I Kž-653/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 653/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene M. S., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97 – u daljnjem tekstu: Kazneni zakon), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optužene M. S., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2010. godine, broj K-207/08, u sjednici održanoj 2. listopada 2012. godine,

p r e s u d i o j e :

I Djelomično se prihvaća žalba optužene M. S., preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 82. Kaznenog zakona od optužene M. S. oduzima imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 167.102,57 (stošezdesetsedamtisućastodvije kune i pedesetsedam lipa) kuna.

II Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, za koje je optužena M. S. proglašena krivom, uz prihvaćanje izrečene kazne zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, u odnosu na koju kaznu je na temelju članka 67. Kaznenog zakona primijenjena uvjetna osuda na način da ova kazna neće biti izvršena ukoliko optužena za vrijeme od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo te se na temelju čl. 68. st. 1. Kaznenog zakona određuje daljnji uvjet da je optužena M. S. u roku od 1 (jedne) godine dužna vratiti imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom u iznosu od 167.102,57 (stošezdesetsedamtisućastodvije kune i pedesetsedam lipa) kuna, time da će sud, pod uvjetima iz čl. 69. st. 5. KZ opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne, ako optužena u zadanom roku gornju kaznu ne izvrši.

III. U ostalom dijelu žalba optužene M. S. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 653/11-4

Obrazloženje

U ponovljenom postupku, prvostupanjskom presudom proglašena je krivom M. S. što je počinila kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, za koje kazneno djelo je na temelju istih zakonskih odredaba uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. alineja b/ Kaznenog zakona osuđena na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a na koju kaznu je na temelju čl. 67. Kaznenog zakona primijenjena uvjetna osuda na način da ova kazna neće biti izvršena ako optužena u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Od optuženice je na temelju čl. 82. Kaznenog zakona oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u ukupnom iznosu od 229.322,57 kuna, od čega iznos od 17.000,00 DEM, u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a je iznos koji je okrivljenici pripao kao jedinoj nasljednici njenog pokojnog supruga A. S.. U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženica je temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP/97) u cijelosti oslobođena obaveze naknade istih.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik žaleći se zbog odluke suda o kaznenoj sankciji, predlažući da ju se osudi strožom, bezuvjetnom kaznom.

Žalbu je također podnijela i optuženica po branitelju M. N., odvjetniku iz Z., žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednica je održana u odsutnosti državnog odvjetnika, jer je o istoj, sukladno čl. 373. st. 2. ZKP/97, uredno obaviješten.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optužene M. S. osnovana u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi.

Nije u pravu optužena M. S. kada tvrdi da je počinjena bitna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, koju povredu suštinski obrazlaže neslaganjem s obrazloženjem stavova o odlučnim činjenicama kako ih je izložio prvostupanjski sud.

Tako nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama u dijelu utvrđenja da je upravo ona, osobno preuzimala sve gotovinske isplate.

I Kž 653/11-4

Nasuprot ovoj tvrdnji prvostupanjski sud je dao jasnu analizu svake pojedine isplate dovodeći u vezu osobu optuženice s osobom na čiju štetu je takva isplata bila izvršena, nakon čega i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, ispravno zaključuje da je jedino ona, optuženica, u kontekstu osoba za koje je utvrđeno da su mogli manipulirati računima drugih komitenata banke bila ta koja je vršila nedopuštene financijske transakcije kako su opisane u izreci pobijane prvostupanjske presude, a sve s konačnim ciljem pribavljanja imovinske koristi za sebe i svoga supruga, koja korist je konačno i po nalazu vještaka ostvarena. Stoga nije bilo potrebno neko daljnje i dodatno utvrđenje da je optuženica osobno preuzimala sve gotovinske isplate.

Također, nije točno da bi razlozi pobijane presude bili nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

Naime, iz navoda vještaka da su i druge osobe radile s istom šifrom, te da se iz blagajničkog dnevnika ne može vidjeti tko je proveo pojedinu transakciju, žalitelj izvodi pogrešan zaključak, ograničavajući se samo na ovu okolnost.

Međutim, prvostupanjski sud, kako je već ranije izloženo dovodi u vezu obranu optužene sa svim izvedenim dokazima, povezujući to sa osobnim odnosima s osobama sa čijim računima je učinjena transakcija, a koja je konačno rezultirala pribavljenom imovinskom korišću. Takovom cjelovitom analizom prvostupanjski sud ispravno zaključuje da je upravo optužena bila ta koja je u informacijski sistem unosila podatke navedene u izreci pobijane presude, a sve s ciljem kako je već istaknuto.

Pri ocjeni o neuvjerljivosti obrane optuženice prvostupanjski sud je posebno cijenio utvrđenu činjenicu prometa na računu V. B. (list 22 - kraj i 23 - početak), iz kojeg jasno proizlazi da objašnjenje koje je optuženica navodila tijekom svoje obrane kao opravdanje za poduzete radnje ne može biti motivirano pokušajem namirenja štete na računu V. B., već se ispravnim ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da su ove radnje bile poduzimane s ciljem pribavljanja imovinske koristi za sebe i svoga supruga.

U pogledu odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu odluku povodom žalbe državnog odvjetnika i u smislu čl. 382. ZKP/97, povodom žalbe optuženice.

U odnosu na odluku o izrečenoj kazni, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i to kako otegotne, s naglaskom na veliku količinu kriminalne volje, tako i brojne olakotne. Suprotno tvrdnji iz žalbe državnog odvjetnika, utvrđene olakotne okolnosti doista u svojoj ukupnosti predstavljaju osobito izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne te se kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukazuje primjerenom. U odnosu na ovu kaznu s razlogom, obzirom na izraziti protek vremena od počinjenja kaznenog djela, primijenjena je uvjetna osuda na način da je određeno da ova kazna neće biti izvršena ako optuženica u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Međutim, kako je od optuženice oduzeta imovinska korist, koju je ona dužna vratiti po pravomoćnosti ove presude, opravdanom se ukazuje žalba državnog odvjetnika zbog odluke o

I Kž 653/11-4

kaznenoj sankciji, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tome dijelu prihvatio žalbu državnog odvjetnika, preinačivši pobijanu presudu u kaznenoj sankciji na način da je uz izrečenu uvjetnu osudu odredio, u smislu čl. 68. st. 1. Kaznenog zakona, dvostruki uvjet u smislu obaveze vraćanja iznosa oduzete imovinske koristi u roku od jedne godine, pod prijetnjom opoziva uvjetne osude. Tek ovakva uvjetna osuda uz dvostruki uvjet u smislu obaveze vraćanja iznosa pribavljene imovinske koristi može postići sve svrhe kažnjavanja i izricanja kaznenih sankcija kako to predviđa Kazneni zakon, pa je pobijana presuda u tome smislu i preinačena.

U pogledu iznosa oduzete imovinske koristi, kako je prvostupanjska presuda pobijana žalbom optuženice i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to je u njoj u smislu čl. 382. ZKP/97 sadržana i žalba zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi.

U tome dijelu utvrđeno je da je od optuženice kao protupravno pribavljena imovinska korist na temelju čl. 82. Kaznenog zakona oduzet i dio iznosa (62.200,00 kuna) za koji je utvrđeno da ga je kriminalnim aktivnostima ona pribavila za svoga supruga A. S. (list 24 presude), a koji je prema utvrđenju prvostupanjskog suda preminuo.

Kako je pitanje iznosa oduzimanja imovinske koristi različito od eventualnog dosuđivanja imovinskopravnog zahtjeva (koji u ovom postupku nije postavljan), koji zahtjev je moguće dosuditi i na cjelokupni iznos kada je osoba u čiju korist je kriminalna radnja poduzeta preminula, to je u tome dijelu prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon kada je optuženu M. S. obavezao na vraćanje i dijela novca za koji se u izreci pobijane presude utvrđuje da je pribavljen u korist njenog pokojnog supruga. Okolnost što je ona po utvrđenju nasljednica bila bi od utjecaja da se radi o dosuđenju imovinskopravnog zahtjeva, ali ta okolnost ne može imati značaj na odlučivanje kojim se oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelom. Iznos koji se oduzima optuženici može biti samo onakav kako je u izreci presude utvrđeno da je ona opisanim kriminalnim radnjama i pribavila. Upravo stoga je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da je ovaj iznos smanjen sukladno utvrđenju prvostupanjskog suda (list 24 obrazloženja presude) na iznos od 167.102,57 kuna.

Kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene druge povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP/97, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. listopada 2012. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Ranko Marijan, v.r.