Legislator Case Law & Legislation
UsIpn-21/2017-10 AI generated

Administrative court dismissed tax authority's appeal against employer's tax assessment of severance pay.

Case Number UsIpn-21/2017-10
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Administrative Court in Split dismissed the taxpayer's request to annul the Ministry of Finance's tax assessment decision regarding severance pay. The taxpayer argued that the employer lacked authority to assess termination legality under labor law and that the tax authority failed to consider specific legal opinions. The court ruled that the tax body correctly determined the employment relationship did not terminate, making the unassessed severance taxable under the Income Tax Act. Consequently, the taxpayer's claim was rejected as unfounded, and the Ministry of Finance was not ordered to pay litigation costs.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o porezu na dohodak; Zakon o radu: The tax authority may tax severance payments as income from non-self-employed work if the employment relationship did not actually terminate, even if the employer claimed a business-related termination that was not substantiated.

Keywords

AI generated
severance pay taxation employment termination legality income tax assessment administrative review labor law authority

Cited Legislation

AI generated
čl. 13. st. 2. točka 21. Pravilnika o porezu na dohodak
čl. 10. točka 9. Zakona o porezu na dohodak
čl. 57. stavak 1. ZUS-a
čl. 79. stavak 4. ZUS-a

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Poslovni broj: 8 UsIpn-21/17-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja B. B. S. O. d.o.o., OIB: …, zastupano po opunomoćenici A. R., odvjetnici u Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, zastupanog po opunomoćeniku T. G., dipl. iur. i zaposleniku, prema generalnoj punomoći pohranjenoj u Uredu predsjednika pod brojem 39 Su-293/2014, radi poreznog nadzora, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 23. ožujka 2017. godine, u prisutnosti zamjenice opunomoćenice tužitelja i opunomoćenika tuženika, 30. ožujka 2018. godine,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja tuženika, Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/15-01/479, URBROJ: 513-04/17-2 od 11. travnja 2017. godine.

2. Odbija se prijedlog tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

U pravovremenoj tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-471- 02/15-01/479, URBROJ: 513-04/17-2 od 11. travnja 2017. godine, tužitelj osporava rješenje, te je u bitnome naveo: da tužbu podnosi zbog bitnih povreda postupka, nepotpuno i netočno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava; da se tuženik u osporavanim rješenjima nije očitovao na prigovore tužitelja iznesenim kako u očitovanju tako i u žalbi na prvostupanjsko rješenje, naročito u pogledu nadležnosti tuženika o odlučivanju o ocjeni zakonitosti otkaza prema odredbama Zakona o radu; da tuženik u obrazloženju ponavlja činjenična utvrđenja iz prvostupanjskog rješenja navodeći odredbe Zakona o radu na kojima je prvostupanjsko tijelo utemeljio svoje rješenje; da je drugostupanjsko rješenje nedostatno i ne sadrži argumentirano obrazloženje razloga na kojima se temelji; da tuženik nije ovlašteno tijelo u R. H. koji može i smije ulaziti u zakonitost otkaza prema relevantnim odredbama Zakona o radu; da je poreznom tijelu osnovni argument za oporezivanje otpremnina nedopušteni otkaz, o čemu bi se morao očitovati nadležni sud u postupku koji je u

- -

tu svrhu i propisan i zbog čega i postoji tzv. „radni sud“ (kao i inspekcije rada); da Zakon o porezu na dohodak ne definira graničnu vrijednost iznosa, koja bi predstavljala oporezivu vrijednost; da je pitanje utvrđivanja oporezive visine naknade, potpora i nagrada koje radnicima isplaćuje poslodavac i drugi isplatitelj dohotka određeno Pravilnikom o porezu na dohodak u članku 13., u skladu s odredbama članka 10. točka 9. Zakona o porezu na dohodak; da je u članku 13. st.

2. točka 21. Pravilnika o porezu na dohodak određeno da se primitkom od nesamostalnog rada ne smatra iznos što ga poslodavac isplaćuje svojim radnicima u obliku otpremnine zbog poslovno uvjetovanih otkaza i osobno uvjetovanih otkaza prema Zakonu o radu do visine 6.400 kuna za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca i otpremnine zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti do visine 8.000 kuna; da otpremnine koje su isplaćene šesnaestorici radnika na temelju poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, neovisno od toga što su se radnici ponovno zaposlili kod tužitelja nisu oporezive do iznosa 6.400 kuna za svaku navršenu godinu rada kod tužitelja, a ako iznos otpremnine premašuje 6.400 kuna za svaku navršenu godinu rada, da se tada na razliku otpremnine isplaćene iznad navedenog iznosa obračunava porez na dohodak prema propisima koji vrijede za primitke od nesamostalnog rada; da prema poreznim propisima je irelevantno je li isti radnik kasnije ponovno zaposlen kod istog poslodavca; da Zakon niti Pravilnik o porezu na dohodak ne propisuju porezne posljedice u slučaju ponovnog zapošljavanja kod poslodavca koji mu je uručio otkaz; da sam Zakon o radu uvjetuje (u slučaju poslovno uvjetovanih otkaza) zabranu zapošljavanja drugih radnika na posao radnika koji je dobio poslovno uvjetovan otkaz, te je poslodavac obvezan prije svega ponuditi radno mjesto radniku kojem je otkaza ugovor o radu; da prema ZOR-u, ako poslodavac u razdoblju od 6 mjeseci od prestanka ugovora o radu radnika, kojem je radni odnos prestao zbog poslovno uvjetovanog otkaza, ima potrebu za novim zapošljavanjem, dužan je najprije ponuditi sklapanje ugovora o radu otpuštenom radniku; da porezno tijelo pogrešno zaključuje da poslovno uvjetovani otkaz nije nastupio jer radnik nije odjavljen sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje; da prema zakonu o radu, ugovor o radu prestaje smrću radnika istekom vremena na koji je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, kada radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore, dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad, sporazumom radnika i poslodavca, otkazom i odukom nadležnog suda i da otkaz mora imati pisani oblik; da prema zakonu o radu, radni odnos ne prestaje ili prestaje zbog odjave radnika na HZMO ili HZZO, već prestaje temeljem odluke poslodavca, protiv koje radnik nije podnio zaštitu povrijeđenog prava.

Na kraju tuženik navodi da je poslovno uvjetovan otkaz nastupio dana 31. svibnja 2013. godine što je nesporna činjenica). Navodi da je poslovno uvjetovani otkaz nastupio dana 31. svibnja 2013. godine, da je netočno da su radnici dobili nove ugovore o radu prije proteka otkaznog roka, a da nije jasno zbog čega bi činjenica da je Ugovor o radu zaključen prije isteka otkaznog roka utjecala na tumačenje poreznih tijela o nezakonitosti i nedopuštenosti dokaza, kad je nesporno da otkaz ugovora o radu nastupa danom Odluke o otkazu ugovora o radu.

Predložio je da Sud donese rješenje i da temeljem članka 26. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10. 143/12, 152/14 i 29/17, dalje: ZUS-a), odgodi izvršenje poreznog rješenja do pravomoćnosti odluke u ovom upravnom sporu. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika od 11. travnja 2017.godine, te porezno rješenje od 18. kolovoza 2015. godine.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, te predlaže da se tužba odbije.

Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužitelja, podnesena protiv poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda D., KLASA: UP/I-471-02/15-01/400, Urbroj: 513-07- 29/01-15-1 od 18. kolovoza 2015. godine.

- -

Navedenim poreznim rješenjem tužitelju je za 2013. godinu utvrđen manje obračunati porez i prirez porezu na dohodak od nesamostalnog rada u iznosu do 827.781,35 kuna, doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti u iznosu od 490.227,77 kn, doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje u iznosu od 63.018,28 kn, doprinos za zdravstveno osiguranje u iznosu od 414.919,54 kn, doprinos za zaštitu zdravlja na radu u iznosu od 13.830,65 kn, doprinos za zapošljavanje u iznosu od 44.258,08 kn i doprinos za zapošljavanje invalida u iznosu od 2.766,13 kn, te su obračunate zatezne kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza i doprinosa, a sve za razdoblja i u iznosima navedenim u točkama 1.) do 7.) izreke rješenja.

Rješenjem Suda od 12. srpnja 2017. godine odgođeno je izvršenje poreznog rješenja od 18. kolovoza 2015. godine, do pravomoćnog završetka ovog upravnog spora. Na ročištu od 23. ožujka 2017. godine zamjenica opunomoćenice tužitelja iskazala je da u svemu ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva, svih navoda iznesenih u tužbi; istakla je da je pribavila mišljenje prof. dr. sc. N. M., kao i mišljenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava, te mišljenje Ministarstva financija, a koje se odnosi na porezno pravni status otpremnina, koja mišljenja predaje u spis za sud i protivnu stranu.

Opunomoćenik tuženika je iskazao da ostaje kod odgovora na tužbi, odnosno sadržaja osporenog rješenja. U odnosu na netom dostavljeno mišljena opunomoćenice tužitelja naveo je da se isto ne može cijeniti novim dokazom, odnosno novim činjenicama, te sud navedeno ne bi trebao uzeti u obzir pri donošenju odluke. Istakao je da su u postupku činjenice relevantne za oporezivanje nesporno utvrđene u postupku, te predložio da se tužba u cijelosti odbije kao neosnovana.

U dokaznom postupku pregledana je tužba, osporeno rješenje tuženika od 11. travnja 2017. godine, odgovor na tužbu, te se pregledao cjelokupni sudski spis, kao i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

Zamjenica opunomoćenika tužitelja popisala je na ročištu trošak na način da je potražila za tužbu i prijedlog za odgodu izvršenja rješenja i pristup ročištu, sve od po 2.500,00 kuna, ukupno 7.500,00 kuna uvećano za iznos 25% PDV, sveukupno 9.375,00 kuna. Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 11. travnja 2017. godine, odnosno da li su prvostupanjskim rješenjem tužitelju za 2013. godinu pravilno i zakonito obračunat porez i prirez na dohodak od nesamostalnog rada, te obvezni doprinosi.

Tužitelj ne spori visinu obračunatog poreza i prireza porezu na dohodak, te obračunatih obveznih doprinosa, pa to nije predmet ovog upravnog spora.

Sporno je isključivo da li je bilo osnove da se tužitelju utvrdi manje obračunati porez i prirez, te obvezni doprinosi, odnosno da li je porezno tijelo moglo, odnosno bilo ovlašteno da utvrđuje da li su otpremnine osnovano isplaćene.

Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured D., kod tužitelja obavilo porezni nadzor o čemu je dana 18. svibnja 2015. godine sastavljen Zapisnik, kojim su utvrđene nezakonitosti, kako je u istom navedeno, na koji je tužitelj podnio prigovor, koji nije prihvaćen, te je dana 18. kolovoza 2015. godine donijeto porezno rješenje, protiv kojeg je tužitelj podnio žalbu koja je odbijena osporenim rješenjem.

Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj u 2013. godini zbog poslovno uvjetovanih otkaza Ugovora o radu vršio isplate otpremnina radnicima.

Prema stanju spis proizlazi da je tužitelj jedno od društava obuhvaćenih procesom restrukturiranja, zbog promjene vlasništva društava u skupini društava B., u kojem je

- -

integriran program restrukturiranja i dodaci tom programu i posebni Dodatak Kolektivnom ugovoru o pravima i obvezama radnika i poslodavaca u skupini društava B. od 29. ožujka 2013. godine kojim je izmijenjen kolektivni ugovor od 03. ožujka 2003. godine, dakle da je tužitelj 2013. godine provodio program restrukturiranja.

Predmetnim Dodatkom Kolektivnog ugovora određeno je da radniku za čijim radom je prestala potreba zbog poslovno ili osobno uvjetovanih razloga (poslovno ili osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu) nakon dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, povodom provođenje procesa restrukturiranja društva iz grupacije B., koji proces uključuje otkazivanje ugovora o radu, je poslodavac dužan isplatiti otpremninu.

Odredbom članka 107. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09 do 73/13, dalje: ZOR-u), propisani su uvjeti pod kojima poslodavac može otkazati ugovor o radu, dok je odredbom članka 120. i 121. ZOR-a propisan postupak rješavanja „kolektivnog viška radnika“.

Tužitelj je Odlukama o otkazu Ugovora o radu donesenim 31. svibnja 2013. godine otkazao Ugovore o radu svim radnicima (i onima koji su imali ugovore o radu na neodređeno vrijeme), te istim Odlukama odredio pravo na otkazni rok i pravo na otpremninu u skladu sa ZOR-u i Kolektivnim ugovorom i njegovim Dodatkom, iako to nije trebao, jer sklapanje novih ugovora o radu je sukladno članku 133. ZOR-a obvezno jedino u slučaju statusnih promjena ili pravnog posla u kojem se društvo, dio društva ili gospodarske djelatnosti prenosi na novog poslodavca, a poslodavac donese novi pravilnik o radu.

U navedenim Odlukama o otkazu Ugovora o radu donesenim 31. svibnja 2013. godine je navedeno da će radnik za vrijeme otkaznog roka raditi, osim ako drugačije ne odluči poslodavac, a da radni odnos radniku prestaje po isteku otkaznog roka koji počinje teći danom dostave Odluke radniku.

Nadzorom je utvrđeno da je Odlukama od 31. svibnja 2013. godine, šesnaestorici radnika tužitelj otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojeg su imali od ranije, te da je nakon toga s istim radnicima prije isteka otkaznih rokova (što proizlazi iz spisa) zaključio nove Ugovore o radu na neodređeno/određeno vrijeme radni odnos, iz čega proizlazi da tim radnicima radni odnos nije ni prestao, budući da su novi ugovori zaključeni u vrijeme otkaznog roka, a tužitelj iako radni odnos nije prestao je tim radnicima isplatio neoporezivu otpremninu.

Prema članku 119. stavak 1. ZOR-a radnik kojem poslodavac otkazuje radni odnos nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. Dakle, iz navedenog proizlazi da radnik nema pravo na otpremninu ako mu radni odnos ne prestaje. Iz podataka spisa proizlazi da su u otkaznom roku radnici radili, na strani (str. 249) spisa je dat pregled otkaznih rokova, te je kod nekih radnika otkazni rok bio duži a kod nekih kraći, da su neki već slijedećeg dana nakon otkaza ranijeg ugovora o radu zaključili novi ugovor o radu, a kako je nesporno da su radnici radili u vrijeme otkaznog roka, istima ustvari i nije radni odnos prestao, već se samo radilo o formalnoj zamjeni ugovora o radu. Sporno je da li je tužitelj isplatio otpremnine zaposlenicima navedenim u Zapisniku i u iznosima kako su isplaćene, sukladno odredbama ZOR-a, tj. sporno je da li je bilo osnove da se otpremnine isplate, da li je tim radnicima radni odnos prestao, obzirom da pravo na otpremninu je vezano za prestanak radnog odnosa. Stoga nije osnovan tužbeni navod da se oporezivanje moglo vršiti samo za dio iznad propisanog iznosa.

Prema članku 119. stavak 1. ZOR-a radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog

- -

neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. Dakle, iz navedenog proizlazi da radnik nema pravo na otpremninu ako mu radni odnos ne prestaje.

Nije predmet ovog upravnog spora ocjenjivanje poslovne odluke tužitelja da zaposlenicima isplaćuje otpremnine, jer tužitelj o tome kao poslodavac zaposlenika odlučuje. Međutim ukoliko su isplaćene otpremnine a da za to nije bilo zakonskog osnova ili u iznosima većim od propisanih, isplata otpremnina na ovakav način predstavljala bi osnovu da se iste isplate smatraju oporezivim isplatama-primicima, sukladno poreznim propisima. Člankom 115. ZOR-a, propisano je da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu te mu istodobno predložiti sklapanje ugovora o radu pod promijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora). Međutim, kada poslodavac ponudi izmijenjeni ugovor o radu, radniku radni odnos ne prestaje, niti su ispunjeni uvjeti za isplatu otpremnine, budući da radnik pravo na otpremninu ima samo ako je radni odnos prestao, te je u tom slučaju otpremnina neoporeziva.

Sukladno članku 10. točka 9. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/04 do 148/13, dalje: Zakona) porez na dohodak ne plaća se na primitke radnika i fizičkih osoba iz članka 14. stavak 1. ovog Zakona.

Člankom 14. stavak 1. točka 1. Zakona propisano je da se plaćom smatraju svi primici koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovi radnog odnosa ( u svezi sa sadašnjim radom po osnovi radnog odnosa ili budućim radom) i primici po osnovi naknada, potpora, nagrada i drugog, kojeg poslodavac isplaćuje ili daje radnicima iznad propisanih iznosa.

Člankom 13. stavak 1. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 95/05 do 160/13, dalje: Pravilnika) utvrđeno je da se primici po osnovi naknada, potpora, nagrada, dnevnica i otpremnina smatraju primicima od nesamostalnog rada ako prelaze iznose iz stavka 2. istog članka, te da se svi drugi primici koji nisu navedeni u stavcima 2. i 3. članka 13. Pravilnika smatraju oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada u ukupno isplaćenom iznosu.

Prema članku 13. stavkom 2. točka 21. Pravilnika, oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju se otpremnine isplaćene od strane poslodavca radnicima zbog poslovno uvjetovanih otkaza ugovora o radu i osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu. Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj radnicima isplatio otpremnine iako im radni odnos nije prestao, te da je za određene radnike isplatio neoporezive otpremnine i u iznosima većim nego bi im i pripadale, porezno tijelo je zakonito sukladno članku 13. stavak 1. Pravilnika zakonito utvrdilo da isplaćene otpremnine se smatraju primicima od nesamostalnog rada, kao što je navedeno u poreznom rješenju.

Tužbeni navod da porezno tijelo nije bilo ovlašteno pozivom na odredbe ZOR-a utvrđivati da li je otkaz ugovora radnicima zakonit ili nezakonit, nije osnovan, jer porezno tijelo i nije ocjenjivalo zakonitost otkaza ugovora o radu, jer zakonitost otkaza ugovora o radu je u nadležnosti inspekcije rada, odnosno Suda. Porezno tijelo se pozivalo na odredbe ZOR-a samo u dijelu koji je vezan za utvrđivanje porezne obveze, odnosno utvrđivalo je činjenice bitne za oporezivanje, te je u konkretnom slučaju utvrđivalo da li su isplaćene otpremnine sukladno poreznim propisima, oporezive ili ne. Isto tako Sud u upravnom sporu nije ispitivao poslovnu odluku tužitelja vezano za zbrinjavanje „kolektivnog viška radnika“, već je ocjenjivana zakonitost osporenih rješenja.

Poduzetnik sam odlučuje o isplati otpremnina. Isplata otpremnina pod uvjetima i u visini određenim Zakonom je neoporeziva, ali ako se isplaćuje i kad nisu ispunjeni uvjeti za isplatu ili iznad utvrđenog iznosa, porezno tijelo je ovlašteno primjenom poreznih propisa da isplaćene otpremnine oporezuje, kao primitke od nesamostalnog rada, pa posljedično istom obračuna iznose obveznih doprinosa.

- -

Ukazati je da mišljenja na koja se poziva tužitelj a koja su predana na ročištu nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke, jer se u istim mišljenjima radi o drugačijoj činjeničnoj situaciji, te se ista mišljenja ne mogu primijeniti na ovu situaciju. I istim mišljenjima radi se o situaciji kada poslodavac radniku kojem je otkazao ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga, radi obavljanja istih poslova ponudi sklapanje novog ugovora o radu.

Poslodavac radniku kojem je otkazao ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga, može u roku 6 mjeseci od dana prestanka ugovora o radu, radi potrebe zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, ponuditi sklapanje novog ugovora o radu i sa radnikom sklopiti novi ugovor o radu, a sklapanje novog ugovora o radu ne utječe na porezni tretman ranije isplaćene otpremnine. Ako se prikazuje da je razlog prestanka ugovora o radu poslovno uvjetovan a stvarno stanje je drugačije i radnici ne prestaju s radom, odnosno nastavljaju raditi sa novim ugovorom u radu, tada se isplaćene otpremnine ne mogu smatrati neoporezivim.

Pravo je poslodavca da radnika kojem je otkazao ugovor o radu i kojem je prestao radni odnos ponovo zaposli te u tom slučaju ne utječe na porezni tretman isplaćenih otpremnina. U konkretnom slučaju je utvrđeno da radnicima radni odnos nije prestao, ali bez obzira na tu činjenicu tužitelj im je isplatio otpremnine, koje nisu oporezovane, što je drugačija situacija od one prikazane u navedenim mišljenjima.

Slijedom navedenog Sud cijeni da je porezno tijelo u postupku pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, pravilno primijenilo relevantne materijalne odredbe, i da je osporeno rješenje zakonito.

Stoga, kako je osporavano rješenje zakonito, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci. S obzirom na to da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelj nije niti djelomično uspio u upravnom sporu, već je tužbeni zahtjev odbijen, nisu ispunjeni uvjeti u smislu članka 79. stavka 4. ZUS-a, da se tuženika obveže da tužitelju naknadi troškove ovog spora kako su popisani, budući da je navedenom odredbom propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Stoga je riješeno kao u točki 2. izreke presude.

U Splitu, 30. ožujka 2018. godine

SUDAC

Studenko Vuleta,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.66.st.5 ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužitelja A. R., odvjetnici u Z., uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu financija RH, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnik o objavi,

- u spis.

za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Nataša Rogošić