužitelja, koji je svoj jači pravni temelj stjecanja predmetne nekretnine dokazao kupoprodajnim ugovorom, osnovan. Pritom nije od utjecaja činjenica što je u samom ugovoru pogrešno upisana površina stana, iz razloga što su stranke tog ugovora usmeno korigirale navedeni nedostatak, a osim toga, isti nedostatak bio bi relevantan u zemljišknoknjižnom postupku upisa u zemljišnu knjigu, dok je u ovom parničnom postupku koji se vodio radi ostvarenja vlasničkih prava tužitelja na predaju nesporno definirane nekretnine - istočno položenog stana u gore opisanoj zgradi u P. na 1. katu na 1. vertikali, koji se sastoji od: ulaznog hodnika, manje spavaće sobe, kupaonice sa WC-om, kuhinje sa blagovaonom, te loggie, površine 25,69 m2, isti nedostatak irelevantan.

Ujedno, činjenica da tužitelj ima pravo od svojih pravnih prednika, od kojih je kupio predmetni stan, zahtijevati izdavanje potvrde podobne za upis njegovog prava vlasništva u zemljišnu knjigu, nije zapreka da tužitelj kao predmnijevani vlasnik ostvari svoje pravo na posjed predmetne nekretnine.

U odnosu na revizijske navode kojima revident iznosi činjenice, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuje dokaze, treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga navodi tuženika kojima osporava utvrđeno činjenično stanje i iznosi činjenično stanje kakvo smatra da su trebali utvrditi nižestupanjski sudovi, nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Stoga, a kako nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 22. listopada 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.