I Kž-489/2008-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 489/08-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa, Miroslava Šovanja, Dražena Tripala i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. A. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi sa čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama optuženog B. A. i optuženog S. S., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 28. siječnja 2008., broj K-85/07, u sjednici održanoj dana 16. rujna 2008. godine, u nazočnosti branitelja optuženog S. S., odvjetnika A. J., i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženog B. A. i optuženog S. S., a povodom tih žalbi po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog A. L., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni i sigurnosnim mjerama, tako da se

- optuženi B. A. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi sa čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istih zakonskih propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a optuženi S. S. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi sa čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istih zakonskih propisa uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1., 2. i 4. toč. c/ Kaznenog zakona osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koje kazne se optuženicima temeljem čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. rujna 2007. pa nadalje;

- temeljem čl. 76. Kaznenog zakona prema optuženom B. A., optuženom S. S. i optuženom A. L. primjenjuje se sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti i to prema optuženom B. A. i optuženom S. S. do prestanka razloga zbog kojih je mjera primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, a prema optuženom A. L. do prestanka razloga zbog kojih je mjera primijenjena, ali u svakom slučaju do proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude.

I Kž 489/08-6

II. U ostalom dijelu žalbe optuženog B. A. i optuženog S. S. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašeni su krivima B. A. i S. S. što su počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi sa čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, te su temeljem istih zakonskih propisa osuđeni i to B. A. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, a S. S. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koje kazne im je temeljem čl. 63. Kaznenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 26. rujna 2007. pa nadalje.

Optuženi A. L. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. Kaznenog zakona u svezi sa čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, te mu je temeljem istih zakonskih propisa izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, u odnosu na koju kaznu je temeljem čl. 67. Kaznenog zakona primijenjena uvjetna osuda, na način da ova kazna neće biti izvršena ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo ili slično kazneno djelo.

Temeljem čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona oduzeta je opojna droga i to od optuženog B. A. heroin u težini 19,94 grama, a od optuženog A. L. heroin u težini 3,72 grama.

Prema optuženicima je temeljem čl. 76. Kaznenog zakona izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, za koju je riješeno da će se u odnosu na optužene B. A. i S. S. "provoditi za vrijeme izvršavanja kazne zatvora i može trajati do prestanka izvršenja kazne, ali ne dulje od tri godine"; a u odnosu optuženog A. L. da će se mjera provoditi "na slobodi, koja može trajati do proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, ali ne dulje od tri godine".

U odnosu na troškove kaznenog postupka temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku optuženici su u cijelosti oslobođeni obaveze snašanja istih.

Protiv ove presude žalbu je podnio B. A. po branitelju Z. Š., odvjetniku iz O., žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se preinači u smislu žalbenih navoda.

Žalbu je podnio optuženi S. S. po branitelju A. J., odvjetniku iz O., žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te radi odluke suda o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se presuda preinači u pogledu odluke o kazni na način da se primjene odredbe o ublažavanju kazne i osudi ga se na manju kaznu od izrečene. U žalbi je zatražio da ga se obavijesti o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

I Kž 489/08-6

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06 – u daljnjem tekstu Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženi S. S. i njegov branitelj A. J., koji je sjednici i pristupio. Kako se optuženik nalazi u pritvoru i ima branitelja, a vijeće nije našlo da bi njegova nazočnost bila svrhovita, to njegova prisutnost nije osiguravana, već je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti na temelju čl. 374. st. 2. Zakona o kaznenom postupku.

Žalbe optuženih B. A. i S. S. osnovane su u dijelu odluke o kazni, a u pogledu sigurnosne mjere iz čl. 76. Kaznenog zakona, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, utvrđeno je da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, a koja povreda se odnosi i na odluku o sigurnosnoj mjeri optuženog A. L. koji se protiv presude nije žalio. Oba optuženika u svojim žalbama naznačuju da žalbu podnose i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, međutim u tom dijelu samo parafraziraju tekst zakona navodeći da je izreka presude proturječna sama sebi, a o odlučnim činjenicama da postoji znatna proturječnost. Samo obrazloženje žalbe nema preciznijih odrednica u kojem dijelu bi postojala ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

U pogledu povrede kaznenog zakona, koju žalbenu osnovu također ističu oba optuženika u svojim žalbama, obojica u obrazloženju žalbe navode da je do povrede u primjeni Kaznenog zakona došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, nisu u pravu niti optuženi B. A., a niti optuženi S. S..

Optuženi B. A. u svojoj žalbi ponavlja navode koji su istaknuti i tijekom obrane na glavnoj raspravi da on drogu nikome nije prodavao, te da je sud morao prihvatiti njegovu obranu kako ju je iznio kao istinitu i točnu kada je tvrdio da je drogu koju je nabavio, nabavio isključivo za vlastite potrebe, a u odnosu na količinu droge koju je od njega dobio A. L., da se nije radilo o drogi koja bi bila prodana, već koju mu je A. u okvirima narkomanske solidarnosti posudio, a koju drogu je kasnije L. i vratio.

U ovom dijelu istaknutih navoda kako u obrani, tako i u samoj žalbi, valja istaći da je prvostupanjski sud izvršio valjanu i cjelovitu analizu svih izvedenih dokaza, te opravdano, i po mišljenju suda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prihvatio kao istinit iskaz optuženog A. L. kako je isti iznesen pred djelatnicima policije u nazočnosti branitelja. Kod ovakvog iskaza ovaj optuženik ostao je i tijekom istrage samo neznatno umanjujući svoje kontakte s optuženim A.. Tek na glavnoj raspravi ovaj optuženik u cijelosti mijenja svoju obranu, poričući sve ranije navode koje je istakao u svojim obranama, a obrazloženje koje je naveo za ovakvo odstupanje, što valjano ističe i prvostupanjski sud, nije logično i uvjerljivo i ne može ga se prihvatiti opravdanim.

I Kž 489/08-6

Prema tome, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je prihvaćanjem obrane A. L. kako je ona iznesena u prvom kontaktu s djelatnicima policije, kada je obranu iznio u nazočnosti branitelja, prvostupanjski sud je valjano utvrdio i krivnju optuženog B. A. za počinjenje kaznenog djela, kako je to navedeno u samoj izreci pobijane presude, pa između ostalog i u odnosu na količinu droge koja je oduzeta od optuženika, a za koju prvostupanjski sud ispravno zaključuje da je i ona bila namijenjena prodaji. Stoga je činjenično stanje ispravno utvrđeno i na tako ispravno utvrđeno činjenično stanje ispravno je primijenjen i kazneni zakon, te se ne radi o počinjenju kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. Kaznenog zakona, što sugerira optuženi A. u svojoj žalbi.

Također nije u pravu niti optuženi S. kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u odnosu na njegovu kriminalnu količinu i obilježja kaznenog djela koje je počinio. Točno je da se i u činjeničnom opisu navodi kako je on pomagao pronaći osobu koja će optuženom L. prodati heroin, nakon čega je te dvije osobe doista i spojio u cilju trgovine heroinom, a koja trgovina je kasnije i ostvarena. Tako utvrđeno njegovo kriminalno postupanje proizlazi utvrđenim iz iskaza kako ga je naveo A. L., a za koji iskaz, iznesen pred redarstvenim vlastima u nazočnosti branitelja sud nema razloga ne prihvatiti ga kao istinit i točan. Takav iskaz dijelom se nadopunjuje i sa iskazom D. N. koji je L. vozio svojim automobilom radi kupovine droge i kojemu je L. nakon toga za uslugu prijevoza davao na konzumiranje, tako da je prilikom zaustavljanja automobila policija u automobilu i pronašla upotrijebljenu šprice.

Prema tome, ispravno zaključuje prvostupanjski sud da se u radnjama S. S. ostvaruje izvršiteljska radnja počinjenja ovog kaznenog djela u smislu posredovanja u spajanju kupca i prodavatelja, koje spajanje se kolokvijalno može nazvati i pomaganjem. Korištenje rječice pomaganje njegovu radnju ne pretvara u pomagačke radnje u smislu kaznenog zakona i primjene odredbe čl. 38. Kaznenog zakona, što ovaj optuženik pogrešno sugerira u svojoj žalbi.

Prema tome, i u odnosu na ovog optuženika činjenično stanje je ispravno utvrđeno i na tako ispravno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je valjano primijenio pravnu normu utvrđujući o kojem se kaznenom djelu kod ovog optuženika radi.

Međutim, opravdano oba optuženika ističu da je prvostupanjski sud u značajnoj mjeri podcijenio ispravno utvrđene olakotne okolnosti time da kod optuženog S. S. nije pronašao nijednu otegotnu okolnost. Imaju li se u vidu ovako utvrđene olakotne okolnosti, te činjenica odsustva otegotnih okolnosti kod optuženog S., te dovedu li se ovako utvrđene okolnosti u vezu s ukupnom kriminalnom količinom za koju su optuženici proglašeni krivima, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske kazne zatvora koje su izrečene optuženicima izrečene su u previsokom trajanju.

U odnosu na optuženog B. A., Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je, unatoč većem broju poduzetih radnji, uz činjenicu dosadašnje neosuđivanosti i utvrđenje smanjene ubrojivosti, primjerena minimalna kazna zatvora, kako je propisana za ovo kazneno djelo u trajanju od tri godine, pa je prihvaćajući žalbu ovog optuženika preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o kazni na način da ga je na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osudio.

I Kž 489/08-6

U odnosu na optuženog S. već je prvostupanjski sud utvrdio kao olakotne okolnosti činjenicu da se radi o neosuđivanoj osobi koja je otac jednog djeteta, te da se sama podvrgla liječenju od ovisnosti, kao i činjenicu da ne postoji niti jedna otegotna okolnost. Cijeneći ovako utvrđene okolnosti, a uvažavajući i okolnosti koje je optuženik istakao u svojoj žalbi da je bio pripadnik Hrvatske vojske na prvoj crti bojišnice, gdje je i ranjen, zatim da je odlikovan, da mu je priznato pravo na invalidninu u visini od 100% radi opće nesposobnosti za rad, kao i činjenicu da je zasnovao obitelj o kojoj skrbi, kao i o svom djetetu, očigledno sve ovako utvrđene olakotne okolnosti u svom zbiru predstavljaju posebno izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne ispod zakonom propisanog minimuma.

Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da u odnosu na ovog optuženika postoje razlozi za primjenu instituta sudskog ublažavanja kazne u maksimalnoj količini, te da se vodeći računa o kriminalnoj količini za koju je proglašen krivim sve svrhe kažnjavanja mogu postići i osudom na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, pa je u tom smislu i preinačio prvostupanjsku presudu.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti nije izrečena na ispravan način u odnosu na sva tri optuženika, te je u tom smislu i preinačio prvostupanjsku presudu kako u odnosu na optužene A. i S. koji su se žalili zbog odluke o kaznenoj sankciji, tako i u odnosu optuženog A. L. koji nije podnio žalbu protiv presude, ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske postupao u smislu čl. 383. Zakona o kaznenom postupku.

Naime, svim optuženicima prvostupanjski sud u određivanju dužine trajanja primjene ove mjere, primijenio je samo jedan dio odredbe koja govori o mogućem maksimalnom trajanju. Zakon, međutim, izrijekom određuje da se sigurnosna mjera izvršava tako dugo dok za to postoje razlozi, a tek kasnije, nastavno određuje da će se ista provoditi kroz svo vrijeme dok traje kazna zatvora na koju su optuženici osuđeni, odnosno rok provjeravanja ako je primijenjena uvjetna osuda. Mogućnost ranijeg prestanka i završetka primjene sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti, koju zakon predviđa i isteka kazne, odnosno roka provjeravanja izrečenog uz uvjetnu osudu, prvostupanjski sud je izrekom, kako ju je postavio, uskratio optuženicima, pa je u tom dijelu povrijedio kazneni zakon na njihovu štetu. Zbog toga je u tom smislu izmijenjena prvostupanjska presuda na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

Prema tome, kako ne postoje drugi razlozi zbog kojih optuženi A. i S. pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene neke druge povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. rujna 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Ranko Marijan, v.r.