Rev-1941/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1941/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. N. iz O., koju zastupaju S. P. i G. G., odvjetnici u R., protiv tuženika J. d.d. Rijeka, koga zastupa M. M., odvjetnik u R., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 9. veljače 2000. godine broj Gž-1514/99-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 24. svibnja 1999. godine broj P- 3364/95, u sjednici održanoj dana 9. listopada 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 27. lipnja 1995. godine broj 100 i odluke upravnog odbora tuženika od 1. kolovoza 1995. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljice, za vraćanje tužiteljice na rad, isplatu naknade u visini izgubljene plaće u iznosu od 69.536,14 kn sa kamatom, te je tužiteljica obvezna tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.928,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavila je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tuženik na reviziju nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Utvrđeno je da je tužiteljica rješenjem tuženika od 12. prosinca 1994. godine broj 197 bila upućena na čekanje, da joj tuženik nije mogao osigurati obavljanje poslova niti u vremenu dužem od šest mjeseci. Upravni odbor tuženika je 26. lipnja 1995. godine donio program rješavanja viška radnika u čijem donošenju je aktivno sudjelovao Sindikat pomoraca Hrvatske dajući mišljenje i prijedloge na prijedlog programa. U programu su razmatrane mogućnosti predviđene odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine”, broj 25/92, 26/93, 29/94 – dalje u tekstu ZRO), te je konstatirano da je trajno prestala potreba za radom radnika koji su bili na čekanju od 1. siječnja 1995. godine, jer im se ne može osigurati obavljanje poslova. Programu prileži popis tih radnika među kojima je i tužiteljica, a prilikom donošenja odluka o prestanku radnog odnosa tuženik se držao kriterija propisanih u čl. 25. st. 3. ZRO.

Nižestupanjski sudovi su zaključili da su osporene odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice u skladu sa zakonom, te su pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev.

Naime, prema odredbi čl. 23. st. 1. ZRO organizacija može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika, ako mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vremenu dužem od šest mjeseci, a prema odredbi čl. 25. st. 2. ZRO ako radniku nije moguće osigurati zaposlenje primjenom mjera iz st. 1. toga članka programom se može utvrditi da je za njegovim radom trajno prestala potreba. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je za radom tužiteljice trajno prestala potreba, a pravo je tuženika da odluči kojem će kriteriju iz čl. 25. st. 3. ZRO dati prednost kod odlučivanja o prestanku radnog odnosa pojedinih radnika.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da nepozivanje tužiteljice na sjednicu upravnog odbora tuženika nije utjecalo na zakonitost osporene odluke toga tijela.

Pobijana presuda sadrži dovoljno razloga o odlučnim činjenicama, a za ocjenu pravne valjanosti osporene odluke tuženika odlučno je što tuženik niti za jednog svog radnika koji je bio na čekanju od 1. siječnja 1995. godine nije bio u mogućnosti osigurati obavljanje poslova na koje su raspoređeni za vrijeme duže od šest mjeseci, a među njima je bila i tužiteljica.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 9. listopada 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.