Gž-673/2014-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj 50 Gž-673/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Migotti Gajski kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Antonete Valentić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. iz Z., zastupane po punomoćniku E. G., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z.h. d.o.o. - P. T.Z. iz Z., zastupanog po punomoćnicima D. G. i B. G., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G.&G. u Z., odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-564/12-82 od 25. studenog 2013., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-564/12-82 od 25. studenog 2013. u točki I izreke i u dijelu točka II izreke kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška za iznos od 33.125,00 kn.

II Preinačuje se ista presuda u dijelu točke II izreke u kojem je tuženik uspio sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 33.125,00 kn do iznosa od 59.688,00 kn (za iznos od 26.563,00 kn i sudi:

Odbija se tuženik sa zahtjevom za isplatu daljnjeg troška prvostupanjskog postupka u iznosu od 26.563,00 kn kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tuženi zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su stranke suvlasnici lokala br. 017 na tržnici G. u jednakim dijelovima te zahtjev na isplatu iznosa od 366.562,00 kn sa zatraženim kamatama kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I izreke), te je tužiteljici naloženo da tuženiku namiri parnični trošak u iznosu od 59.688,00 kn (točka II izreke).

Presudu pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. u daljnjem tekstu53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 ZPP). Predlaže preinačenje iste na način da sud dugog stupnja tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti te tuženika obveže na snašanje prouzročenih troškova žalbenog postupka odnosno podredno da ukine presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje suvlasništva na predmetnom lokalu te zahtjev za isplatu iznosa od 366.562,00 kn na ime razlike sredstava uloženih u izgradnju predmetnog lokala a u ispunjenju obveze tuženika iz čl. 8 Sporazuma br. 4780/99 o sufinanciranju i davanju u zakup poslovnog prostora na određeno vrijeme na tržnici G. od 3. rujna 1999.

Pošavši od utvrđenja da tužiteljica nije potpisnica navedenog Sporazuma već da je navedeni Sporazum zaključen između pravne osobe M. p. d.o.o. iz Z. i prednika tuženika, da je trgovačko društvo M. p. d.o.o. brisano iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu te da više ne egzistira, da tužiteljica nije dokazala da bi u postupku koji je prethodio brisanju navedenog trgovačkog društva bilo utvrđeno ikakvo potraživanje istog prema tuženiku te da slijedom navedenog na tužiteljicu nije prešlo nikakvo potraživanja biše pravne osobe M. p. d.o.o. prema tuženiku, da tužiteljica nije dokazala da bi bila pravni slijednik navedenog trgovačkog društva te da zamolbom vlasnika trgovačkog društva M. p. d.o.o. Ž. M. i suglasnosti prednika tuženika došlo eventualno do prijenosa prava korištenja predmetnog lokala sa dotadašnjeg korisnika M. p. d.o.o. na novog korisnika ovdje tužiteljicu a ne do prijenosa prava i obveza iz sporazuma o sufinanciranju od 3. rujna 1999. sa M. p. d.o.o. na tužiteljicu, ,sud prvog stupnja utvrdio je da tužiteljica nije aktivno legitimirana osoba za vođenje ovog postupka te je posljedično tome njen zahtjev u cijelosti odbio. Nadalje, pošavši od utvrđenja da sporazum od 3. rujna 1999. na koji se poziva tužiteljica, uopće ne predstavlja osnov za stjecanje vlasništva u smislu odredbe čl. 20 Zakona o osnovno vlasničkim pravima ("Narodne novine" broj 53/91 u daljnjem tekstu ZOVO), da s obzirom da tužiteljica isti nije pobijala, niti je isti ništav, proizvodi pravne učinke a prema kojem su sredstva uložena u izgradnju predmetnog lokala bespovratna suda prvog stupnja utvrdio je da bi i, kada bi tužiteljica bila aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, njen zahtjev za utvrđenje suvlasništva nad predmetnim lokalom i isplate razlike sredstava, a temeljem sporazuma od 3. rujna 1999. bio neosnovan jer u konkretnom slučaju ne bi bili ispunjeni uvjeti iz čl. 113., 132. i 210 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO-a).

S ovim utvrđenjima slaže se i sud drugog stupnja.

Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja u pogledu odluke o glavnoj stvari sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužiteljica u svojoj žalbi.

Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. i čl. 223. ZPP), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužiteljica navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na vlastitu ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice.

Tako je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da s obzirom da tužiteljica nije potpisnica predmetnog sporazuma od 3. rujna 1999., na koji se u ovom postupku poziva, te da ista tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da bi u postupku koji je prethodio brisanju M. p. d.o.o. (potpisnika sporazuma) bilo utvrđeno ikakvo potraživanje istog prema tuženiku odnosno da nije dokazala relevantnim dokazima da bi s navedenog trgovačkog društva na tužiteljicu prešlo bilo kakvo potraživanja te biše pravne osobe M. p. d.o.o. prema tuženiku posljedično čemu tužiteljica nije dokazala da bi bila pravni slijednik navedenog trgovačkog društva, tužiteljica nije aktivno legitimirana za vođenje ovog postupka.

Nadalje, neosnovano tužiteljica ističe da bi predmetni sporazum od 3. rujna 1999. predstavljao ugovor o ortakluku te da bi posljedično tome predmetni lokal predstavljao imovinu ortaka. To iz razloga što su stranke navedenog sporazuma, koji je na snazi i proizvodi pravne učinke, budući isti, a što među stranaka nije sporno nije poništen sudskom odlukom, niti iz okolnosti slučaja proizlazi da bi isti bio ništav, upravo dogovorili da će novoizgrađeni lokal biti u vlasništvu prednika tuženika te da su sva uložena sredstva bespovratna (čl. 7. st. 1 sporazuma). Navedeni sporazum, osim toga, ne predstavlja osnovu za stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 20. st. 1 ZOVO-a, a kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja, pa se i u tom pogledu razmatranja žalbe tužiteljice ukazuju neodlučnim.

Na žalbene navode valja reći da sud u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako je sud temeljem izvedenih dokaza, uvidom u dokumentaciju u spisu, mogao suprotno žalbenim navodima utvrditi relevantne činjenice za odlučivanje u ovom postupku pravilno je odbio u smislu odredbe čl. 10 ZPP-a dokazne prijedloge tužiteljice za njenim dopunskim saslušanjem i saslušanjem svjedoka Ž. M. i F. B.

Prema izloženom, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

Djelomično je osnovana žalba tužiteljice u odnosu na visinu dosuđenog troška parničnog postupka.

Sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, kada je o troškovima odlučivao sukladno uspjehu u parnici i to prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Također među strankama nije sporno da je pravilno utvrdio vrijednost svake pojedine radnje tuženika poduzete po punomoćniku odvjetniku. Međutim, prilikom utvrđenja konačne vrijednosti navedenih parničnih radnji (sa pripadajućim PDV) sud je istu pogrešno utvrdio u iznosu od 59.688,00 kn budući zbroj troškova priznatih prvostupanjskom odlukom (sa pripadajućim PDV) iznosi 39.688,00 kn.

Nadalje, sud prvog stupnja pogrešno je utvrdio da tuženiku za zastupanje po punomoćniku odvjetniku pripada pravo na trošak sastava podneska od 22. srpnja 2011. jer je istim tuženik dao odgovor na žalbu koja postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP). Pogrešno je sud tuženiku dva puta dosudio trošak sastava podneska od 17. ožujka 2011. Također tuženik nema niti pravo na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištima 18. ožujka 2004., 15. travnja 2003., 22. listopada 2003. i 28. lipnja 2004. budući isti, a kako to proizlazi iz stanja spisa, nisu provedeni u ovom postupku, a koje troškove je sud prvog stupnja priznao tuženiku. S obzirom na navedeno pogrešno je sud prvog stupnja s naslova navedenih troškova uvećanih za pripadajući PDV tuženiku dosudio trošak u iznosu od 6.562,50 kn, pa je u tom dijelu prvostupanjsku odluku valjalo preinačiti i odbiti tuženika i sa tim dijelom njegovog zahtjeva za naknadu parničnog troška.

Neosnovani su navodi žalitelja da u spisu ne postoje podnesci tuženika od 10. siječnja 2007. (prilaže listu 96 spisa), 29. svibnja 2007. (prilaže listu 98 spisa), 4. lipnja 2013. (prilaže listu 214 spisa) kao i da nije provedeno ročište 10. svibnja 2006. (list 77 spisa). Također suprotno navodima tužiteljice tuženiku pripada pravo na trošak sastava podnesaka od 20. siječnja 2009., 4. prosinca 2009. i 5. siječnja 2011. budući se istima tuženik očitovao na navode tužiteljice odnosno tijeku postupka te su isti u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a bili potrebni za vođenje parnice.

Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na glavnu stvar i dio odluke o parničnom trošku (za iznos od 33.125,00 kn), a primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP prvostupanjsku presudu preinačiti u odnosu na dio troškove postupka, te odbiti tuženika za iznos od 26.563,00 kn kako je naprijed obrazloženo.

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer u odnosu na glavnu stvar sa žalbom nije uspio, a zbog odluke o troškovima postupka nisu nastali posebni troškovi.

U Zagrebu 29. travnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Dubravka Migotti Gajski