Rev-302/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 302/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Jasne Guštek, članova vijeća, u pravnoj stvari 1.tužiteljice Lj. H., 2.tužitelja A. H. i 3.tužiteljice G. H., svi iz Z., svi zastupani po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1830/07 od 23. rujna 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-1660/00 od 3. travnja 2007. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev 1.tužiteljice, u sjednici održanoj 3. lipnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-1660/00 od 3. travnja 2007. naloženo je tuženoj isplatiti 1.tužiteljici Lj. H. na ime naknade štete s osnova duševnih boli zbog smrti sina iznos 220.000,00 kn sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate počev od 3. travnja 2007. do isplate, te naknaditi parnični trošak u iznosu 44.486,66 kn, dok je odbijen tužbeni zahtjev 2. i 3.tužitelja te im naloženo naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu 3.333,50 kn.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1830/07 od 23. rujna 2008. potvrđena je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu, dok je ta presuda ukinuta u odbijajućem dijelu, te odluci o parničnom trošku tuženoj i utoliko predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužiteljica je odgovorila na reviziju tužene predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući u smislu odredbe čl. 392.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 84/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju revident upire, pošto pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe. Prigovori tužene glede pravilnosti ocjene provedenih dokaza faktično su prigovori pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati (čl. 385. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu joj nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smrti sina sad pok. D. H., a koji je smrtno stradao 13. srpnja 1999. prilikom redovne obuke specijalne policije, čiji je bio pripadnik.

U ovom revizijskom stadiju postupka među strankama je i dalje sporno pitanje odgovornosti tužene za nastali štetni događaj.

Nižestupanjski sudovi polazeći od utvrđenja:

- da je sad pok. D. H. kao pripadnik Specijalne policije … 1999. sudjelovao u kondicionom treningu u sklopu redovne obuke na J., a koji se sastojao od trčanja (8 km) te plivanju u jezeru (zadana dionica 200m), time

- da je pok. D. H., a nakon odmora od trčanja, predvođen instruktorom plivanja i ostalim kolegama koji su bili plivači ušao u jezero i počeo plivati, no nakon nekog vremena se počeo utapati,

- da su mu kolege koji su bili u jezeru te oni na kopu priskočili u pomoć, no nisu ga uspjeli zadržati na površini, tako da je potonuo te su ga nakon par minuta uspjeli izvaditi na površinu te ga odnijeli na kopno gdje

- da se pristupilo reanimaciji utopljenika od strane pristigle hitne pomoći te je hitno odvezen u bolnicu gdje je nakon nekoliko sati preminuo,

- da prilikom obavljanja ovakvog kondicijskog treninga tužena nije predvidjela službu spašavanja u slučaju nesretnog slučaja,

- da je pok. D. H. u lipnju 1999. bio na bolovanju, no da se kritičnog dana nije žalio na zdravstvene tegobe, te

- da tužena nije obavljala propisane redovite jednogodišnje sistematske preglede pripadnika Specijalne policije pa ni pok. D. H.,

obvezali su tuženu na naknadu utužene štete tužiteljici. Pri tome ocjenjuju da plivanje u jezeru u sklopu kondicionog treninga, koje je sastavni dio policijskog posla, predstavljalo opasnu djelatnost a čijim izvođenjem može biti ugroženo zdravlje i život ljudi, te zaključuju da tužena u konkretnom slučaju odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbe čl. 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO), a da tužena nije dokazala postojanje razloga za njezinu ekskulpaciju u vidu djelovanja više sile, radnje oštećenog ili treće osobe (čl. 177. ZOO).

Osporavajući pravilnost takve pravne ocjene nižestupanjskih sudova, tužena u reviziji ustraje u tvrdnji da plivanje u sklopu kondicionog treninga policajca nije opasna djelatnost te da je razlog utapanja pok. D. H. viša sila, odnosno nesretni slučaj.

Plivanje samo po sebi, a kada se upražnjava kao rekreacija u idealnim uvjetima (mirno more ili voda, umjerena temperatura) ne može se smatrati opasnom djelatnošću. No, ako se plivanje vrši u zahtjevnim uvjetima a kao što je kondiciona tjelovježba namijenjena specijalnoj policiji, a koja tjelovježba zahtjeva znatne fizičke napore i baš trčanje (8 km), te potom plivanje (200 m) u jezeru (plivanje u slatkoj vodi je znatno teže i zahtjevnije od plivanja u moru!), a ti se napori odvijaju na visokoj ljetnoj temperaturi zraka, onda je nužno zaključiti da takvo plivanje doista predstavlja opasnu djelatnost, zbog čega tužena u konkretnom slučaju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (čl. 174. ZOO). Tužena tijekom postupka nije dokazala postojanje razloga za njezinu ekskulpaciju u smislu odredbe čl. 177. ZOO, a kako to pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju. Naime, utapanje pok. D. H. ne može se smatrati djelovanje više sile (pravna teorija višu silu definira kao iznenadni događaj čiji nastanak i da se mogao predvidjeti se ne bi mogao spriječiti!), a niti se može podvesti pod radnju oštećenog ili treće osobe. S druge strane tužena nije ništa ni poduzela kako bi se spriječilo eventualni nastanak ovakve nesreće u smislu organiziranja adekvatne službe spašavanja u vodi te provodila jednogodišnje sistematske preglede pripadnika specijalne policije, propisane čl. 2. toč. 1. Pravilnika o psihičkim, fizičkim i zdravstvenim sposobnosti koje moraju ispunjavati izvršitelji na poslovima ovlaštene službe osobe Ministarstvo unutarnjih poslova („Narodne novine“ broj 8/93).

Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva 1.tužiteljice materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 3. lipnja 2009.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.