Gž R-163/2018-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-163/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, suca izvjestitelja i Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. K. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika P. I. d.d. iz R., B., OIB: …, zastupanog po punomoćnici K. Č., odvjetnici u Z., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: 4. Pr-140/16-57 od 16. listopada 2017., dana 8. ožujka 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: 4. Pr-140/16-57 od 16. listopada 2017.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj s osnova naknade parničnog troška sastava odgovora na žalbu isplati ukupan iznos od 750,00 kuna.

Obrazloženje

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

"Utvrđuje se kao nedopušten otkaz kojeg je tužitelj dao tuženiku Odlukom od 23.07.2012. te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i naređuje se tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto punioca tehničkih plinova, a sve u roku od 8 dana."

Također prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke naložio tužitelju da s ovoga osnova isplati tuženiku iznos od 2.500,00 kuna.

Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH), dalje ZPP. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet općinskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome navodi kako je žalba neosnovana pa predlaže da je drugostupanjski sud odbije te potvrdi prvostupanjsku presudu.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Predmet spora u ovoj fazi postupka jest ocjena zakonitosti - dopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju, koji je otkaz tuženik dao tužitelju odlukom od 23. srpnja 2012. S tim u svezi predmet spora jest i zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na posao u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza. Tuženik je kao poslodavac, dana 23. srpnja 2012. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju uz obrazloženje da je za vrijeme radnog vremena, dana 19. srpnja 2012. konzumirao alkohol odnosno bio u alkoholiziranom stanju. Navedenim ponašanjem radnik (tužitelj) da je postupio suprotno pravilima iz članka 31. Pravilnika o radu kojim je zabranjeno radnicima uzimanje alkohola prije početka i tijekom rada, a da je ova povreda radne dužnosti posebno teška jer je radnik zaposlen na radnom mjestu punioca tehničkih plinova, pa stoga da je i najmanja prisutnost alkohola u organizmu potencijalna opasnost za život i zdravlje ljudi kao i za imovinu poslodavca i trećih osoba.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika, dana 1. prosinca 2011. zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je određeno da će radnik obavljati poslove punioca tehničkih plinova,

- da je tuženik 23. srpnja 2012. donio odluku o izvanrednom otkazu predmetnog ugovora o radu, a ovo zbog tužiteljeve alkoholiziranosti, za vrijeme radnog vremena dana 19. srpnja 2012.,

- da je u predmetno vrijeme (19. srpnja 2012.), za vrijeme radnog vremena tužitelj konzumirao alkoholna pića,

- da je neposredno nakon toga, a prilikom provjere alkoholiziranosti, kod tuženika utvrđena prisutnost alkohola u organizmu od 0,16 promila, odnosno, ako se uzme u obzir mogućnost odstupanja prilikom testiranja na alkohol putem uređaja DRAEGER, da je prisutnost alkohola u organizmu tuženika iznosila 0,15 promila.

- da je tužitelj protiv predmetne odluke tuženika o otkazu ugovora o radu podnio zahtjev za zaštitu prava, koji zahtjev tuženik - poslodavac nije prihvatio. Slijedom navedenog prvostupanjski sud smatra kako je tužitelj utvrđenim i opisanim ponašanjem tj. konzumiranjem alkohola 19. srpnja 2012., za vrijeme trajanja radnog vremena, što je dovelo do njegove alkoholiziranosti, počinio tešku povredu obveza iz radnog odnosa, zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, pa da je sukladno tome, poslodavac (tuženik), a na temelju odredbe članka 108. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 73/10., 61/11., 82/12., 73/13.) dalje ZR, a koji se Zakon primjenjuje na temelju odredbe članka 232. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14. i 127/17.), pravilno i zakonito donio predmetnu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i valjane razloge zbog čega smatra da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zakonita, te sukladno tome iz kojih je razloga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tužitelj svojim žalbenim navodima ničim nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda i zakonitu primjenu materijalnog prava. U tom se smislu, a zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na obrazloženje pobijane presude.

Ipak, potrebno se osvrnuti na konkretne žalbene razloge koje u žalbi ističe tužitelj i to kako slijedi:

1. Tužitelj u žalbi navodi kako je sve svoje radne zadatke i obveze kod tuženika uredno izvršavao preko 30 godina, a da pored toga nije bio svjestan da je počinio povredu radne obveze. S tim u svezi za reći je slijedeće. Radni odnos podrazumijeva postojanje povjerenja, koje se mora zasnivati na načelu savjesnosti i poštenja, a na temelju odredaba članka 6. stavci 1. i 4. ZR-a, u svezi sa odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 33/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) Bez postojanja povjerenja između poslodavca i radnika kvalitetan radni odnos teško je zamisliv.

Načelo povjerenja važno je načelo radnog prava i ako bilo koja od ugovornih strana povrijedi to načelo, to je opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Odredbom članka 108. stavak 1. ZR-a, propisano je kako poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobite važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Utvrđena alkoholiziranost tužitelja u radno vrijeme 19. srpnja 2012. predstavlja u konkretnim okolnostima slučaja osobito tešku povredu radne obveze koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu. Naime tužitelj je radio na odgovornom radnom mjestu punioca tehničkih plinova, pri kojem poslu i najmanja prisutnost alkohola u organizmu predstavlja potencijalnu opasnost za život i zdravlje ljudi, pa je stoga i odredbom članka 31. Pravilnika o radu tuženika propisana zabrana radnicima uzimanje alkohola prije početka i tijekom rada, kao i da je ova povreda radne dužnosti posebno teška.

Slijedom navedenog sasvim je logično i razumljivo da je tuženik kao poslodavac, zbog predmetnog ponašanja tužitelja koji je konzumirao alkohol za vrijeme radnog vremena, u njega izgubio povjerenje. Stoga nitko ne može zahtijevati od tuženika da u radnom odnosu zadrži tužitelja sve kada bi i bilo točno da je tužitelj u 30 godina rada kod tuženika svoje obveze i poslove obavljao uredno. Naime kod instituta izvanrednog otkaza ugovora o radu prethodno ponašanje i postupanje radnika, kojem je poslodavac dao otkaz, nije pravno relevantno. Nadalje, žalbeni navod tužitelja kako nije bio svjestan da je počinio povredu radne obveze, što bi zapravo značilo da nije bio svjestan spornog konzumiranja alkohola u predmetno vrijeme, životno je i logično sasvim neuvjerljiv i ničim dokazan.

2. Tvrdnje žalitelja kako u konkretnom slučaju za vrijeme radnog vremena nije obavljao poslove koji su navedeni u predmetnom ugovoru o radu, pa stoga da ni sebe niti druge osobe nije doveo ni i kakvu opasnost, kao i ukazivanje žalitelja na socijalnu neprihvatljivost otkaza u konkretnom slučaju, a zbog njegove životne dobi i nemogućnosti novog zaposlenja, također nisu pravno relevantne. Naime ono što je u konkretnom slučaju pravno odlučujuće jest to da je tuženik kao poslodavac zbog alkoholiziranosti tužitelja za vrijeme radnog vremena, a uvažavajući sve okolnosti predmetnog slučaja, u njega izgubio povjerenje zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, čime su se ispunile zakonske pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu predviđene odredbom članka 108. stavak 1. ZR-a. Pri tome je pravno sasvim nebitno je li u konkretnom slučaju tužitelju ili pak drugim osobama zbog tužiteljeve alkoholiziranosti, prijetila kakva neposredna opasnost (za život, zdravlje ili imovinu), isto kao što je u konkretnom slučaju za ocjenu pravilnosti i zakonitosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, također pravno irelevantno i hoće li se tužitelj nakon otkaza ponovno moći zaposliti.

3. Tvrdnje tužitelja iz žalbe kako nije utvrđeno da je u sporno vrijeme konzumirao alkohol sasvim su neutemeljene i proizvoljne. Upravo suprotno, prvostupanjski je sud ovu činjenicu utvrdio na nedvojben način, izvan svake realne sumnje. Da je tome tako proizlazi posebno iz Zapisnika o utvrđivanju alkoholiziranosti tužitelja od 19. srpnja 2012. i provedenih vještačenja. Zbog nepotrebnog ponavljanja tužitelj se u ovom dijelu koji se tiče utvrđenja njegove alkoholiziranosti, upućuje i na obrazloženje prvostupanjskog suda.

Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a na neke druge povrede tužitelj niti ne ukazuje.

Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke pobijane presude pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Tuženik je u odgovoru na žalbu zahtijevao da mu tužitelj s osnova naknade parničnog troška sastava ovog podneska isplati ukupan iznos od 750,00 kuna. Kako ovaj odgovor na žalbu, a time tuženiku prouzročeni odvjetnički trošak sastava istog nije bio potreban za vođenje ove parnice, to je njegov zahtjev za naknadom troška od 750,00 kuna trebalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 8. ožujka 2018.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.